Get Adobe Flash player

      Ničeg se ne bojim

 
 
        Nikad se ne bojim
        Ni ljeta, ni zima,
        Jer već mnoga od njih
        Ja provedoh s njima.
Slikovni rezultat za my country - nature
        Ja se ne bojim
        Ni boli, ni tuge,
        Jer ja uz njih već sam
        Bdjela noći duge.
 
        Zbilje se ne bojim
        Nit požalim ikad
        Što ni vjeru svoju
        Ne pogazim nikad.
               
        Ni pogledi grubi
        Ni žeđi, ni gladi
        Ne dirnu me jako,
        jer zbog njih često
        Sav mi rod je plak'o,
        Ali još i danas
        Žarko Dom svoj ljubi.
 
        Ne, ja se ne bojim
        Ničeg ljudsko što je
        I dok čvrsto stojim
        Na tlu Zemlje svoje!
 

Malkica Dugeč, 26. 11. 2019.

Lepršavi koloristički svijet lagano se izmiče u stranu ili dalje

 
 
U svom posljednjem ili najnovijem ciklusu, slikar Mladen Žunjić u središte slike stavlja, instalira zanimljive oblike, istaknute tamne crteže raznovrsnih obličja ispred poznatih kolorističkih, raznobojnih i razigranih pozadina, stvarajući stanoviti dualitet, očitost postojanja dva različita, udaljena svijeta.
https://www.politikaplus.com/upload/images/gallery/foto/slika%20mladen.%C5%BE.jpg
Lepršavi koloristički svijet lagano se izmiče u stranu ili dalje, posve dalje, prepuštajući primarni prostor slike crnim oblicima, koji po svemu naviješćuju okretanju autora ka kiparstvu, odmicanje od slike i hod prema skulpturi.
 
Žunjić je realizirao niz ciklusa u u ulju i akrilu, najveći dio izveden je na velikim formatima platna, svjedočeći i prikazujući stupnjeve istraživanja u atelijeru mnoštva motiva, uz izraziti, vrlo jaki kolor.
http://metro-portal.hr/img/repository/2020/02/medium/mladen_zunjic__712.jpg
Nakon niza izvrsnih kolorističkih ciklusa izvedenih u ulju i akrilu na većinom velikom formatu, u kontinuiranom ispitivanju mogućnosti boje, formata, motiva ali i razine slobode geste, Žunjić je kreirao kompleksni opus, izazovan i atraktivan. Što autor može dodatno otkriti o i u svom slikarstvu u kiparaskoj formi, ostaje da se vidi.
 
Moguće je da se pojave novi skulptorski ciklusi ili pak uvijek atraktivna kombinacija slikocrteža ili se pak umjetnik iznova vrati omiljenom velikom formatu platna uz obilje boja. Svakako, slikar nastavlja svoju plovidbom po nemirnom moru umjetnosti, neprestano se krećući, slijedeći svoje ideje.
 

Miroslav Pelikan

Scruton o kultu lažne originalnosti: Kako je moderna umjetnost postala zarobljena svojim porivom da šokira

 
 
Filozof Roger Scruton ukazuje na razliku između originalne umjetnosti koja je autentična, iskrena i istinita, ali teško dostižna i jednostavnije, ali patvorene umjetnosti koja je privlačna mnogim današnjim kritičarima. Postoje dvije vrste neistinitog – laganje i zavaravanje. Lagati može svatko. Dovoljno je reći nešto s namjerom da se prevari. S druge strane, zavaravanje je postignuće. Da biste simulirali originalnost, u to morate uključiti i sebe i druge. Lažljivac se može praviti da je šokiran kada mu se laž razotkrije, ali i to je dio te laži. A onaj tko se ponaša prijetvorno, stvarno je šokiran kada je izložen, jer je oko sebe kreirao zajednicu povjerenja kojoj i sam pripada.
https://static.independent.co.uk/s3fs-public/thumbnails/image/2018/11/06/23/scruton.jpg?w968h681
U svakom su vremenu ljudi lagali da bi izbjegli posljedice svojih djela, te je prvi korak  moralnog odgoja naučiti djecu da ne govore male laži. Ali hinjenje je kulturni fenomen, u nekim periodima više istaknut nego u drugim. Na primjer ima vrlo malo pretvaranja u društvu koje je opisao Homer ili u onom koje je opisao Chaucer. Naprotiv, do Shakespearova vremena,  poeti i dramaturzi počeli su se ozbiljno zanimati za taj novi ljudski tip.
 
