Get Adobe Flash player

Trenuci puni sunca

 
 
Život, život je problem
Od prvog dana roda
Plač, glad, koraci, škole,
Vojska, žene, rodna gruda.
     Svaki dan nešto novo
     Uvijek se nađe,
https://encrypted-tbn3.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcShENA_AhEsa6yJTf-25WD5MsaHmR1AnY55O4jD_hbOoUUnWUpW
     Djeca, dugovi, svađe,
     Kriminal, prevare, krađe.
Al nekad ipak budu
Trenuci puni sunca,
Što krase životnu tugu
I jačaju kucaj srca.
     Za trenutak sreće samo
     Bol se podnosi svaka,
     Ljubav, čežnja daleka,
     Iskušenja nam bivaju laka…
 

Tiho Vranješ

Novi kadar Ivice Šiška

 
 
Istaknuti hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar i redoviti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Ivica Šiško, rođen je 1946. godine. Diplomirao je na Akademiji u Zagrebu. Samostalno je izlagao na više desetaka izložbi u domovini i inozemstvu. Na samom kraju siječnja ove godine predstavio se na izložbi u zagrebačkom Salonu Galerije Račić izborom iz svoga najnovijeg ciklusa slika Novi kadar.
• Za ovu prigodu izabrali ste desetak slika većeg formata iz ciklusa Novi kadar.
- Da, izlažem oko desetak slika u Salonu Galerije Josip Račić iz ciklusa Novi kadar.
 
• Što se krije u nazivu ciklusa Novi kadar?
- Često, puno puta sam pokušavao raditi nešto slično. No, najčešće uslijed nedostatka vremena napravio bih sliku, dvije i nisam išao do kraja istraživati, kako sam ga nazvao »novi kadar«.
 
• Je li to potraga za »novom slikom«?
- Otprilike. Dakle ja nisam filmski djelatnik koji eksperimentira s kadrovima, ja tražim umjetnost u tome kadru. Ja kadriram formu, oblik, liniju i uvodim novi element. Može se vidjeti na novim slikama da je svaka podijeljena na tri dijela. Te dijelove sa strane mogli bi nazvati i pozadinom ali to ona nije. Onaj dio koji je do sada bio jedna boja, ja to sada pretvaram u kadar, dajući mu druge elemente,  elemente ispred toga oblika. Svi ti oblici čine jedan kadar. Novi kadar bi se mogao usporediti s 3 D tehnologijom. Dimenzija više. U slikarstvu koliko god se trudili postoji nulti kadar ili mrtva pozadina, mrtva ploha. Vi je možete izvaditi, možete je kadrirati ili obojiti ali ona će biti uvijek mrtva ploha.
• Neiskorištena?
- Neiskorištena. Dakle ja unutar toga prostora kadriram.
 
• Dakle, mrtva ploha je u »Novom kadru« oživljena?
- Ona je sada nova cjelina. Već na prvim slikama ciklusa taj se kadar jasno uočio i tu je osobito naglašeno kako me on iznimno zanima.
 
• Dokle može ići istraživanje novog kadra?
- Beskonačno. Kadar se može na bezbrojne načine kombinirati. No treba pretjerivati, treba ići do one mjere da prikažeš ono što te zanima. Kombiniram banalne likovne elemente, listove, biljke....
 
• Ciklus je izveden u akrilu, na velikim formatima i sa snažnim kolorom. Svaka slika ima svoju dominantnu boju.
- Novi kadar mora imati svoju monumentalnost i ja želim ući u taj prostor. Želim ući u kadar i izaći iz njega i tada ulazim u prvi plan. Boja naglašava moje kadriranje. Ili je bolje reći ja kadriram bojom.
• Kako će se uklopiti veliki formati slika u donekle limitiran volumen Salona Galerije Račić?
- Prostor je više nego prikladan da prihvati u svoj volumen desetak velikih slika. Da ne bi bilo zabune i u manjoj galeriji ja sa svojim slikama mogu reći što želim. U jako velikim prostorima jednostavno bi se ponavljao. Znate, kada izlažete jako puno slika, onda se od šume ne vidi drvo, kako se to inače kaže.
 
• Koliko je nastalo ukupno velikih slika u novome ciklusu?
- Nije puno, trideset, četrdeset.
 
• Za ovu izložbu učinjen je odabir?
- Da, odabir smo napravili gospođa Rauter i ja.
 
• Koliko dugo radite na »Novom kadru«?
- Unatrag, godinu i pol. Tek zadnje pola godine ciklus se razlistao.
• Kako je uopće došlo do nastanka ciklusa »Novi kadar«?
- On se pojavio kao prirodna potreba da se radi nešto sasvim drugo, različito. Nalazimo se u vremenu traženja, istraživanja, uočavanja novih misli.
 
• U lipnju izlažete u zagrebačkom Kabinetu grafike.
- Predlagali su mi veliku monografsku izložbu, ja ne želim, još ima vremena, čekaju me mnogi izazovi. Isto mislim i o monografijama koje pokrivaju cjelokupni opus. Ne, ne želim. Tko zna koliko ću još ciklusa napraviti. U Kabinetu grafike izložit ću jedan raspon svog grafičkog opusa. Moram spomenuti crtež, koga ljubomorno čuvam. Njega ću izložiti iduće godine na velikoj izložbi crteža. Crtež je moja ljubav i za njega sam dobio niz nagrada.
 
• Kada ćemo vidjeti jednu selekciju slika?
- Na monografskoj izložbi, od svega što sam radio ono najbolje, ali ima vremena.
• Nije li grafika, duboki tisak danas na margini? Grafika je gotovo egzotična pojava.
- Malo slikara radi grafiku. Da bi radili grafiku morate imati nadogradnju.
 
• Imam utisak da se grafika danas podcjenjuje?
- Da, jer su razni manipulatori ali i tehnika uništili klasičnu grafiku dubokog tiska vrlo velikim serijama listova. Da bi otisnuli nekoliko listova u dubokom tisku morate najprije izvesti motiv na matrici a za to je potrebno znanje i vještina.
 
• Što je u planu?
- U planu mi je realizirati ove tri izložbe pa ćemo vidjeti što dalje.
 

Miroslav Pelikan

Inicijativom ravnatelja Petra Buljevića osigurani uvjeti za održavanje kulturnih i raznovrsnih umjetničkih manifestacija

 
 
Grad Omiš će nakon dugo vremena dobiti javnu polivalentnu kulturnu dvoranu. Prostor "Ilirskog sjemeništa" utemeljen od splitskog nadbiskupa Pacifika Bizze 1750. godine za odgoj klera u liturgiji na staroslavenskom jeziku nepravedno je bio zapušten, vlažan, bez grijanja, sanitarnog čvora i pristojnih mjerila da se u njemu održava ikakva kulturna priredba. Centar za kulturu je inicijativom ravnatelja Petra Buljevića kojemu je i primarni zadatak osigurati uvjete za održavanje kulturnih i raznovrsnih umjetničkih manifestacija, potaknuo i financirao uređenje dvorane. Uz podršku Grada Omiša i Konzervatorskog zavoda iz Splita preuređeni su zatvori, izolirana je vlaga u zidovima, riješen je sanitarni čvor,klimatizacija, stropovi su zamijenjeni, ugrađena je nova rasvjeta. Uređen je polivalentni prostor koji kliznim vratima dijeli dvoranu u dvije namjenom odvojene prostorije.
http://czk-omis.hr/wp-content/uploads/2013/01/pogled-ilirsko-007.jpg
Prva je kazališno-koncertna dvorana opremljena profesionalnom scenskom opremom predviđenom za sve kazališne sadržaje Gradskog teatra mladih "Mali princ" Omiš koji djeluje pod Centrom za kulturu te nastupe i gostovanja drugih kazališnih amaterskih i profesionalnih ansambla, potom za koncerte Osnovne glazbene škole Omiš, umjetničke izvedbe kulturnih udruga s područja Grada Omiša, za gostovanja, seminare, radionice koje će se redovito održavati u spomenutoj dvorani (filmska radionica, škola glume za djecu i sl.) Druga dvorana je nazvana Galerija AZ po početnom slovu glagoljice jer je tu u XVIII. st. djelovalo glagoljaško sjemenište. Galerija je namijenjena izložbama slika, skulptura, fotografija i drugih umjetnički vrijednih eksponata kao potpora prvenstveno lokalnim umjetnicima, a potom i prostor u kojem možemo ugostiti vrijedne izložbe iz ostalih krajeva Splitsko-dalmatinske županije te drugih područja s kojima budemo ostvarili kvalitetnu suradnju. Uređena je i prostorija za kazalište te garderobu izvođača. Svečano otvorenje jedine javne dvorane Grada Omiša predviđeno je u subotu , 6. veljače u 19.30, uz bogat prigodni program. Gradski teatar "Mali princ" izvest će novu predstavu" Šest lica traži autora" L. Pirandella u režiji Petra Buljevića. U Galeriji AZ otvorit će se izložba kazališne fotografije na temu izvedene predstave, po izboru fotografa Željka Šunjića, nakon čega će se prikazati revija odjeće i video uradak "Lapsus Design" autora Julije Tomasović i Marka Mandića.
 

Ivica Luetić

Bela i Miroslav Krleža žive u memoriji grada Zagreba

 
 
Zagreb, Krležin Gvozd 23. Memorijalni prostor Miroslava i Bele Krleža. Dom Miroslava Krleže, nedvojbeno najznačajnijeg hrvatskog pisca 20. stoljeća, donacija je dr. Krešimira Vranešića gradu Zagrebu. Darovni ugovor potpisan je 23. prosinca 1986. godine. Dr. Krešimir Vranešić, Krležin nasljednik, darovao je dio ostavštine Miroslava Krleže koji obuhvaća stilski namještaj, slike, skulpture, predmete umjetničkog obrta, fotografije, oko 4300 knjiga, časopisa i separata te ostali inventar stana u kojem su Miroslav i Bela Krleža živjeli gotovo trideset godina. Darivanje i prihvaćanje donacija pokazatelj je kulturne razine i društvene svijesti sredine, te potvrda brige i odgovornosti prema povijesti i tradiciji.
Na pitanje Enesa Čengića:
- Što će biti s ovim stanom poslije vaše smrti? Krleža je odgovorio:
http://www.zkahlina.ca/wp-content/uploads/2009/09/DSC_7123.JPG
- A što se ovog stana tiče, tolika je masa stanova u historiji koji su razoreni i koji su bili neizmjerno važniji nego moj i Belin dom. U čudnim našim prilikama, održavanje ovog stana znači veliku investiciju, a takvog faktora tko bi to financijski izveo, u mom slučaju teško da ima. Ali ako je nekome stalo da sačuva uspomenu na jednog pjesnika i jednu glumicu koji su tu živjeli tri decenije, neka to načini.
 
Bela i Miroslav Krleža žive u memoriji grada Zagreba. Svakog utorka tema su živih razgovora, iz utorka u utorak kad je stan na Gvozdu otvoren za znatiželjnu publiku. Okupi se ne mali broj posjetiteljica i posjetitelja, Krležinima u pohode. Zakrče Belin šarmantni salon za primanja. Horda nasrtljivih posjetitelja/ca-voajera, u spavaću sobu Miroslava Krleže nagrne, lukavo koristi priliku da na dan piščeve smrti besplatno posjete njegov stan na Gvozdu i da im agilni vodič pomogne usmjeriti stihijski raskuštranu znatiželju na ono bitno. Iz prostorije u prostoriju velikog stana u kojem su Bela i Miroslav Krleža proveli trideset godina, pola svog bračnog vijeka. Grupu vodi kustosica Vesna Vrabec, strastveno pripovijeda o životu, intimi, anegdotama,  manje poznatim detaljima iz života najpoznatijeg para intelektualaca u zagrebačkoj kulturnoj povijesti.
 
– Hodajuća enciklopedija, kustosica Vesna Vrabec! - šapnuh zadivljen količinom informacija kojima je kustosica Vesna popratila veći dio od 1.075 predmeta, koliko ih broji zbirka. Među njima su slike, skulpture, fotografije, predmeti umjetničkog obrta, tekstil, stilski namještaj i ostali dijelovi pokućstva i inventara, a ostavštini pripada i oko 4.300 knjiga i časopisa kako već u uvodu rekoh. Zbirkom upravlja Muzej Grada Zagreba.
S puno entuzijazma ušetah u predvorje, a u mojoj mašti redaju se svi velikani koji su se upinjali i bili počašćeni proči kroz ova vrata, neupitni Velikani koji su kulturno i povijesno obilježili ove prostore...
Predvorje koje je gospođa Bela prenamijenila u blagovaonicu i vitrine napunila kovanim posuđem i porculanom prema kojemu je gajila kolekcionarsku ljubav.
Jesam…, znala je reči kao da se brani gospođa Bela, onu bakrenu tavu sam našla u jednoj zagrebačkoj hiži, a onaj bokal je jedna kumica donijela pred kazalište. Dosta sam i dobila od mojih Kangrga i Vuksana. Ima i od Krležine tete, ona je volila bakar.
Svaki detalj u stanu ima svoju priču: Generalićeva slika sela zametenog snijegom, ovješena na zid kod ulaza, govori o Belinoj pomodnosti: kad ju je dobila na poklon, nije u njoj vidjela posebnu vrijednost pa ju je spremila u ladicu, a na zid ju je stavila kad je od prijateljica načula da su naivci u modi.
Ili i nije bilo sve tako, ispravih kustosicu Vesnu Vrabec, Krleža joj je usadio vrijednosni sustav o „naivcima“ kom je bespogovorno vjerovala, a za njega, Krležu, postojao je samo jedan meštar u svijetu „naive“ Krsto Hegedušić, kom je načinio predgovor Podravskim motivima, svi ostali su bili po njemu i ne samo po njemu, dobri ili lošiji oponašatelji. Ni spomena.
U blagovaonici punoj umjetnina voljela je primati goste, ali ne prevelika društva nego parove. Prostorija koja dijeli njezinu sobu od Krležina salona, poznata je kao »žuta soba«, zbog buketa žutih ruža koje je primala od gostiju.
http://www.mgz.hr/UserFiles/image/zbirke/Krleza-Bela-i-Miroslav.jpg
Miroslav i Bela Krleža
 
– Nisu spavali zajedno?! - razočarano se čudio jedan mlađi ušiljeni, kao motka visok i suv posjetitelj, koji bi zakašljucao u predgovoru svakoj izgovorenoj riječi i koji se doimao osobito zainteresiran za romantični aspekt odnosa Krležinih. Da ga utješi, kustosica mu  pokaza uokvirene slike koje je kazališna glumica držala na uzglavlju – na svima su bili Miroslavovi portreti. Nešto kasnije, u njegovoj sobi, vidjeli smo simpatičan kolaž fotografija Bele, što ih je pisac marno posložio i uokvirio.
– Tako, čim bi se probudio, vidio bi svoju dragu..., umireno je uzdahnuo onaj romantični posjetitelj brišući suzama orosena stakla naočala.
Drugi je pak pokazivao neobično zanimanje za Krležino prijateljevanje s Titom, stalno je zapitkivao o tome. Došao je na svoje u onom dijelu zbirke koji okuplja pisma koja su razmjenjivali maršal i pisac, pa fotografije njihovih zajedničkih putovanja u egzotične zemlje, ljetovanja na Brijunima, partija šaha...
 
Mene osobno zanimao je njegov odnos s Brankom Ćopićem koji je bio protkan s neupitnim uvažavanjem. Bez imalo pretjerivanja može se reči, ako je ikoga istinski volio bez i malo Krleži svojstvene zadrške, onda je to bio Ćopić. Nije mu okrenuo leđa. Zauzeo se kod Broza za njega u vrijeme najveće hajke na pjesnika golubijeg srca, delije ispod Grmeća. Priča je za sebe svako pripremanje, trema, odabir kravate... Ćopića, kada se spremao poči u posjetu Krleži. Kod Staroga.
Još jednoga književnoga velikana, zemljaka, volio je i uvažavao Ćopić, Andrića, ali ni blizu kao Krležu.
Iz sobe u sobu, onaj početni veseli entuzijazam grupe polako splašnjava. Puno je sjete u atmosferi ovog prostora u kojemu vrijeme konzervirano u precizno sačuvanom razmještaju komoda, položaju klavira, Belinog klavira s bečkim mehanizmom (Rudolf Stelzhemner) iz 19. stoljeća,  za kojim je Bela katkad pustila prstima i duši na volju, vrsna sluhistica koje se ne bi posramila ni jedna kocertna dvorana... i malog radija na kojemu su se u večernjim satima slušale vijesti iz svijeta, u črčkarijama za Krležinim velikim drvenim stolom za kojim je napisao »Zastave«. Mimiohode oko njega sjenke likova.
 
Posljednja soba, ona s Belinim štakama i Miroslavovim štapovima za hodanje, s njezinom osmrtnicom i njegovom rukom pisanom obavijesti kojom »drugovima, znancima i prijateljima« javlja da je preminula njegova jedna i jedina Bela – gotovo da slama srce turobnom gundulićevskom mišlju o tome kako »sve prohodi, sve se dune«.
Utješno je što Krležini nastavljaju živjeti u memoriji grada i što se svakog utorka, kad je stan na Gvozdu otvoren za publiku, okupi dovoljno posjetitelja da zakrče Belin šarmantni salon za primanja, rijeke posjetitelja krenu, i oni Krležini u posjetiteljima, pitanjima, blicevima fotografski aparata, u knjigama koje se nakon tih posjeta podižu po knjižnicama i ...
Živim životom žive!
 

Nikola Šimić Tonin

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Subota, 24/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1792 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević