Od političkog bošnjačkog genocida nad Hrvatima, mali je korak do fizičkog genocida
Pristranost Haaškog suda potvrđuje i činjenica da je nepravdom koju je unio u zaraćene beha strane vjerski rat produžio u nedogled i muslimanske zločince nagradio, dajući im zapovijed, činite to sve i dalje, jer ne ćete biti kažnjeni. Bio je to motiv da na izjavu predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića o navodnoj relativizaciji genocida u Srebrenici, član muslimansko-bošnjačke partije “Narod i pravda”, zasigurno se to ime odnosi samo na bošnjački narod i pravdu samo za njih, reagira Aljoša Čampara, koji je u reakciji donekle opisao i priznao muslimanski genocid nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Naime, kao i u svemu drugom i sada Bošnjak drži predavanje o genocidu nebošnjacima, nastojeći i svijet uvjeriti u laž u kakvu su uvjerili i svoj bošnjački narod, i ratne muslimanske zločince da oni nisu, niti kao takvi mogu počiniti zločin genocida. I na tom tragu Čampara definira genocid, u čijoj definiciji otkriva strašni zločin genocida nad Hrvatima muslimanske armije bih, vehabija i mudžahedina kao pripadnika te vojne formacije, ali i njenih zapovjednika, u prvom redu vrhovnog zapovjednika Alije Izetbegovića.
Čampara objašnjava Milanoviću što je to genocid i kaže “Genocid je, Milanoviću, kada u tvoj rodni Zagreb uđe neprijateljska vojska i ubiju tebe, tvoju majku Đurđicu, ubiju ti suprugu Sanju, a sinove Antu-Jakova i Marka ti nabiju na kolac, tako da ne stignete vršiti pritisak da im se mijenjaju ocjene u školi jer se nikad i ne upišu u nju, i sve to gleda tvoj otac Stipe kojeg također na kraju ubiju. I ubiju tako Milanoviću još na hiljade tvojih komšija, rodbine, poznanika koji su ‘krivi’ samo jer pripadaju drugoj etničkoj skupini, pa ih ni danas ne mogu naći ili ih sastavljaju iz više masovnih grobnica”. Očito, Bošnjaci se rado vraćaju u tursko vrijeme genocida nabijanja katolika na kolac, potkivanje istih kao konje, gulenje kože živima, prisilno odvođenje muške djece u janjičare… Po toj bošnjačkoj definiciji genocida, gospodine Čampara neprijateljska, tvoja, muslimanska armija ušla je u mnoga hrvatska sela u Bosni i Hercegovini i poubijala na najsvirepiji mogući način bake, djedove, roditelje, djecu, unučad, a djeci nekoj, u selu Miletiće, odsjekli glavu i pred roditeljima je pekli na šporetu. Za tebe i tvoje zločince to nije genocid.
Tvoja zločinačka armija, gospodine Čampara koji znaš što je genocid nad tvojim narodom a takav isti zločin genocida ne priznaješ nad Hrvatima, ušla je u selo hrvatsko selo Maljine zarobila 36 civila i jednog bolesnog dječaka izvela ih izvan sela i na talibanski ih način masakrirala, a grobnicu još uvijek skrivaš ti i tvoji muslimanski kršćanofobisti. Je li to genocid za tebe i tvoje počinitelje, reći ćeš zasigurno ti i tvoji sukršćanofobisti, nije. To su učinile neke muslimanske budale kako je govorio ratni zločinac Alija Izetbegović.
Muslimanska talibanska armija ušla je u Križančevo Selo, za tebe slučajno na Badnjak i masakrirala 78 hrvatskih civila među kojima je bilo i djece. Na koji način su se iživljavali nad njima dovoljno je pogledati zapisnik sa ekshumacije, kada je jedan liječnik kazao da to više ne može gledati. Dio zapisnika sa ekshumacije navodi, „Nakon 39 dana od napada, pod pritiskom obitelji nestalih, UNPROFOR-a i međunarodnog Crvenog križa, muslimansko-bošnjačka je strana 1. veljače 1994. predala tijela 30 pobijenih zarobljenika. Tijela mrtvih vratili su u UNHCR-ovim plastičnim vrećama. Tijela su bila tako strahovito izmasakrirana, s brojnim tragovima svirepog mučenja, da se onesvijestio liječnik koji je vršio identifikaciju. Na posmrtnim ostacima uočeni su tragovi zlostavljanja i odsijecanja dijelova tijela.[1] Zapisnik o ubijenima izgledao je ovako: Leš br. 1 – Zdrobljena glava u predjelu vilica, duboka rasjekotina na lijevoj natkoljenici. Leš br. 2 – Zdrobljena glava, izbijene oči. Leš br. 3 – Izbijeno lijevo oko, zdrobljena vilica ulijevo. Leš br. 4 – Zdrobljena glava. Leš br. 5 – Zdrobljena glava odozgo, lica nema. Leš br. 6 – Zdrobljena glava, pomjerene vilice s lijeve strane udesno, zdrobljena natkoljenica. Leš br. 7 – Zdrobljeno lice. Leš br. 8 – Zdrobljena glava u potiljku. Leš br. 9.- Preklan, rez širok 15 centimetara. Leš br.10. – Glava zdrobljena, duboka posjekotina ispod lijevog uha. Leš br.11. – Zdrobljena glava…? itd.[7]
Za tebe gospodine Čampara i tvoje sudrugove politike krvi i tla, i taj zločin nije genocid, i to su počinile samo neke Alijine budale. A izgleda da je u muslimanskoj armiji bilo budala toliko i takvi koji se danas hvališu da i ne znaju kada su pucali po Hrvatima koliko su ih poubijali. Stoga, i to za Čamparu i njegovu isilovsku armiju nije genocid, a toliko zna definiciju genocida.
Alijina teroristička armija ušla je u Buhine Kuće i poklala 27 civila, među njima i dvogodišnje dijete. Čamparini kršćanofobisti umjesto nabijanja djece na kolac i odvođenje u janjičare na viteškom igralištu ubijaju 8 hrvatske djece, a u Čifluku odsjecaju noge djevojčici a otca joj ubijaju, na Badnjak jer se kridomice iz izbjeglištva vratili doma da nešto iznesu kako bi Božić proslavili u progonstvu. I to Aljoša Čampara i sve druge bošnjačke Čampare ne priznaju čak ni ratnim zločinom, a kamoli genocidom. Nu, posebno zadovoljstvo im je bilo ubijanje žena i stari, djece i mladi koji su išli u crkve, ili se vraćali poslije Svete mise. Zločin iz vjerske mržnje. Opet za muslimanske barbare i talibane i to nije genocid, niti konfesiocid.
Muslimanski Bin Laden Dževad Mlaćo zarobljuje i ubija 37 hrvatskih civila i pripadnika HVO-a i grobnicu im i danas skriva. Džaferović u Zenici dočekuje hrvatske zarobljenike, i po pričanju preživjelih, gotovo svi završavaju u visokim pećima Željezare Zenica. Travnički taliban Halid Genjac hvata Hrvate po Travniku, svećenika i časnu sestru trpa u Bakirove vagone i odvozi i koncentracijski logor u Gluhu Bukovicu gdje časnu sestru siluju a druge do besvijesti maltretiraju i na smrt udaraju. Barbari muslimanske armije, gospodine Čampara, dolaze na prag fojničkog samostana i pucaju u prsa gvardijanu i župnom vikaru. Ne, i to za bošnjačko muslimanske kršćanofobiste nije zločin konfesiocida, niti genocida, kao što nije i muslimanski zločin u Grabovici, Uzdolu, Brajkovićima, Gučoj Gori, Brdu, Počulici, Putkovićima, Čuklama, Grahovčićima, Pojskama, Travniku, Zenici, Sarajevu, Kaknju, Varešu…
Samo je to jedan mali dio velikog muslimanskog genocida i konfesiocida nad Hrvatima katolicima, koje nalogodavci i počinitelji, zagovornici građanske, zapravo muslimanske Bosne i Hercegovine ne priznaju, a znaju međunarodnu definiciju genocida. Zasigurno u genocid spada i bošnjačko biranje svojih političara kao hrvatske predstavnike, jer tim zločinom ne priznaju ni suverenost, ni konstitutivnost hrvatskog naroda u njihovom nacionalnom i vjerskom identitetu.
Muslimani nisu počinili genocid nad Hrvatima katolicima samo u vrijeme agresije na njih i njihove prostore, nego genocid čine i Bošnjaci danas ubijanjem hrvatskih povratnika, što je zločin genocida etničkog čišćenja s namjerom uništenja cijele jedne nacionalne zajednice. Za sve bošnjačko-muslimanske Čampare to nije genocid, jer genocid je samo onaj zločin kojeg oni, i Haaški pristrani sud, tako nazovu i okvalificiraju. Muslimanski ratni, uveliko i poratni bošnjački zločin nad povratnicima, genocidni zločin nad hrvatskim narodom svih kategorija, od djece, žena, djevojčica, dječaka, stari, bolesni, nemoćni, časnih sestara i svećenika do zarobljenih branitelja, za Bošnjake nije genocid iz razloga što su počinjeni u ime Velikog Alaha, i uz povike njegova imena. Nu, zato je svaka hrvatska obrana od tih zapjenjenih džihadista, kao i ona koja se vodi protiv bošnjačkog izbora predstavnika Hrvata u svim institucijama vlasti genocid. Jednostavno, svaka nevjernička obrana od kršćanofobista, boraca za velikog Alaha je genocid, a njihov barbarizam na putu do tog cilja je sveti rat, kojeg su u agresiji na Hrvate predvodili i blagoslivljali mnogi vjerski lideri Muslimana. Muslimanski barbarizam zločina nad Hrvatima katolicima u nekim oblicima i dimenzijama nadmašuje i zločine njihovih predaka Osmanlija, budući da za sebe kažu da su potomci Osmanlija, genocida, konfesiocida, djecocida, crkvocida, kulturocida, urbanocida, iz vremena danka u krvi.
I na kraju, gospodo bošnjačke Čampare, muslimansko zločinačko ubojstvo u hrvatskom selu Bikoše trojice sinova hrvatske majke, gotovo pred njenim i otčevim im očima, zbog čega je otac doživio slom živaca i trajno ostao invalid, najstrašniji je zločin genocida s ciljem potpunog uništenja nacionalne i vjerske zajednice, i sprječavanja rađanja u hrvatskom narodu. Taj i svi drugi muslimanski zločini genocida obvezuju dolazeće hrvatske generacije i generacije na progon i kažnjavanje počinitelja, koje Bakir, Šefik, Halid, Željko i svi drugi u vrhu bošnjačkog udruženog zločinačkog čelništva znaju imenom i prezimenom. Stoga, svatko onaj koji govori o cjelovitoj, unitariziranoj, centraliziranoj, građaniziranoj i islamiziranoj beha zajednici, supočinitelj je tih strašnih zločina, kao i ovih koje čine u daytonskom primirju, koje je period muslimansko-bošnjačkog i fizičkog i političkog agresiranja i osvajanja Bosne i Hercegovine. A svako agresiranje i osvajanje tuđeg teritorija moguće je samo zločinom genocida.
I biranje svoga političkog kadra na hrvatska mjesta u institucijama beha vlasti, oblik je bošnjačkog političkog genocida nad Hrvatima, od kojeg je samo mali korak do onog fizičkog. Koji je sve bliži poslije svaki takvih izbora u zbirnom beha entitetu.