U Shakespearovu Kralju Learu, zle sestre, Goneril i Regan, pripadaju svijetu neiskrenih/krivotvorenih emocija kojima uvjeravaju sebe i svog oca da osjećaju najdublju ljubav, dok su u biti potpuno bezosjećajne: da jesu, ne bi se mogle ponašati tako drsko. Tragedija kralja Leara počinje kada pravim ljudima – Kent, Cordelia, Edgar, Gloster – upravljaju hinitelji. Umjetna je ona osoba koja se srodila s težnjom da zauzme društveni položaj drugačiji od onog koji bi joj bio prirodan. Takav je Molièreov Tartuffe, koji glumeći svećenika preuzima kontrolu nad domaćinstvom izvodeći razna pobožna spletkarenja. Kao i Shakespeare i Molier spoznaje da varanje prodire u dubinu srca osobe uključene u prijevaru. Tartuffe nije jednostavno licemjer, koji samo hini da posjeduje ideale u koje zapravo ne vjeruje. On postaje umjetna osoba, koja vjeruje u svoje vlastite ideale, jer je on jednako iluzoran kao što su iluzorni i njegovi ideali. Tartuffeovo pretvaranje  stvar je licemjerne religije. Slabljenjem religije tijekom 19. stoljeća pojavilo se novo pretvaranje. Pisci romantizma i slikari  okrenuli su leđa religiji i tražili su spasenje preko umjetnosti. Vjerovali su u genij umjetnika, obdarenog posebnom sposobnošću da transcendira ljudske sposobnosti na kreativan način, probijajući ljudske granice u cilju postizanja nove vrste iskustava. Umjetnost postaje novi način prelaska u transcendentalno, novi put prijelaza na uzvišeniju razinu znanja.
 
Time originalnost postaje kriterij kojim se diferencira prava, istinska umjetnost od one lažne i umjetne. Teško je generalizirati od čega se sastoji originalnost, ali imamo dovoljno primjera: Tizian, Beethoven, Goethe, Baudelaire. Ti nas primjeri uče da je originalnost teško ostvariva: da se ne može samo zgrabiti iz zraka, čak i kad postoje prirodni fenomeni kao Rembrandt i Mozart koji su, čini se, radili upravo to. Originalnost zahtijeva učenje, marljivost, usavršavanje u materiji i – povrh svega – profinjeni senzibilitet i otvorenost da se iskusi patnja i samoća kao njihova normalna cijena. Postići status originalnog umjetnika, dakle, nije lako. No u društvu u kojem postoji veliko poštovanje prema umjetnosti kao najvišem kulturnom postignuću, nagrade su goleme. Stoga to postaje motiv za pretvaranje. Umjetnici i kritičari udružuju se da bi se ubacili na umjetničku scenu; umjetnici predstavljajući se kao začetnici nevjerojatnih, začuđujućih otkrića, a kritičari kao pronicljivi sudci istinske avangarde.
 
Tako je famozni Duchampov pisoar postao neka vrsta paradigme modernog umjetnika. Tako se to radi, rekla je kritika. Uzmi jednu ideju, prezentiraj je, nazovi je umjetnost i besramno se ponosi time. Trik je ponovljen s Warholovim Brillo kutijama i poslije s Hirstovim ukiseljenim morskim psima i kravama. Oko tih su se slučajeva kritičari okupili kao raskokodakane kokoši oko novog, nepoznatog jajeta te sa svom aparaturom predstavili taj apsurd publici tako da ga ona prihvati kao pravu stvar. Toliko je snažan poticaj prema kolektivnom varanju da je postala prava rijetkost plasirati se u finale za Turnerovu nagradu bez produkcije nekog predmeta ili događaja koji se predstavlja umjetnošću samo zato što ih nitko drugi uvjerljivo ne bi smatrao umjetnošću sve dok to kritičari ne bi predstavili kao umjetnost. Originalne geste takve vrste kakvu je predstavio Duchamp ne mogu doista biti ponovljene – kao i vicevi mogu biti izvedeni samo jednom. Stoga kult originalnosti vrlo brzo vodi ka repeticijama. Navada lažiranja postaje toliko duboko ukorijenjena da nikakav sud više nije siguran, osim suda da je to pred nama „prava stvar“, a nipošto varka, što je zapravo kriva prosudba. Sve što na kraju znamo jest da je bilo što umjetnost, jer ništa nije.
 
Vrijedi se zapitati zašto je kult lažne originalnosti tako snažno privlačan kulturnim institucijama da ga svaki muzej, umjetnička galerija i svaka javno financirana koncertna dvorana prihvaća toliko ozbiljno. Rani modernisti – Stravinski i Schönberg u glazbi, Eliot i Pound u poeziji, Matisse u slikarstvu i Loos u arhitekturi – bili su ujedinjeni u vjerovanju da je popularni ukus narušen, da su sentimentalnost, banalnost i kič prodrli u različite sfere umjetnosti i potisnuli njenu poruku. Tonalitetne harmonije osakaćene su zabavnom glazbom, figurativno slikarstvo je nadomješteno fotografijom, rima i ritam postale su predmetom božićnih čestitki, a priče su bile prečesto pričane. Sve u tom svijetu naivnih i nepromišljenih ljudi bilo je kič.
 
Modernizam je bio pokušaj da se spasi ono iskreno, istinito, mukotrpno postignuto od kuge lažnih emocija. Nitko ne sumnja da su rani modernisti uspjeli u tome, darujući nam umjetnost koja je očuvala ljudski duh živim u novim okolnostima modernosti i koja je održala kontinuitet izvrsnih tradicija naše kulture. Ali modernizam je utro put rutini glumatanja: težak zadatak održavanja tradicije na suvremeni način pokazao se manje atraktivnim od jeftinih načina njezina odbacivanja. Umjesto Picassova cjeloživotnog studioznog procesa da predstavi lice moderne žene u modernom idiomu, možete jednostavno učiniti što je učinio Duchamp i naslikati brkove Mona Lisi. Zanimljivo je, međutim, da je navika zavaravanja nastala iz straha od krivotvorenja. Modernistička umjetnost bila je reakcija na lažne emocije i utješne klišeje popularne kulture. Namjera je bila da se umjetnost očisti od pseudoumjetnosti koja nas mazi sentimentalnim lažima i da se na mjesto nje stavi realnost, realnost modernog života s kojom se jedino prava umjetnost može suočiti. Sada se već dugo vremena pretpostavlja da je nemoguće stvoriti autentičnu kreaciju u sferi visoke umjetnosti koja nije na neki način ‘izazov’ na ustaljeno mišljenje naše javne kulture. Umjetnost mora provocirati nezadovoljstvo iskorakom iz budućnosti potpuno naoružana protiv buržujskog ukusa za prilagođenim i udobnim, koji su jednostavno drugi nazivi za kič i klišeje. No, rezultat toga je da provokacija postaje klišej. Ako je javnost postala toliko imuna na šok da će joj samo mrtav morski pas u formaldehidu probuditi kratak poriv bijesa, onda umjetnik mora proizvesti mrtvog morskog psa u formaldehidu – to je barem autentična gesta.
 
Stoga se oko modernista razvila klasa kritičara i producenata, koji nude objašnjenje zašto to jednostavno nije gubitak vremena buljiti u hrpu cigli, tiho sjediti deset minuta u bolnoj buci ili proučavati raspelo ukiseljeno u mokraći. Da bi se uvjerili da su doista napredni, da su prethodnica povijesti, novi inicijatori okružuju se s drugima svoje vrste, promovirajući ih na svim odborima koji su relevantni za njihov status, te očekuju da se i njih zauzvrat promovira. Tako je nastao modernistički kadar ‒ zaseban krug kritičara koji čine okosnicu naših kulturnih institucija i koji trguju u „originalnosti“, „prijestupu“ i „krčenju novih putova“. To su rutinski uvjeti koje izdaju birokratski umjetnički savjeti, vijeća i muzejski službenici, kada god žele investirati javni novac u nešto što njima osobno ne bi nikad palo na pamet imati u svojim dnevnim sobama. No, ti uvjeti su klišeji, kao što su stvari koje se koriste za pohvale. Stoga izlaz iz klišeja završava u klišeju, a pokušaj da se bude originalan završava u falsifikatu.
Ako reagiranje protiv lažnih emocija dovodi do lažne umjetnosti, kako ćemo otkriti pravu stvar? To je pitanje koje ću istražiti u svoja dva sljedeća razgovora. „Sam prema sebi budi istinit”, kaže Shakespeareov Polonije, „Da nikome lažan biti ne možeš “. „Živite u istini“, pozvao je Václav Havel. “Neka laž dođe u svijet”, napisao je Solženjicin, “ali ne preko mene.” Koliko bi ozbiljno trebali shvatiti te izjave, i kako ćemo ih poslušati?
 

Bitno.net, Catholiceducation.org

https://www.bitno.net/academicus/scruton-o-kultu-lazne-originalnosti-kako-je-moderna-umjetnost-postala-zarobljena-svojim-porivom-da-sokira/

Ne obazire se na aktualna zbivanja u i oko umjetnosti i kontinuirano gradi svoj zasebni, izdvojeni svijet akvarela

 
 
Goran Žigolić suvremeni je hrvatski likovni umjetnik, slikar, izvanredni akvarelist i nadahnuti skulptor, graditelj stvarno nestvarnih brodova. Dana 24. veljače 2020. Žigolić se predstavlja s nizom odabranih radova u tehnici akvarela iz opsežnog i kompleksnog opusa u galeriji Vladimir Filakovac u zagrebačkoj Dubravi.
https://zg-magazin.com.hr/wp-content/uploads/2020/02/Zigolic-hnk.jpg
Akvarel je danas rijetka tehnika jer tržište je nametnulo dominaciju ulja i akrila na platnu, što veće to bolje i doista tek poneki autor se katkad odluči izložiti poneki akvarel, unatoč podcijenjenosti tehnika na papiru, koje su posve neopravdano gurnute u drugi plan.
 
Žigolić se ne obazire na aktualna zbivanja u i oko umjetnosti i kontinuirano gradi svoj zasebni, izdvojeni svijet akvarela i za ovu izložbu izabranih motiva Zagreba, motiva koji su poznati i bliski svima nama, ali oni su kreirani s drugačijom vizurom, kadrom i kompozicijom, svjesno i namjerno usklađeni s izvornom autorskom idejom. Ako se tomu doda ostavljanje bjelina, stvaranje dojma stanovite nedovršenosti. kao i zanemarivanje , svođenje oblika na fleku, mrlju..., igranje tonom (pigmentom), priča vode na papiru postaje kudikamo zanimljivija...
 
Njegovi su zagrebački motivi suptilni i odmjereni, prozračni i duboko doživljeni, to su prostori prisjećanja, fragmenti sjećanja na pojedine trenutke koji su ostavili svoj neizbrisivi trag u nama. To su one teško zamjetljive točke u proteklu vremenu, to su tek neka zrnca u klepsidri, kada slikar prenaša svoje osjećaje na papir i s nekoliko energičnih i brzih poteza oživotvoruje misao često i prikrivenu ili skrivenu i poput znanih i neznanih zagrebačkih pjesnika koji pišu svoju jedinstvenu pjesmu gradu, poput Vjekoslava Majera ili Drage Britvića skladaju harmoničnu viziju života.
https://www.politikaplus.com/upload/images/gallery/foto/Zrinjevac%20pod%20ve%C4%8Der54x362019.JPG
Zagrebački motivi Gorana Žigolića lijepa su i dostojanstvena posveta gradu u kojem se živi, a naša se lica zrcale na davno izgrađenim zgradama i njihovim sačuvanim pročeljima, u parkovima, ulicama, trgovima, na planini iznad grada. Sve smo to mi, svi smo Zagreb, sve te ulice i križanja, sve smo to mi, svako drvo, cvijet, zvuk, sve je to Zagreb.
 
Žigolić doista strastveno slika svoj grad jer ne može se dobro naslikati motiv koji nam se ne sviđa, koga ne volimo, koji nije dio nas a mi nismo dio njega. Žigolićev Zagreb ostavlja vrlo jak dojam, on je otmjen, profinjen, privlačan, gotovo, kao da je izronio iz nestvarnog a tako nam je sve poznato.
 

Miroslav Pelikan

Anketa

Čega se više bojite?

Subota, 04/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1302 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević