Get Adobe Flash player
Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

Spomenik general-majoru Bratiću u vojarni Vojske Srbije dokaz srbijanske...

Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

Plenković: Trebate znati da nijedno pravosudno tijelo u RH nije službeno...

Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

Autor pjesme "Srbe na vrbe" je Slovenac Marko...

Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

Sve dok Hrvatska prijestupnike javno i kolektivno ne osuđuje bit će...

SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

Prema Željki Proleterki partizani su imali pravo na mržnju i...

  • Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

    Srbija priznala agresiju na Hrvatsku

    četvrtak, 14. studenoga 2019. 10:34
  • Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

    Zakon o zaštiti lika i djela Andreja Plenkovića

    srijeda, 13. studenoga 2019. 16:46
  • Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

    Vučiću, teze o istrjebljenju su srbijanske

    četvrtak, 14. studenoga 2019. 13:30
  • Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

    Promišljene srbijanske optužbe za fašizam

    srijeda, 13. studenoga 2019. 16:40
  • SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

    SDP-ovci glasali za Rezoluciju a sada šute!

    utorak, 12. studenoga 2019. 19:49

Hypo Banka je založni vlasnik zemljišta na Krku!

 
 
Hrvatska je kapacitete i tehnološka rješenja za LNG-terminal (ukapljeni zemni plin) izabrala, pa čak i krenula u ishođenje lokacijske dozvole, bez da je na bazi potreba za plinom i drugih parametara s poznatim strateškim partnerom proračunala kako odabrano rješenje utječe na bankabilnost i isplativost terminala. Država se u LNG-projektu ponaša kao nezainteresirani rentijer koji nije identificirao ni valorizirao svoje potencijale, zato bi mogli završiti kao kolonija mutavih i siromašnih domorodaca koji imaju "svemirski terminal" za igre bogatih i moćnih, ali zato plaćaju skupi plin.
http://images.energetika-net.com/media/article_images/big/lng-tanker-5-20120227123458859.jpg
Ovih dana, nakon gotovo 800 dana trajanja predstečajne nagodbe, Dina Petrokemija otići će u stečaj. Od samog početka mnogima je bilo jasno da predstečajna nagodba u toj tvrtki nema puno smisla. Iz nekog razloga izgubljene su godine na traženje investitora koji bi bili voljni pokrenuti proizvodnju na Krku i uz to namiriti bar dio dugova, koji su u predstečajnoj nagodbi iznosili između jedne i dvije milijarde kuna. Za Dioki je u startu bilo jasno da će ići "niz vodu", jer zainteresiranih za nastavak proizvodnje nije bilo, dok je Dina još 2012. imala izglede za budućnost. Forsirala se predstečajna nagodba, a ne stečaj koji bi prije stvorio preduvjete da se tvrtka digne na noge. Danas, nakon godina i godina zapuštanja pogona i nebrige za opasne kemikalije, pitanje je vrijede li krčka postrojenja išta, osim kao sekundarna sirovina. Dovršetak te tragične priče preduvjet je stvaranja neke svjetlije budućnosti na toj lokaciji, odnosno gradnju LNG-terminala na Krku. Naime, na bubnju se nedavno našlo zemljište na kojem se treba graditi LNG-terminal. Terminal se, kažu, počinje graditi sredinom 2016. i bit će dovršen 2019., što bi doista bila rekordna brzina jer u svijetu se ovakvi terminali grade minimalno pet godina, ako sve ide glatko. Jedan od preduvjeta za gradnju terminala još nije riješen, a riječ je o zemljištu. 
 
Cijela priča sa stečajem Diokija, slučajno ili ne, poklopila se s prodajom kreditnih potraživanja Hypo Banke, za što je javni poziv okončan krajem ožujka. Naime, Hypo Banka je između ostalog založni vlasnik zemljišta na Krku, na kojem bi se trebao graditi LNG-terminal. Banka je na prodaju stavila 90 milijuna eura vrijedna osigurana i neosigurana potraživanja Diokija, Dine i jedne švicarske tvrtke. Među tim potraživanjima je i hipotekom od 23,5 milijuna eura osigurano zemljište, na kojem bi se trebao graditi LNG-terminal. Dakle, onaj tko to potraživanje kupi, ili ga je već kupio, u velikoj je prednosti jer će država s njim morati razgovarati želi li na toj lokaciji graditi terminal za ukapljeni prirodni plin. U rujnu 2013. čelnik Državnog ureda za upravljanje imovinom, Mladen Pejnović, najavljivao je da država radi procjenu zemljišta te da će ga država otkupiti od Hypo Banke. Međutim, država se nije javila na poziv Hypo Banke, već izgleda planira izvlastiti zemljište kada se pojavi investitor za terminal. Kome je i je li uopće Hypo Banka prodala zemljište, ostaje nepoznato jer nam nisu odgovorili na upite. Preostaje pitanje, zbog čega država već nije izvlastila to zemljište po tržišnoj cijeni, ako je riječ o projektu od nacionalnog i europskog interesa?! Ne bi li bilo logičnije imati tu ključnu stavku za jednom za svagda pod kontrolom, pa će biti manje važno gradi li se za godinu, dvije, tri ili pet? 
 
Kad je riječ o razvoju LNG-projekta u Hrvatskoj, puno se priča, a do sada je relativno malo toga poznato i riješeno. Trenutno, nepoznati su kupci plina i strateški partner/investitor, dvije ključne stavke za realizaciju projekta. U ozračju dugogodišnje recesije i ogromnog pada potrošnje plina u zemljama koje gravitiraju terminalu bit će izazov postaviti jedan takav projekt na noge, možda je zato i produžen rok za iskaz interesa za dobavu plina. Industrijska praksa kod ovakvih projekata je da potražnja diktira kapacitete i tehnologiju, jer u ovako skupim i tehnološki zahtjevnim projektima svaki dolar je bitan. Zato nije nimalo svejedno je li riječ o kopnenom terminalu (koji puno košta i dugo se gradi) ili je riječ o plutajućoj jedinici za regasifikaciju, zapravo prenamijenjenom brodu, što je znatno jeftinije i brže rješenje. I, ako se već želi kopneni terminal, nije svejedno hoće li se ukapljeni plin uplinjavati koristeći toplinu mora ili uz pomoć plina, jer to znatno poskupljuje operacije na terminalu i kupcima utječe na isplativost dobave preko terminala. Hrvatska je, naime, kapacitete i tehnološka rješenja izabrala, pa čak i krenula u ishođenje lokacijske dozvole, bez da je prije na bazi potreba za plinom i drugih parametara sa strateškim partnerom izračunala kako odabrano rješenje konkretno utječe na bankabilnost i isplativost terminala. Također, vidi se da država nije do kraja valorizirala sve sinergijske učinke koje jedan takav projekt ima na gospodarstvo, već općenito primjenjuje rentijerski pristup po principu "dajemo izvrsnu lokaciju, a terminal i plin nam ne treba, neka sav posao obavi netko drugi". 
 
Neki odvažni pojedinci nedavno su upozorili da Hrvatska u razvoju tog projekta ide obrnutim smjerom od onog koji sugerira industrijska praksa i stavlja se u situaciju da vrlo otežano okonča projekt, pa čak i dovodi u pitanje da projekt uopće ne bude realiziran jer neće biti isplativ. Čini se da se nerijetko zaboravlja da svaki projekt na koncu mora biti ekonomski isplativ da bi ga netko financijski pratio. Financijska stavka zemljišta bit će pritom najmanji problem. Treba se pitati ima li smisla živjeti u iluziji da će Europska unija baš na ovom teritoriju, ohrabrena vrhunskim menadžerskim pristupom Hrvatske, istresti novac iz fondova. Poljska je za svoj terminal povukla određene količine novca iz fondova, ali glavninu su ipak dale tamošnje banke. Litva pak isplativost terminala diže prisiljavajući domaće tržište da kupuje 25% skupog plina preko terminala, a Europska komisija blagoslovila je takav pristup. Iako ministar Vrdoljak tvrdi suprotno, bio bi presedan da zemlja domaćin ne dobavlja plin preko terminala na svom teritoriju. Može li naše tržište i naša industrija podnijeti litvansko pravilo, i po koju cijenu? Je li uopće moguće jedan takav komercijalno upitno isplativ projekt, bitan jedino s aspekta sigurnosti dobave, realizirati bez značajnog utjecaja na cijenu plina? Teško! Bilo bi dobro da neke stvari budu poznate jer u protivnom smo tek kolonija s mutavim i siromašnim domorodcima koje je lako veslati kako velikima odgovara.
 

Nina Domazet, www.energetika-net.com

Može li Hrvat u svojoj zemlji pošteno raditi i pošteno živjeti?

 
 
Hrvatska je među vodećim zemljama EU-a po visini stope nezaposlenosti. U posljednjem tromjesečju 2014. stopa nezaposlenosti dosegnula je 18,3 %. Ove podatke o surovoj hrvatskoj stvarnost svakodnevice možemo pročitati i na stranicama naših medija. U šest godina krize u Hrvatskoj je izgubljeno 205.000 radnih mjesta. Hrvatsko stanovništvo ozbiljno se demografski urušava. Dio najvitalnijeg i najobrazovanijeg stanovništva odlazi u svijet, jer u Hrvatskoj nema posla, a ako ga i ima, neadekvatno je plaćen. Sve to dovodi u pitanje održivost mirovinskog sustava. Što se to događa s Hrvatskom, zemljom zadivljujućih prirodnih ljepota i raznolikosti, zemljom koja ima sve uvjete za ugodan i miran život? Hrvatsku nije pogodio nikakav cunami ili nekakva nuklearna katastofa, ali se čitavi njezini krajevi ubrzano prazne, pa neki izgledaju napušteni kao ozračeno područje oko Černobilja.
http://www.greeneuropeanjournal.eu/wp-content/uploads/2012/09/Croatia_landscape.jpg
Hrvatska je jedna od onih zemalja koja je prošla mukotrpnu tranziciju iz jugokomunističkog režima, koja se izborila za svoju neovisnost i kao članica Europske unije, napokon našla u svojemu prirodnom geopolitičkim okruženju, te u sebi objedinjuje osebujne karakteristike srednjoeuropske, podunavske i mediteranske zemlje. Mnogi dodaju: i balkanske… A u tome i jest problem. Balkanski mentalitet, ali ne onaj koji bi označavao neko geografsko obilježje (u čijem se sadržaju i značenju uostalom malo tko i slaže), nego kao obilježje jednoga mentaliteta, koji se nataložio tijekom višestoljetne turske vladavine, koji se naposljetku impregnirao sedamdesetgodišnjom vladavinom jedne neizživljene balkanske srbijanske megalomanije. Sve to dodatno je učvršćeno jednim zastrašujućim komunističkim sustavom, koji je prema riječima Milovana Đilasa bio najradikalniji oblik totalitarizma ikad zabilježen u povijesti. Iako je Hrvatska izborila svoju neovisnost prije 25 godina, sve te nataložene balkansko-komunističke strukture, poput čileanske salitre, impregnirale su cjelokupni život suvremene Hrvatske.
 
Tzv. dogovorna ekonomija, ekskluzivna izmišljotina tzv. samoupravnog socijalizma, bila je nakaradni model koji je prekrajao i gušio svaki pokušaj razvijanja tržišne ekonomije. Nakon što su komunističke strukture poput imele iscrple sve sokove iz hrvatskoga tkiva, vrlo brzo su se prestrojile i po istome modelu tijekom posljednja dva i pol desetljeća prekrojile sveukupni, pa tako i gospodarski život u Hrvatskoj. Hrvatska je danas vlasnički preuzeta od tih istih struktura, koje zanimaju samo njihovi vlastiti interesi. To su te grješne strukture koje je svojedobno naznačio kardinal Bozanić, a koje su zajahale Hrvatsku. Da bi svoje ciljeve bez teškoća mogle ostvariti, stalno pronalaze krivca, smišljaju afere i viču "drž'te lopova".
 
Ulaskom Hrvatske u EU sudarila su se dva svijeta: okoštali komunističko–balkanski i europski demokratski. Nije stoga slučajno da je Hrvatska dežurni problem u Europskoj uniji, i da Europska komisija najavljuje uvođenje pojačanoga makroekonomskog nadzora nad Hrvatskom. Hrvatska je prije sedam godina upala u vrtlog globalne ekonomske i financijske krize. I dok su druge zemlje, manje-više uspješno izašle iz nje, Hrvatska i dalje ima mlin oko vrata, koji je i dalje vuče na dno. Iskustva bivših europskih komunističkih zemalja indikativna su i poučna za Hrvatsku. Svaka od njih uspjela je u svojemu gospodarskom i društvenom oporavku onoliko koliko se riješila balasta komunističkog nasljeđa. Najrječitiji primjer u tome smislu je Poljska, koja je početkom 2006. provela lustraciju i jedina od svih zemlja u okruženju ostala neokrnjena ekonomskom krizom.
 
Nakon katastrofalne vladavine Ferenca Gyurcsányja, šefa Mađarske socijalističke partije, Mađarska se, unatoč teškom gospodarskom nasljeđu, uspješno oporavila i bilježi zapažen gospodarski rast. Sve navedeno daje nam nadu da će i Hrvatskoj, nakon ovih doista biblijskih "sedam godina mršavih krava", doći bolji dani. Stanje duboke krize potaknulo je narod da ozbiljnije i dublje pronikne kako smo došli do stanja u kojemu se sada nalazimo, i što nam je činiti da iz njega izađemo. Pobjeda Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima u tom je smislu velika naznaka da je hrvatski narod odlučio okrenuti novu stranicu svoje povijesti, točnije svoje budućnosti.
 
Nema potrebe napuštati svoju zemlju i raditi u tuđini, a upravljanje zemljom prepuštati onima kojima do Hrvatske nije stalo i koji je nikada nisu željeli. Hrvatski čovjek u svijetu se dokazao kao uspješan, marljiv i pouzdan radnik. Povijesne nedaće nisu mu omogućile da od svojega znanja i svojega rada živi u svojoj zemlji. Sada napokon ima svoju državu, ima mogućnost birati tko će njome upravljati, kako bi mogao u Hrvatskoj, jednako i još bolje pošteno raditi, od svoga rada pošteno živjeti, i svojim radom oplemenjivati zemlju koju mu je Bog darovao.
 

Marijan Križić

Lateralna granica crnogorskih istražnih blokova 1. i 2. prema Hrvatskoj je - nepravilna

 
 
Nakon teksta u kojem su prof. dr. Vesna Barić Punda, pročelnica Katedre za međunarodno pravo s Pravnog fakulteta u Splitu, i Valerija Filipović, glavna urednica pomorskih karata iz Hrvatskoga hidrografskog instituta, upozorile da Crna Gora pretendira na 2020 četvornih kilometara mora koje pripada Hrvatskoj, uslijedio je demanti južnih susjeda. Iz crnogorske Vlade poručuju da se oni “ne primiču prostoru između azimuta 206 i 231, koje je sporno područje između dviju država”. Naprotiv, “da su svoj prvi tender orijentirali na prostor koji pokriva jugoistočni dio podmorja Crne Gore, odnosno prema granici s Albanijom”.
http://www.hrvatska-rijec.com/wp-content/uploads/2012/08/sutorina-karta.jpg
No, prof. Barić Punda i Filipović i dalje upozoravaju da je lateralna granica istražnih blokova Crne Gore prema Hrvatskoj, čiji smjer ide azimutom 231 stupanj, značajno različita od smjera crte razgraničenja prema protokolu iz 2002. (smjer ide azimutom 206°), što je navedeno i u prosvjednoj noti Hrvatske iz prosinca 2011.
- Lateralna granica crnogorskih istražnih blokova 1. i 2. prema Hrvatskoj i dalje ide smjerom koji je - kako i stoji u prosvjednoj noti Hrvatske - nepravilan, kaže dr. Barić Punda. Koncem listopada 2014. Crnogorci se ipak djelomično povlače, ali samo na dijelu morskog i podmorskog prostora koji je neprijeporno hrvatsko teritorijalno more. Tom je korekcijom obuhvaćena površina od 128 četvornih kilometara, a površina od 1892 četvorna kilometra hrvatskog ZERP-a i epikontinetskog pojasa ostaje i dalje unutar lateralne granice koju je povukla službena Podgorica 2011.
 
Naša sugovornica tvrdi da je neprijeporno utvrđeno da se crnogorska istražna polja preklapaju s našima zbog odstupanja Crne Gore od smjera zajedničkog protokola iz 2002. Do konačnog razgraničenja valja se pridržavati spomenutog privremenog rješenja iz 2002. godine, koji obvezuje obje države. Sve drugo je u suprotnosti s međunarodnim pravom - kaže prof. Barić Punda.
 

Saša Ljubičić, Slobodna Dalmacija

Anketa

Treba li zabraniti štrajk prosvjetara?

Srijeda, 20/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2073 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević