Get Adobe Flash player

Izložba Ane Hrćan Šojat i Sunčane Simichen u Dioklecijanovim podrumima

 
 
U Dioklecijanovim podrumima u Splitu, u ponedjeljak 5. rujna otvorena je izložba 'Sjajni trenuci' Ane Hrćan Šojat i Sunčane Simichen. Izložba je trajala do 16. rujna.
http://hulu-split.hr/wp-content/uploads/2016/09/pic-4.jpg
Premda je ambijentalna instalacija 'Sjajni trenuci' koncepcijski oblikovana tijekom 2015. godine, a nastavila se kao project in progress razvijati i tijekom 2016.godine, ona je počela nastajati puno prije toga. Njezini začeci sežu u studentske dane autorica, kad su Ani Hrćan Šojat i Sunčani Simichen postali za njihove radove zanimljivi reciklirani materijali, razna ambalaža, pronađeni predmeti i odbačeni proizvodi široke potrošnje, pa su ih počeli skupljati. Posebno im je bila zanimljiva potrošna ambalaža, koju su autorice sačuvale nakon veselih studentskih zabava, pronašavši u unutrašnjosti ambalaže skrivenu srebrnu foliju koja se može, ispunjena zrakom, pretvoriti u prekrasne srebrne balone kvadratnog oblika.
 
Osim što su ih veselili, odbljesci na njima podsjećali su ih i na djetinjstvo, pa su 'balone iz ambalaže' one brižno skupljale i čuvale, kako bi od njih kasnije oblikovale inspirativnu kreaciju. Kako bi osmislile ambijentalnu instalaciju 'Sjajni trenuci', svojevrsni podsjetnik na studentske dane; na lijepo i bezbrižno razdoblje puno obećavajućih mogućnosti; na vrijeme prije suočavanja sa stvarnošću, kada se još nalazilo vremena za iskrena druženja i veselja, kada nije bilo stresnog dnevnog ritma.
 
Ipak, u 'Sjajne trenutke' utisnuto je i post-studentsko iskustvo suočavanja sa stvarnošću; ugrađene su ne samo asocijacije na lijepe uspomene prošlih vremena, nego i na realnost životnih borbi sadašnjosti. Priziva se tu ne samo ozračje memoriranih doživljaja, nego se ukazuje i na post-studentsko 'suočavanje sa stvarnošću', sa životnom problematikom i svakodnevnom potrošačkom groznicom. Tako je ovaj rad, u cjelini gledano, široko shvaćena metaforička priča bogatih morfološko-semantičkih sedimenata, s emotivno-nostalgičnim pogledom na prošlost i istodobno s osviješteno-kritičkim pogledom na sadašnjost. Priča o životnim mijenama i o transformacijama; o suočavanju i sučeljavanju sa zbiljom; o raskoraku ideala i realnosti.
 
A on umjetnicama pruža višestruko kreativne mogućnosti oblikovanja cjeline: kao horizontalne ili kao vertikalne; kao šireće (rasprešene) ili kao zgusnute; kao slobodno-lebdeće u prostoru ili kao vezane uz podlogu (zid, pod i sl.). Na taj način u zatvorenom ambijentu otvara se opcija definiranja i redefiniranja prostora te uspostavljanja novih vizualnih odnosa, kao i spajanja različitih prostora i različitih vremena. U otvorenom, urbanom ambijentu pak, daje se mogućnost intervencije u javnom prostoru, mijenjanja percepcije prolaznika i uvođenja novoga konteksta u svakodnevni prizor. (kustosica Višnja Slavica Gabout)
 

Nives Matijević

Ivo Šebalj zaslužuje da izlažem njegove crteže

 
 
Razgovor s kolekcionarom i promotorom Ivorom Zidarićem.
Gospodine Zidariću, posljednjih ste godina aktivni ne samo kao sakupljač, kolekcionar već i kao uspješni promotor dvojice velikih hrvatskih umjetnika, Šebalja i Friščića.
- Mogao bih se složiti s Vama. U 2014. godini uspjeli smo prikazati neke radove iz moje kolekcije građanima i posjetiteljima u Zagrebu (Gliptoteka), Vinkovcima (Galerija Slavko Kopač), Krapini (Galerija Grada Krapine), Šibeniku (Galerija Sv. Krševana), te u 2015. godini ponovno u Zagrebu u Pikto galeriji u Branimir centru, s nešto drugačijim postavom.
 
U 2017. godini pripremamo nove postave u galerijama i muzejima u 12 gradova u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu. Naime, cilj nam je promovirati umjetnost dvojice imenjaka, čije zbirke posjedujem, a koji su međusobno karakterno i izričajno bili izuzetno različiti. Svaki je na svoj, prepoznatljiv način ostvario vrlo značajan i intrigantan opus, te utjecao na likovno stvaralaštvo u Hrvatskoj. Želja mi je njihovo djelovanje i značaj približiti široj publici. Do sada smo otisnuli niz kvalitetnih kataloga, plakata, oglasa itd. uz svaku održanu izložbu, predano smo radili na promociji i promidžbi ovih divnih bića i njihove ostavštine te smo 2014. godine tiskali i knjigu pod nazivom „Štafelajni neumornik“, o radu i djelovanju Ive Šebalja s ilustracijama moje kolekcije Šebaljevih radova, čiji je tekst potpisao naš ugledni povjesničar umjetnosti – Ive Šimat Banov, dok je predgovor knjizi pisao još jedan hrvatski uvaženi stručnjak – povjesničar umjetnosti i muzeolog Nikola Albaneže.
 
To je onaj dio odgovora koji se odnosi na promociju. Što se kolekcionarstva tiče, to je već jedna druga osobina, odlika, strast, a po mnogima u našoj zemlji, na žalost, i mana. Ha, ha, ha. Tu osobinu sam naslijedio izgleda od mog oca jer je on stalno nešto rezuckao iz novina, lijepio i skupljao, pisao dnevnike, bavo se genealogijom itd. Reći ću vam samo jednu rečenicu ili crticu iz života kao odgovor ili ilustraciju: Moj je otac rezuckao novinske članke svaki dan sa posebnim dugim škarama. Gledao sam to i mislio si svoje. Kasnije sam shvatio da je među svim tim razno raznim izrescima, sakupio ama baš sve ilustracije „Pere“ - Otta Reissingera, te mu ih je sve poklonio jednom prilikom. Otto nije imao sve, dok je moj Otac imao i sakupio od prve do zadnje. Eto, sakupljanje i kolekcionarstvo je taj užitak.
U Vašoj kolekciji nalazi se oko 150 crteža Ive Šebalja, koje ste Vi prikazali na nekoliko izložbi. Što je osobitost Šebaljevih crteža u Vašoj kolekciji?
- Teško pitanje a ujedno i lako. Da vas ispravim, u mojoj kolekciji se pored crteža nalazi puno akvarela/močila, tempera, tuševa pa i ulja. Pored ovih umjetnina posjedujem i bistu glave Šebalja, rad ak. kipara Ivana Sabolića, fotografije portreta Marije Braut, Kukeca, Vesovića, Mjede, Šebaljeve osobne stvari, njegov štafelaj... posebno su interesantne mape koje je Šebalj ljubomorno čuvao ispod kreveta. U svakoj mapi se nalazi po pedesetak većih kartona na koje je on lijepio male akvarele, tempere, tuševe, crteže (po 3 do 5 po listu) kao nekakve predloške ili kao nekakve zaključke dana, tjedna... sve je bilježio, zapisivao komentare, pjesme, misli uz te male Božanstvene radove... nevjerojatno pedantan, samozatajan i plodan umjetnik kojeg nikada nije određivalo tržište, skupine, pokreti, politike itd. Radio je neumorno svaki dan u tišini svoje sobe, čak ni atelijer  mu nije trebao. Crtao je radi sebe i vlastite borbe sa svojim mislima te bijelim papirom, platnom na koje je u svojoj posljednjoj fazi života stvarao crne mrlje. Svak je na svoj način živ do dan danas.
 
Radovi koji se nalaze u mojoj kolekciji su pretežito nastali u rasponu od četrdesetih do zadnjih godina života i izvrsno reprezentiraju Šebaljevu poetiku. Svi ti radovina neki način spajaju elemente specifičnog viđenja ekspresionizma (apstraktnog ekspresionizma), lirske apstrakcije, analitičkog/primarnog i istovremeno intimističkog slikarstva, psihološkog zasijecanja materije u subjektivnim uvećanjima motiva što ih je slikao. Meni su posebno dragi upravo ti njegovi raniji radovi, uglavnom tuševi i močila (jer nije imao novaca za boje) na kojima prikazuje na metafizički način figuracije koje je doživljavao oko sebe. Ne smijemo zaboraviti da se radi o 40-im i 50-im godinama prošlog stoljeća, kada se u tadašnjoj Jugoslaviji malo tko usudio slikati protiv dominantne socrealističke struje. Upravo tada je jedan čovjek iz Zagreba bio u korak s figurativnom apstrakcijom velikih svjetskih imena s kojima nikad nije došao u doticaj, što zbog boleština koje su ga pratile, što zbog pukog preživljavanja.
 
I dalje namjeravate izlagati Šebaljeve crteže no problemi su mnogostruki.
- Naravno. Ne samo u Hrvatskoj, već i u regiji, Europi, svijetu. Mislim da Ivo Šebalj to zaslužuje. Nekako se mi Hrvati premalo bavimo našim naslijeđem, umjetnošću, baštinom... O problemima je već dosadno i govoriti, pisati i iznositi ih. Općepoznati su i mislim da nema osobe koja želi nešto napraviti za sebe ali i za zajednicu, a koja se ne susreće uvijek s istim šprancama problema, možemo ih već zvati i matricama koje su duboko ukorijenjene u naš sistem i način života. Totalna inercija svih kulturnih institucija, birokratska glupost i tupost, ljubomora, jal, negativizam na svakom koraku, odbijanje zdravih projekata od strane takvih organa vlasti i tzv. birokratskih uhljeba, nerazumijevanje, neobrazovanje ili krivo obrazovanje na nekoj poziciji itd.
Ilustracije radi, zar ne bi bilo normalno da u gradu Zagrebu postoji jedna spomen soba, prostorija ili više prostorija, stan, na temu jednog od najvećih slikkara druge polovice XX. stoljeća u Hrvatskoj. Rođen u Vlaškoj, preminuo u Tomašićevoj ulici. Od glave do pete zagrebački, hrvatski, europski, svjetski slikar. Ali navodno, tako kažu na vrhu „nema praznih prostora u gradu...“ Zar to nije smiješno i tragično?
 
Što Vi kao kolekcionar imate od izlaganja, evo Šebaljevih crteža?
- Nažalost ne puno. Imam ono što me najviše goni i ispunjava, uspjeh projekta, zadovoljstvo posjetitelja, druženje sa zanimljivim ljudima, otvaranje novih obzora i razmišljanja. Trebate vidjeti kako je interesantno doživljavati ove radove u drugačijim ambijentima, pod svjetlima, kutevima itd. ali i čuti od ljudi komentare koji otvaraju neka nova razmišljanja i pobuđuju nove osjećaje. Ono zadnje je, što uglavnom većina drčnih i jalnih uhljeba misli, novac. Ako bih zbrajao uloženo i dobiveno, u višestrukim sam financijskim minusima. A država, gradovi itd. umjesto da potiču i prepoznaju ovakav trud pojedinaca kojih još ima malo u Hrvatskoj, nažalost zatvara vrata. Kasnije ćemo se svi pitati: pa kako se najvažnije umjetnine naših umjetnika nalaze u inozemstvu? Zašto je tomu tako?
 
Vi ste poznavali Šebalja. Kakav je Šebalj, bio kao osoba, kao profesor na ALU?
- Na žalost nisam. Šebalja sam upoznao prvi put kao mali jer mi je njegova odvratna crna mrlja visila na zidu u sobi, ha, ha, ha... moja je majka poznavala Šebalja i skupljala umjetnine. Kasnije sam zavolio njegovo slikarstvo i upoznavao se kroz život s njegovim radom kroz literaturu, izložbe, tekstove itd. Ali po svemu što sam pročitao, čuo od njegovih bliskih prijatelja, suvremenika i učenika bio je vrlo tih, miran, zatajan gospodin sa manirama i ogromnom pozitivnom karizmom.
 
Kakav je po Vašem sudu Ivo Šebalj bio slikar? Je li njegovo djelo adekvatno valorizirano?
- Stručnjaci kažu da se svojim osobitim stilom nametnuo kao jedan od najznačajnijih pikturalističkih, asocijativnih, aluzivnih, hermetičko-metaforičkih slikara Hrvatske. Rekao bih jednostavnije, da je bio odličan, intrigantan, maštovit umjetnik, koji bi svojom upornošću i neiscrpnim radom mogao posramiti mnoge. Mislim i doživljavam svakim danom kako njegovo djelo nije dovoljno i adekvatno valorizirano. Bilo je nekoliko perioda u 90im godinama kad se njegovo ime i pojedini ciklus uzdizao, ali definitivno premalo za cjelokupan rad i djelovanje. I dan danas njegova pozicija u hrvatskom slikarstvu nije dovoljno obrazložena i valorizirana. Postoje šprance kojih se „stara garda“ likovnih kritičara drži i ponavlja ukoliko ih se uopće pita o slikarstvu Šebalja. Tržište ga uopće ne prepoznaje što je i logično nakon toliko zapostavljanja i nebrige. Ipak je politika na ovim prostorima ostavila traga i dan danas to radi. A kada vam je politika iznad kulture...
 
Probajte ukucati Ivo Šebalj u bilo koju internet tražilicu. Vidjet ćete da ne postoji niti jedan tekst na stranom jeziku o ovom slikaru. O drugim njegovim suvremenicima ima i previše toga, a i cijene umjetnina takvih su podignute daleko iznad cijena radova gospodina i akademika Šebalja. Mislim da sam rekao sve.
 
Sigurno imate planova za povećanje zbirke Šebaljevih djela?
- Pa, recimo da nemam posebnih planova, ali tu i tamo naletim na nešto lijepo što me obuzme. Postao sam malo izbirljiv nakon nekog vremena, ha, ha, ha... Kad bih imao neku adekvatnu pomoć od institucija grada, države pa i privatnika, napravio bih par velikih spektakularnih izložbi Ive Šebalja. Vidio sam i znam što sve kriju zagrebački zidovi, tavani, podrumi.
 
Što se dogodilo s preostalim opusom Ive Šebalja?
- Kao što je javnost upoznata, o Šebaljevom radu se često brinuo i predstavljao arhitekt i dugogodišnji prijatelj Šebalja –gospodin Nenad Fabijanić, prije je to bio gospodin Buzančić. Nešto se radova nalazi u muzejima, galerijama, privatnim zbirkama, ali i kod obitelji. Postoji par kolekcionara koji imaju vrlo interesantnih radova i koje bi bilo lijepo podijeliti s javnošću, barem u nekom trenutku. Znate li da je Šebalj oslikao i zastor za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Zar ne bi bilo lijepo barem jednom u 100 godina izvaditi i pokazati takav veleban rad i djelo nekog slikara? Nažalost, ostao je publika za moljce.
Spomenimo i Friščića jer i on zauzima važno mjesto u Vašoj kolekciji.
- Da, to je drugi Ivo koji se mota po mojim prostorijama i mojem životu. Ovaj je bio nešto drugačijeg karaktera, otvoreniji, socijalno i društveno prisutniji, vrhunski umjetnik, na neki način isto samotnjak koji je radio po svome, volim reći za njega fakin, mangup. Bez uvrede, naravno. Onako simpatično. Kolekcija je bila nedavno predstavljena u galeriji Pikto u Branimir Centru u Zagrebu. Katalog je potpisala povjesničarka umjetnosti Sonja Švec Španjol. Ova je kolekcija posebna jer se radi o opusu radova Ive Friščića nastalih najvećim dijelom tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, te nekolicini djela iz najranijeg i kasnog perioda stvaralaštva. Riječ je o djelima izuzetne umjetničke vrijednosti i značaja za istraživanje početaka i korijena opusa Ive Friščića kao i za povijest hrvatske likovne umjetnosti druge polovice XX. stoljeća. Djela koja su bila prezentirana na izložbi nisu do sada bila izlagana, te pružaju uvid u umjetnikovo stvaralaštvo, koje je bilo na tragu zbivanja u tadašnjoj europskoj i svjetskoj umjetnosti. Riječ je o jednoj vrsti posthumnog povratka i valorizacije ranih stvaralačkih dometa velikog slikara Ive Friščića u hrvatsku kulturnu javnost.
 
Koliko je Šebalj svojim djelom utjecao na druge i koliko je on cijenjen u kolekcionarskim krugovima?
- Ne bih nabrajao umjetnike na koje je Šebalj ostavio traga jer bi popis bio predugačak. Mnogi umjetnici i dan danas javno zahvaljuju i izjavljuju koliko je on utjecao na njih. Mnogi likovni kritičari koji pišu, svrstavaju sebe u „Šebaljiste“. Postoji čak i taj naziv u kulturno-umjetničkim krugovima. Kod mnogih od njih vise Šebaljevi radovi na zidovima. Pravi kolekcionari, ovdje ne mislim na prekupce, galeriste i trgovce, posjeduju i cijene radove Ive Šebalja. Vrlo često vodim razgovore s njima oko nepravde koja je učinjena nekim hrvatskim umjetnicima među kojima je i Šebalj i kaosa koji vlada u valorizaciji i na tržištu umjetnina u Hrvatskoj. Trgovci umjetninama se ne bave Šebaljem jer posljedično na sve spomenuto, nema neke zarade na njegovim radovima. No, mislim i vjerujm da će se to promijeniti, jer kvaliteta uvijek ispliva na površinu. Nekad prije, a nekad kasnije.
 

Miroslav Pelikan

              Sni i hrid           

 
 
                O pjesmi samo zboriti smo htjeli
                Hrvatskom riječi u zlog doba sjeni,
                Al' nismo znali - ili nismo smjeli,
                Jer sni nam bjehu o hrid razbijeni.
http://99careeroptions.com/wp-content/uploads/2016/02/julie.jpg
                Dom - krik slobode, već okovan šutnjom
                A ja daleko. Sa zlom kobi slutnjom.
                Dom- baklja mira usred palikuća,
                Ja sanjar samo na pragu klonuća.
 
                Zaludu želja za pisanim slovom
                Hrvatske riječi u hrvtskom domu,
                Čežnje za mirom pod vlastitim krovom!
 
                Bog nam rođenjem dar govora dade
                I  moć da Njemu zahvalimo slovom,
                Pjesmom slobode. I vjere! i nade!
 

Malkica Dugeč, 3. 5. 2016. (uz Dan slobode medija)

Odlika mog cjelokupnog slikarskog opusa je prikaz suprotnosti

 
 
Suvremena hrvatska likovna umjetnica, akademska slikarica Marina Lapadatović, rođena je 1982. godine. Diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Kokota. Samostalno i grupno je izlagala. Zapažena je po rijetkoj i nesvakodnevnoj produkciji maski.
Gospođo Lapadatović, temelj Vaše aktivnosti jest izrada maski, maski za djeci, za odrasle. Kako je uopće došlo do toga?
- Pa zapravo sasvim slučajno, a opet s druge strane uvjerena sam da je to bilo sudbinski. Tek sam bila friško završila studij slikarstva kad sam na jednoj skupnoj izložbi u Velikoj Gorici upoznala Tihomira Marinkovića Tileta, gdje smo oboje izlagali radove. On je tražio nekoga tko će mu pomoći u oslikavanju maski koje izrađuje i tako je sve krenulo. Već desetak godina surađujemo, u međuvremenu smo postali dobri prijatelji, zadnjih dvije i pol godine smo u vezi, živimo i radimo zajedno u Vukomeričkim Goricama.
Što je ključno u izradi maske?
 - Kao i u svemu što radimo, da bi nešto napravili dobro i kvalitetno potrebno je puno prakse. To znači da je svaka pojedina faza izrade maske vrlo važna za ukupan dojam. Maska mora biti dobro iskaširana, da bude čvrsta, a lagana. Udubine za oči i rubovi maske moraju biti pravilno i simetrično izrezani. Bogatstvo kolorita upotpunjuje i naglašava bit maske stvarajući jedinstven dojam. Kod maski, pogotovo današnjih, komercijalnih velika je tedencija da pređu u kič, zapravo velika većina to i jest, stoga je svaki segment bitan da bi se postiglo ono ključno – da bi se ostvarila moć koju ta maska potencira.
Za maske se uglavnom veže simbolična ili stvarna tajanstvenost.
- Maska razotkriva skriveni svijet, zato je tajanstvena. Sve zapravo ovisi o namjeni maske. Maska, krinka ili krabulja može služiti kao kamuflaža, zaštita ili imitacija. Na primjer, kazališne maske poput starogrčkih, japanskih ili maski iz Commedie dell´ arte naglašavaju scenu, doživljaj, neku pojedinu emociju, dok šamanske maske koje se koriste u ritualnim obredima služe za prizivanje božanstva, tjeranje zlih sila ili obmana. Nekada su maske uglavnom služile kao obredna pomagala, pomagala za prizivanje moći. Danas imaju pretežno društveno – kritičko – zabavnu namjenu, da tako kažem, komercijalnog su karaktera. Simbolično značenje maske bi trebalo biti u službi raskrinkavanja iluzije svijeta, maske jako naglašavaju tu dualnost svijeta: laž/istina, mašta/zbilja, s maskom/bez maske – u što se to maskiramo i zašto, kakav bi bio svijet bez krinki i što se krije iza svih maski?
Tehnika je papir mache.
- Da, to je zapravo teknika lamiranja papira, tj. slaganja papira u slojevima po određenoj formi. Koristi se od kad postoji papir. Papir Mache je francuski naziv za kaširani papir, a mi koristimo venecijansku tehniku koja je taj proces unaprijedila. Sastoji se od kaširanja posebnog papira tzv. „carta lana“ (vunasti papir) jer je mješavina celuloze i vune. Papir je veće gramaže (300, 400, 500 grama) pa je potrebno manje slojeva za postizanje čvrste strukture maske, a i jako je podatan za postizanje profinjenih oblika.Tehnika slaganja papira je razrađena i jedinstvena te daje široki spektar primjene.
 
S Vašim partnerom, kiparom Tihomirom Marinkovićem djelujete u Art of Masks.
- Art of Masks je zapravo naš zajednički vizualni identitet, gdje je prikazan naš cjelokupni opus radova, kako zajedničkih, tako i individualnih. Naime, osim komercijalnih maski – venecijanske maske, maske iz raznih mitologija, Commedie dell´ arte – sve više usmjerujemo pažnju na unikatne maske. To više nisu samo dekorativni predmeti ili predmeti za određenu namjenu. Njihov cilj nije samo ukrasiti i impresionirati, nego ostvariti poentu i moć šamanske maske.
No Vi radite i drugo, slikate od ulja do kombinirane tehnike. Što je odlika Vašeg slikarskog opusa?
- Kao što sam govorila o simboličnom značenju maski kojoj je cilj „raskrinkati“ iluziju, dualnost svijeta, tako je to isto i odlika mog cjelokupnog slikarskog opusa – prikaz suprotnosti. To je pogotovo očito u ciklusu radova „igraće karte“, koji sam još započela kao diplomski rad, i još uvijek je u procesu nastajanja. Npr. karta „Dama“ (200x70cm, ulje na platnu), prikazuje dvije suprotnosti, krajnosti u vidu pojma o ženskoj ljepoti, debelo/mršavo, lijepo/ružno - gdje je tu granica razdvajanja, da li se ona uopće može povući, i nije li ona posljedica preuzetih normi? Motivi se razlikuju od slike do slike, ali uvijek je to težnja za prikazom i one druge strane, kako stvari mogu izgledati banalne kad ih sagledamo iz drugog kuta. Ili kad ih doslovno prenesem, kao npr. u ciklusu Turopoljski pop art gdje pojam „proračunate svinje“ slikam doslovno, prikazujući svinje kao figure na računaljci,odnosno ražnju.Il kad se šalim na vlastiti račun, slikajući svoj profil sa tijelom ribe, i udicom iznad glave, ili lutke na ruci.U posljednje vrijeme konbiniram razne tehnike od crteža do kolaža, zlatnih listića, aplikacija, šablona, printa, često i sve na jednoj slici. Sve mi je manje bitan sam način na koji ću nešto izvesti, već efekt koji želim postići. Na slici „crno bijeli svijet“ koristila sam kartu svijeta i print Martina Luthera Kinga i Hitlera u jednakoj pozi ali različitog kontrasta kao simbole dobra i zla, dvije krajnosti, i svijeta koji vibrira između ta dva pojma, stalno bivajući na nišanu, ostavljajući otiske na zemlji. Ili slika „Celestin Medović – predgrađe“ gdje sam intervenirala na slici i od Medovićevih polja lavande napravila predgrađe sa smetlištem u prvom planu. U svakoj slici se proteže ista namjera – igra racionalnog i iracionalnog, relativnog i konkretnog, što je mašta, a što zbilja, bitno ili ne bitno.
Što je novo u atelijeru?
- Trenutačno su u prvom planu maske, osim toga započela sam raditi zmaja od kaširanog papira i pripremam materijal za izradu igraće karte br. 9, koja će predstavljati 9 muza, inspiracija.
 
Planovi?
- Ideja je mnogo, a planirati ne volim puno unaprijed, idem korak po korak.Za početak, dovršiti započete radove, a kasnije napraviti samostalnu izložbu gdje ću predstaviti cijeli opus.
 

Miroslav Pelikan

Anketa

A. Plenković i T. Medved dodvoravaju se Srbima. Je li to izdaja?

Subota, 15/08/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1756 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević