Get Adobe Flash player

»Prava umjetnost uvijek je odraz slikareve duše i ovo nisu samo lijepe riječi«

 
 
Meružan Hačatrjan je rođen 26. veljače 1980. godine u Erevanu, u slikarskoj obitelji. Godine 2001. završio je Umjetničko učilište P. Terlemezjana, odjel slikarstvo. Sudjelovao je na brojnim izložbama, kako vlastitima tako i na skupnima. Od 2004. godine član je Udruge armenskih slikara. Njegovi radovi se nalaze u privatnim kolekcijama mnogih zemalja diljem svijeta: Argentina, Armenija, Australija, Brazil, Danska, Egipat, Engleska, Francuska, Grčka, Gruzija, Indija, Iran, Irska, Italija, Izrael, Japan, Kazahstan, Kina, Nizozemska, Novi Zeland, Rusija, SAD, Ukrajina, Venezuela... Slike su mu izrazito koloritne, bogate nacionalnim simbolima i motivima iz armenske suvremenosti, a katkada slika i u apstraktnom stilu.
http://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/11/12/Meruzan1.jpg
O svojem stvaralaštvu ovaj armenski slikar kaže i ovo: "Dobrim poznavateljima umjetnosti želim da duboko osjete sve što je dobro i lijepo na platnu prikazao slikar. Prava umjetnost uvijek je odraz slikareve duše i ovo nisu samo lijepe riječi, nego božansko načelo i istina u likovnoj umjetnosti."
 

Artur Bagdasarov, http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/a-b/bagdasarov-artur/25842-a-bagdasarov-suvremeni-armenski-slikar-meruzan-hacatrjan.html

Zašto glumice i glumci u istočnjačkim serijama imaju plave oči?

 
 
Leonardo da Vinci (1452.-1519.) bio je fasciniran ljudskim okom. „Građa oka i osjet vida za Leonarda su bila prirodna čuda koja ga nikada nisu prestala oduševljavati. 'Kojim se jezikom može izraziti ovo čudo?' piše on o očnoj jabučici, a potom nastavlja pisati izražavajući rijetko vjersko strahopoštovanje: 'Jamačno nijednim. Ovdje se ljudski diskurs izravno okreće promišljanju božanskog.' […] '[Oko] je prozor ljudskoga tijela, kroz koji [duša] promišlja i uživa u ljepoti svijeta.' Nije iznenađujuće što je Leonardo proveo više od 20 godina proučavajući anatomiju i fiziologiju oka pomno secirajući očnu jabučicu i na nju vezane mišiće i živce. […] Zapisao je: 'Ako se zagledate u sunce ili neko drugo svjetleće tijelo, a zatim zatvorite oči, još dugo ćete ga vidjeti unutar svoga oka. To je dokaz da slike ulaze u oko'.“ (Fritjof Capra, Leonardova znanost, Uvid u veličanstveni um najvećeg genija renesanse, Planetopija, Zagreb, 2009., str. 274., 277.).
http://4.bp.blogspot.com/-mpBHzA7J43A/Troc6y7u0kI/AAAAAAAAAiw/5QZahedNrmA/s400/Louvre+angel.JPG
Lao Tse (oko 604. - 531. pr. n. e.) je zapisao: „Bez da se pogleda kroz prozor može se vidjeti nebeske staze“. Stoga je razumljiva stara sufijska izreka „zašto se Bog, želeći doživjeti što je stvorio, skrio u ljudskom srcu“. Mansur Al-Hallaj (oko 858.-922.) je rekao: „Vidio sam Gospodina u oku svoga srca, Rekoh: 'Tko si ti?' On reče: 'Ti'.“ (Priya Hemenway, Tajni kod, Zlatni rez – tajanstvena formula koja vlada umjetnošću, prirodom i znanošću, V. B. Z., Zagreb, 2009., str. 185.-186.).
 
Zvijezde su oči noći, „1.000 ili 10.000 očiju nebeskih bogova“. „Oko srca je duhovno opažanje, prosvjetljenje, intelektualna pronicljivost.“ Američki Indijanci smatraju da oko srca vidi sve. To je oko Velikog duha, sveznanje, a za budiste je svjetlost i mudrost. Za kršćane oko simbolizira svevidećeg Boga, sveznanje, snagu i svjetlost. „Svjetlo(st) tijela je oko“ ili „Oko je tijelu svjetiljka“ (Matej, 6, 22). U starih Grka oko je simboliziralo Apolona kao „promatrača nebesa“, te Sunce, koje je također oko Zeusa (Jupitera kod starih Rimljana). Kod Iranaca Yima, Dobri pastir, posjeduje sunčevo oko i čuva tajnu besmrtnosti. U islamu je „oko srca“ duhovno središte, sjedište Apsolutnog intelekta. U sumero-semitskoj predaji oko ocrtava Ea ili Enkija, „Gospodara posvećenog/svetog oka“, te je mudrost, sveznanje i budnost. Fenički Kronos ima četiri oka (dva otvorena, dva zatvorena) u svrhu vječne budnosti (trajnog opreza). (J. C. Cooper, An Illustrated Encyclopaedia of Traditional Symbols, Thames & Hudson, London, 2004., str. 62.).
 
Staroegipatsko Horusovo oko bilo je stilizirani crtež oka sa zakrivljenim kosim prikazom ispod njega. Izvorno simbol kraljevske snage i neuništivosti, posta(l)o je označivač zaštite i ponovnog rođenja. Za samo se oko pak smatralo da je Sunce, pa je tako simbol (do)nosio svu zaštitu koju je svjetlost dala protiv tame. (T. A. Kenner, Symbols an their Hidden Meanings, André Deutsch /Carlton Publishing Group/, London, 2010., str. 146.).
 
Da ljudi plavih očiju potječu od zajedničkog pretka dijeleći time zajednički DNK dokazala je studija Sveučilišta u Kopenhagenu. Hans Eiberg s tog Sveučilišta izjavio je da su prvotne oči [kao „ogledalo duše“] bile smeđe, a „mutacija od prije 10.000 godina“ na scenu je donijela plavu perspektivnost. Obitelj plavookih proširila se iz sjevernocrnomorskog područja nakon zadnjeg ledenog doba. Ti pripadnici dijela proto-indoeuropljanskih arijaca proširili su poljodjelstvo u zapadnu Europu, te poslije do Irana i Indije dospjeli na konjima.
 
Izvorni prijenosnici plavih očiju navodno su bile žene. Ipak, zasad je nepoznat točan razlog takve mutacije što neki dovode u svezu prirodne selekcije i borbe za opstanak, što baš ne drži vodu, kao ni mogućnost čimbenika privlačnosti potencijalnih partnera jer su to posljedice, a ne uzrok. Teorija po kojoj su „hladna klima i tmurno nebo“ pomogli širenju plavih očiju je besmislena. Stoga je razumno pitanje zašto „nitko na planeti“ nije imao plave oči i prije tih 10.000 godina? Australska Udruga za medicinska istraživanja objavila je studiju u časopisu 'Human Genetics' i tamo se tvrdi da boja očiju ovisi o raznim čimbenicima, a najvažniji je pak utjecaj tzv. „dalekih gena koji su u nama usađeni od pradavnih predaka“. Neovisno o boji kože, ljudi zelenih i plavih očiju stvaraju više vitamina D od ljudi tamnih očiju, pa to znanstvenici dovode u svezu nekakve „katastrofe na Zemlji“. „Vučjim očima“ odnosno jedinkama jantarne boje očiju tijekom srednjovjekovlja zadane su pogubne inkvizicijske posljedice.
 
Tako se boja ljudskih očiju „mijenjala znatno prije od boje kože“. Senzacionalno otkriće znanstvenika govori u prilog pronalaska „prvog čovjeka“ koji je imao plave oči u pećini sjeverozapadne Španjolske. Taj mezolitički čovjek (srednjeg kamenog doba) bijaše nositelj „gena tamnijeg tena“ (uobičajenih u Africi), pa su ta otkrića izvedena iz DNK zuba čovjeka objavljenja u časopisu 'Nature'. Taj čovjek je imao genetsku inačicu koja uvjetuje plave oči kod današnjih Europljana za što je odgovoran gen HERC2. Dotična mutacija u obje kromosomske kopije zasigurno jamči plave oči. Još 2008. godine preliminarna studija donekle je potvrdila da se „najranija mutacija plavih očiju“ pojavila otprilike prije 10.000 (ponegdje 6.000 - 10.000 godina) na području Crnog mora, ali nešto može mutirati ako je prethodno već(im) dijelom to „nešto“.
 
O pokušaju rješenja genetske tajne plavokosih ljudi itekako tamne kože Solomonskih otoka pisano je u 'Live Science'. Ti mali tropski pacifički otoci imaju 5-10 posto plavokosih muškaraca i žena izrazito tamne kože, tamnije i od afričkih inačica. Plavuše i plavušanci Solomonskih otoka imaju gen TYRP1 skriven u devetom paru kromosoma ljudi. Iskričavo plavu boju očiju ima i 53,7 posto ukrajinskih Aškenaca - Židova postanjem iz područja Kazarije - Ukrajine koji su preuzeli židovstvo u VIII. st. poslije Krista, te nemaju veze sa sredozemnim Židovima. Ukupno na svijetu ima oko 2,2 % ljudi plavih očiju, najviše u Estoniji gdje čak 99% ljudi ima plave oči. U skandinavskim zemljama 25 % Europljana ima plave oči. Za različite boje oka navodno je odgovoran melanin, a plave oči posljedica su čovjeka u(nutar) kojeg se odigrala mutacija u šarenicama. Plavooke osobe bolje vide tijekom slabijeg sunca jer plave oči filtriraju manje svjetla. Dijabetes tipa 1 je kod osoba plavih očiju rizičniji nego kod drugih, a tu su i potencijalno veći slušni problemi. Tu se radi o tri gena, kako je potvrdila talijanska studija 2011. godine.
       
Po nekima su elita i plemstvo organizatori najranijih poznatih poljodjelskih civilizacija dijelili osobinu „naizgled iz iste krvne linije“. Od drevnog Egipta baštinimo „dosta plavookih i plavokosih mumija“. Plave oči bile su „znak bogova“ starim Sumeranima. Podosta poprsja drevnih Sumerana prikazuje njihovo plavooko i plavokoso plemstvo. Gautama Buddha imao je 32 osobine velikih ljudi, pa budistički spisi i Vede govore o „dubokim plavim očima“ kao 29-oj osobini. Sjevernom obalom Perua vladala je manje poznata Moche civilizacija prije 2.000 godina. Plavooka mumija pronađena je u grobnici (Wari kulture, prije Inka) staroj oko 1.300 godina u ostacima Huaca Pucllana (Peru). Visoki, bradati, bijeloputi i smaragdno plavih očiju bili su ljudi oko Viracocha (Inke), Kukulkana (Maye), Quetzalcoatla (Azteci), Gucumatza (Srednja Amerika), Votana (Palenque) i Zamne (Izamal). Dolazak kromanjonca s Atlantskog oceana i križanje prije 25.000 - 35.000 godina stvorio je „crnku s plavim očima“. Nepoznata je životinjska pra-sudbina sibirskih haskija i plavookih sijamskih mački.
       
Neposredno je u pitanje Darwinovu teoriju evolucije doveo Richard Dawkins u knjizi „Slijepi urar“ (“The Blind Watchmaker“, 1986.) zbog toga što se ljudsko oko nije „promijenilo gotovo u 'tren oka' jer naš vid ne možemo objasniti slučajnom mutacijom“ budući da sadrži „najbolje odlike vida nekoliko nama nevezanih vrsta“ (oštar vid na blizinu i daljinu i dr.). Michael J. Behe u knjizi „Darwinova crna kutija“ (“Darwin's Black Box“, 1998.) precizno je razložio znanstvenu neobjašnjivost organa koji sliči stroju, tj. složenosti ljudskog oka. Tako je upozorio da „u slučaju evolucije ljudskog oka od prvotnog hominida primata do sadašnjeg Homo Sapiensa ne nedostaje samo jedna karika, već sve karike“ iliti cijeli lanac.
       
Zanimljiva je tvrdnja dr. Abaza o 10 milijuna Turaka koji imaju hrvatske korijene u toj državi od 78 milijuna stanovnika. On je kao 10-godišnji bosanski Turčin u Istambul iselio iz Sarajeva. U svom doktoratu koji tematizira 400 godina turske vlasti u BiH i dijelovima Hrvatske spominje „hrvatsku djecu koju su Turci odvodili u sepetima (pletenim košarama od pruća) u Tursku ili zarobljavali u bitkama“. Tijekom jednogodišnjeg razdoblja 1493. godine (Krbavska bitka) dopremljeno je u sepetima 10.000 djece iz BiH i Hrvatske, susljedno istraživanju u Istambulskom arhivu. Nekadašnji turski predsjednik Sulejman Demirel svojevremeno je spomenuo svoje „daleko hrvatsko podrijetlo iz Bosne“. Podrijetlom Hrvata bilo je 18 turskih vezira i velikih vezira. U slučaju istinitosti tvrdnji dr. Abaza, hrvatska dijaspora biti će najveća i najbrojnija u Turskoj (jer u svijetu općenito živi 3-4 milijuna Hrvata i proizlazećih potomaka). (Izvori: Internet - akademija-art.hr, croexpress.eu, net.hr, dnevno.ba, matrixworldhr.com, monokl.hr, atma.hr i dr.).
       
Začuđujuće je za neke pripadnike raznih naroda i plemena koji imaju plave oči. Afričko pleme Dogona svakih 60 godina organizira svečanost zvanu Sigui tijekom koje bi „njihovi svećenici stavljali maske, te izvodili zamršen ples.“ Ta svečanost obnavljanja imala je za uporište „prividno gibanje Siriusa“ („Pseća zvijezda“). Ta najsjajnija zvijezda nebeskog svoda nalazi se ispod Oriona, u zviježđu Velikog psa (Canis Maior). Vjerojatno su Dogoni o toj zvijezdi „čuvali fizičke zapise“ - „ u obliku kultnih maski, od kojih su neke stare stoljećima i pohranjene u špiljama“. Robert Temple u knjizi „Tajna Siriusa“ (“The Sirius Mystery“) smatra to znanje podrijetlom iz izvora prednika, a ne moderne astronomije, te je vjerojatno baštinjeno prije migracije Dogona u današnju državu Mali (podsaharska Afrika), njihovo sadašnje prebivalište. (Robert Bauval – Adrian Gilbert, Tajna Oriona, Mozaik knjiga, Zagreb, 2004., str. 17.-18.).
 
Dogoni običnim okom nevidljivu zvijezdu Sirijus B zovu „Po-tolo“, te su nju ispravno smatraju „bijelim patuljkom“, što je potvrdila i moderna znanost (time i njezinu znatnu težinu). Njihova predaja o toj zvijezdi kaže da je to „najteža zvijezda i svi ljudi zajedno ne bi mogli podići njezin najmanji komad!“. Dogoni tvrde da su se „u početku Sunce i zvijezda 'Po-tolo' kao susjedi nalazili u istom dijelu neba“, te se „'Po-tolo' udaljila od Zemlje, a Sunce je ostalo“. Po dogonskoj mitologiji, „Zemlju je prvo posjetilo biće Ogo, a zatim se na naš planet spustio brod Nome s prvim ljudima! […] Nomina letjelica bila je ogromna i imala je dvije palube s okruglim dnom. U njoj je bilo 60 velikih prostorija u kojima su bila smještena sva živa bića i osnovni sadržaj njihovog života. Stigli su na Zemlju i na njoj ostali!“. (Ahmed Bosnić, Tajne iščezlih civilizacija, II. izdanje, AB Biblioteka, Sarajevo, 1986., str. 48., 50.). Ovo malo podsjeća na priču o Noi, a sigurno je bilo veselo na takvom „brodu“ i sličnim brodovima s obzirom na (ne)postojanje nekih praiskonskih sanitarnih prostor(ij)a.
 
Dogoni misle da su zvijezde stvorene od zemljanih kuglica koje je istinski bog Amma izbacio u prostor. Laird Scranton smatra da „Amma predstavlja prvu živuću jedinu stanicu, koja se, sukladno modernoj znanosti, pojavila samostvorena iz voda drevnog oceana, te koju su znanstvenici opisali kao praiskonsku juhu [vjerojatno onu kupovnu, iz svemirske kesice]. Savršeni par Nummo stvoren je mitozom, oblikom staničnog dijeljenja. Ovaj je postupak cijepajućih [momenata] posljedica u odgovarajućem paru novih stanica kromosomskog sastava (građe) kao izvorne stanice.“ U staroegipatskoj religiji zabilježen je bog Amen koji (imenom, atributima i djelovanjem) odgovara dogonskom bogu Ammi. Neuobličeni, nestvoreni Svemir je Ammino jaje, a „otvaranje Amminih očiju“ je Veliki prasak. Pandan dogonskom Ammi, Amen predstavlja stvaralački impuls kojim je potaknut Veliki prasak, „kao što to Dogoni kažu, posebni vjetar koji je raspršio buduću tvar do svih kutaka Svemira.“ (Laird Scranton, The Science of the Dogon, Inner Traditions, Rochester, Vermont, 2006., str. 31., 48., 73., 82., 87., 103.).
 
Dogoni poznaju 266 „elementarnih“ sitnih čestica dok ih današnja znanost (zasad) poznaje znatno manje, pa će još dosta „čestica“, neuhvatljivih gravitona (čestica gravitacije) i ostalih beštija proći tijekom svih rijeka svijeta, a znanstvenici će kao u teoriji „crvotočine“ (težim, zaobilaznim putem) doći do tih rezultata ne obazirući se na (nekad) postojeće znanje i postanje koje je možebitno „palo s Marsa“ i uhvatilo se na baketinu Zemlje.
 
Staroegipatska riječ za „percepciju“ (opažaj, predodžbu) je 'an', a kvalificira je opisujuća riječ za staroegipatski hijeroglif (gledajućeg) oka. Wallis Budge smatra da riječ 'amam' znači 'opaziti, primijetiti, uočiti', te je riječ 'am' opisao i kao 'tkalački instrument' (tkivo) odnosno 'znati, razumjeti'. Po njemu, staroegipatska riječ za 'drvo života' je 'aam' ili 'aama'. Staroegipatska riječ 'tchar' znači 'motriti ili pozorno ispitivati (istraživati, pregledavati)' i definira ju riječ za hijeroglif oko. Ovakve nazore imamo i kod Dogona također u pogledu simbola za oko - znakove Amme. U dogonskoj tradiciji Amma je bog koji svijet čvrsto drži između svojih dvaju ruka, te Dogoni smatraju kada se izgovori njegovo ime, Amma se zaklinje na daljnje držanje, što je sukladno staroegipatskom hijeroglifu (riječi) 'am' ili 'amu' u značenju 'zgrabiti, stisnuti', te 'amen', tj. 'učiniti odlučnim, postojanim, skrućenim; utemeljenim, oblikovanim, stvorenim'. (Laird Scranton, Sacred Symbols of the Dogon, Inner Traditions, Rochester, Vermont, 2007., str. 108.-109., 176.-177.).
 
Nas to, pored čuvene maraskine Amarene, podsjeća na jednu latinsku odnosno romansku riječ i njezino sveprisutno značenje, a mogli bi i dodati: „Ljubi bližnjeg svog, kao i sebe samog“, a prije objeda (ručka) uvijek konzumirajte juhice. Itako samo nastali iz „juhe“, ona nas čini, te će nam začinit' i kraj.
 

Đivo Bašić

S pobjedom komunista 1945. nametnut je ljudima strah, kojim se vlast održavala do propasti Jugoslavije

 
 
Svi srpski zločini u Hrvatskoj za srpske političare su opravdana borba protiv tobože povampirena ustaštva. Poslije etničkoga čišćenja ne-Srba, uslijedio je u Oluji 1995. egzodus Srba, koji srpski autori nazivaju zločinom stoljeća, a prethodno „preventivno“.
http://www.inmediaspolitika.hr/img/s/750x420/upload/images/1214296414_5_30_photo.jpg
Marko Marulić
 
Psihotraume i emocije imaju svoje dugo trajanje na prostorima jugoistočne Europe, gdje je u 20. stoljeću nastala i u krvi propala Jugoslavija. Emocije su se prenosile transgeneracijski, a često su rezultirale destruktivnim ponašanjem stanovništva. U tome smislu poučna je knjiga Jeana Delumeaua Strah na zapadu (prijevod 1987.). Autor je analizirao ugroženost kršćanske kulture od 14. do 17. stoljeća, u vremenima kuge, gladi, buna i osmanlijskih najezda. I na hrvatskome je području bilo tih pojava, uz znatno intenzivniji strah od Turaka nego na Zapadu.
 
S nastankom Jugoslavije 1918. stvoren je okvir za nove strahove, koje su poticale naslijeđene emocije iz predjugoslavenskih vremena. Hrvatska se našla na mučilištu velikosrpstva. Ljudi su zatvarani i ubijani. Zavladao je strah, a destruktivne paranoidne projekcije u Srba i Hrvata širile su se velikom brzinom i dovodile do reakcija u smislu psihičke osnovne reakcije borba–bijeg. Hrvati su počeli reagirati. Godine 1932. podignut je ustaški Lički ustanak, a ustaše su 1934. sudjelovale u ubojstvu kralja Aleksandra. Velikosrpski genocidni planovi iznjedrili su u uvjetima Drugoga svjetskog rata kao obrambenu reakciju NDH.
 
S pobjedom komunista 1945. nametnut je ljudima strah, kojim se vlast održavala do propasti Jugoslavije. Dakako, i danas postoje mnogi strahovi u hrvatskome društvu, kao što je npr. strah od rehabilitacije četništva i obnove velikosrpske agresije. No realan je i strah od neizvjesne egzistencije, odumiranja nacije itd.
 
Kako manjina kontrolira većinu
 
Uz strah veliku ulogu u društvenim zbivanjima može imati sram. Na međunarodnoj konferenciji Nepomireno društvo – nepomirena pamćenja u organizaciji Franjevačkoga instituta za kulturu mira održanoj u svibnju 2016. u Splitu, kanadski znanstvenik koji živi u Dubrovniku Francis Brassard upozorio je da posramljivanje većine može biti sredstvo društvene kontrole manjine nad većinom. Vrlo su efikasna sredstva posramljivanja etiketiranje (fašist, rasist, krajnja desnica, homofob...), sprečavanje povijesnih istraživanja i prokazivanje „nacionalističkih“ jezičnih elemenata. Tim sredstvima osoba se diskreditira i zapravo isključuje iz zajednice.
 
Sramoćenje Hrvata potiču unutarnji i vanjski činioci. Unutrašnji su činioci raznoliki. Postkomunisti prerušeni u lažne liberale i socijalne demokrate samodopadno predstavljaju sebe kao svjetlo, a sve konzervativno kao mrak. U tim okvirima u najnovije je vrijeme izmišljena ustašizacija Hrvatske, što propagiraju razne lijeve udruge civilnoga društva, mnogi književnici, filmski i kazališni režiseri te lijeva sredstva javnoga priopćavanja. U tome je aktivno i vodstvo Srba u Hrvatskoj, čiji čelnik tako nastoji očuvati srpsku etnokorupciju, odnosno privilegiranost iz prošlih vremena.
 
Za situaciju u Hrvatskoj kaže: „Evo sljedbenika poražene ustaške ideologije i promotora te politike u današnjoj Hrvatskoj, širitelja govora mržnje, pozivatelja na nasilje i negatora antifašističkih vrijednosti.“ A o današnjem buđenju velikosrpstva u Hrvatskoj, rehabilitaciji četništva u Srbiji te odgovornosti hrvatskih Srba za agresiju na Hrvatsku – ni riječi! Sonja Biserko smatra da srpska elita u Hrvatskoj nije sposobna za samoanalizu. Snažno posramljivanje Hrvata nerijetko dolazi i iz inozemstva, tradicionalno poticano od srpske diplomacije. Na te laži nitko iz Hrvatske službeno ne odgovara. Štoviše, takvo posramljivanje podupiru, kao primjerice predsjednik Republike Hrvatske kad je u Knesetu govorio o ustaškoj guji. Posramljivanje se dogodilo i u slučaju Zlatka Hasanbegovića. „Kulturnjaci“ kojima je ministar kulture uskratio novčanu potporu njegovo su postavljanje prokazali Zapadu kao ustašizaciju Hrvatske. Nasjevši toj objedi mnogi su zapadni intelektualci žestoko prosvjedovali. Uspjeh „kulturnjaka“ bio je potpun.
 
Hrvati nisu homogen narod
 
Nakon stoljetne etnogeneze, hrvatsko nacionalno tkivo neobično je složeno i raščinjeno zbog velikih društvenih razlika (plemstvo, svećenstvo, građanstvo, seljaštvo) i posebnosti mentaliteta u pojedinim hrvatskim krajevima. S druge strane, Srbe je povijesno-društveni razvoj navodio na homogenost. Pod osmanlijskom vlašću bili su mahom homogeni seljaci povezani pravoslavljem. U njih se u zatvorenome društvu razvila mitološka svijest utemeljena ponajprije u kosovskome mitu, te je bilo lako usmjeriti zaslijepljen narod prema automatskom i nesvjesnom razmišljanju bez sposobnosti samoanalize. U takvu ozračju masovno je prihvaćena ideja o dominaciji Srba na Balkanu i stvaranju velike Srbije. Premda je Srbija u 19. stoljeću kulturno napredovala, staro pleme samo je stiglo do razvojne faze palanke, što je izvanredno protumačio srpski autor Radomir Konstantinović u knjizi Filosofija palanke (1981). Pleme će u Srbiji, tvrdi autor, doći do palanke, a nikad neće postati istinskim gradom. Svijet palanke idealno je prost, zatvoren u sama sebe te nudi jednostavna rješenja. Palanački duh traži krivca „napolju“, a s tim u svezi sklon je pamfletizmu, koji ulazi u obračune s pozicija već poznate, zadane istine.
 
Iz Konstantinovićevih razmišljanja lako je razumjeti zašto se u Srba ne iskazuje kajanje i sram zbog mnogih srpskih zločina, kao što su barbarska razaranja, ritualni pokolji i silovanja. Sve to bi prema njima trebala biti opravdana borba protiv tobože povampirena ustaštva. Poslije etničkoga čišćenja ne-Srba i rušenja kulturnih objekata kao simbola neprijatelja, uslijedio je u Oluji 1995. egzodus Srba, koji srpski autori nazivaju zločinom stoljeća, a prethodno „preventivno“ ubijanje Hrvata/Ustaša ne smatraju zločinom. Po toj paranoidnoj logici Srbima nije pot rebno kajanje i katarza, nego je to potrebno Hrvatima (Savo Štrbac). K tome je potrebno preventivno sramoćenje Hrvata svakom prigodom, pri čemu veliko značenje imaju krivotvorine u svezi s jasenovačkim mitom. Stoga je revizija povijesti nužna.
 
U ovakvim se raspravama danas valja prisjetiti razmišljanja prešućenoga hrvatskog lingvista i enciklopedista Krune Krstića (1905.–1987.) iz 1945. navedenih u knjizi Narod, država, nacionalizam. On smatra da jezik, razna obilježja narodnosti i obilježje zajedničkoga podrijetla („iste krvi“) ne tvore samo po sebi konstitutivno obilježje naroda. Uz to napominje da se „rasna slika“ nekoga naroda zbog miješanja došljaka i starosjedilaca može u nekoliko stoljeća promijeniti, a da „narod“ ostane isti. Rušeći mišljenje o jedinstvenoj nacionalnoj kulturi, Krstić smatra da bi u realizaciji takve kulture presudnu ulogu trebala imati zajednička država.
 
Raščinjenost hrvatskoga identiteta, koji obilježavaju štokavski, čakavski i kajkavski govor, danas se u obliku međusobnih negativnih mišljenja i rugalica koristi u sramoćenju Hrvata. Hrvatska je raznolikost zaista bogatstvo, ali je i činilac pogubnoga nacionalnog rascjepa. Taj rascjep međutim ima i dobru stranu: Hrvati kao cjelina upravo zbog nacionalnoga rascjepa ne mogu prihvatiti jednoumne ideologije. Fašizma, zahvaljujući Radićevu mirotvorstvu, za razliku od drugih zemalja (npr. Engleske i Srbije) nije bilo u Hrvatskoj između dvaju ratova, a NDH kao slučajnu tvorevinu ratnih zbivanja i kao reakciju na prethodni velikosrpski teror nije u potpunosti prihvatio narod. Domobrani su bili znatno brojniji od ustaša, a braneći Hrvatsku od okupatora mnogi su Hrvati prišli komunističkoj borbi, zapravo prikrivenoj boljševičkoj revoluciji.
 
Sljednici jugoslavenskoga komunizma žele izbjeći posramljivanje zbog okrutnih zločina iz doba Drugoga svjetskog rata i poraća. Tu je svrhu imao i lex Perković, kojim se htjelo onemogućiti suđenje u Njemačkoj jugoslavenskom udbaškom sustavu. Povijesni izvori pak potvrđuju sramotu komunista (dakako i njihovih sljednika), a Huda jama (koju lijevi i korumpirani mediji gotovo prešućuju) vrhunac je te potvrde. Komunistički sram nastoji se prikriti neobranjivom obranom komunističkog antifašizma, koji je za razliku od Zapada u nas uspostavio totalitarni sustav čije su negativne posljedice vidljive i danas. Štoviše u okviru veličanja toga antifašizma i prikrivanja komunističkoga srama, sramote se hrvatske vrijednosti, kojima se pridodaje obilježje ustaštva.
 
U tome veliku ulogu ima anakrona novoosnovana Antifašistička liga, kojoj je cilj integracija antifašizma u temelje hrvatskoga društva. Pritom se zanemaruju europske rezolucije o osudi svih totalitarizama te Deklaracija Hrvatskoga sabora o osudi zločina totalitarnoga komunističkog poretka 1945–1990. Radi očuvanja tradicije komunističkoga antifašizma i vladanja nad većinom, postkomunisti održavaju kult diktatora Josipa Broza. Održavanje kulta kojim se štiti Maršalovo ime trgova i ulica gradova, također je poniženje Hrvatskoga naroda i, štoviše, ponovno ubijanje žrtava komunizma. U doba vladavine Ivice Račana radi prikrivanja srama koji obilježava komuniste suspendirana je Komisija za ratne i poratne žrtve koju je Sabor osnovao 1992. Sve to uzrok je velikoga negodovanja u Hrvatskoj i postaje kontraproduktivno za postkomuniste.
 
Povratak hrvatskomu ponosu
 
Od 1918. do danas Hrvatska i Hrvati ponižavani su i posramljivani, a njihova je kultura definirana kao „vanbračno dete nenaravnog braka dresiranog majmuna i papige“ (hrvatski Srbin Ljubomir Micić, 1895.–1971.). Konačno je došlo vrijeme da Hrvati budu ponosni na svoje velikane iz prošlosti: u kulturi, znanosti i umjetnosti te drugim aktivnostima poput vojničkih. Navest ćemo primjer koji potvrđuje zanemarivanje naše baštine i njezina doprinosa svijetu. Gotovo je nepoznato da Rusi spominju Benjamina Dalmatina kao prvoga humanista na ruskome tlu. Dalmatin je potkraj 15. stoljeća sudjelovao u prevođenju Biblije na ruski jezik, a potekao je iz Generalnog učilišta dominikanskog reda u Zadru osnovana 1396. Dakle, Hrvati su rano imali visoko školstvo. Također se ne smije zaboraviti na vrijednu hrvatsku pravnu tradiciju (glagoljaški zakoni, statuti komuna, običajno pravo), koja je zabaci vana od 1918. godine. Lijevi političari pak bezočno tvrde da Hrvati nemaju demokratske tradicije, što je još jedan oblik ponižavanja i posramljivanja.
 
Današnja hrvatska država s jakim komunističkim prežicima, uz sprečavanje lustracije i odbacivanje tradicionalnih vrijednosti te nekritičko prihvaćanje liberalizma, ne može ostvariti napredak, nego iskazuje svoju disfunkcionalnost i izaziva društvene konflikte. Šansa za rješavanje mnogih društvenih problema, pa i oživljavanja ponosa mladih, otvorila se državi pri razradi „Cjelovite kurikularne reforme“. No ta je reforma lijevo i liberalno usmjerena, uz prikrivanje važnosti neokonzervativizma, koji može biti branitelj modernosti. U toj reformi prikriva se zločinački karakter komunizma, koji je u nastavnom programu za povijest odvojen od fašizma i nacizma. „Cjelovita kurikularna reforma“ zatajila je u svome zadatku izgradnje ponosa u mladih. Ta Marulić je protjeran iz školskoga programa!
 
Podsjetimo se što je o poštivanju tradicije kao vrlo važne sastavnice odgoja kazao prešućeni hrvatski pedagog Stjepan Matičević (1880–1940): „Prihvaćajući tako svoju sopstvenu, tradicionalnu i doživljenu nacionalnu kulturu i sva njezina dobra i tekovine, mi možemo ipak i unutar njezinih granica i međaša vršiti blagotvornu kritiku i refleksiju, dopunu i ispravak u smjeru daljeg i narodnog i vlastitog razvitka i uspona, novih vidika i veće budućnosti, a sve u vidu čvršće orijentacije prema najvišim vrijednosnim idejama i njihovu redu, prema neprolaznim idealima općeg čovještva.“
 

Ivo Rendić-Miočević, Vijenac, br. 595.-596., www.hkz-kkv.ch

             Teku noći neprospavane

 
 
                Sloboda gleda očima mojim
                Dok srcem rane u mraku brojim.
                Kroz oči moje izviru sanje
                Dok ruke mole za svjetlo danje.
https://sites.google.com/site/ibnsiri/_/rsrc/1327971312712/islamski-tumac-snova/snovi-o-dzehennemu/dzehennem.jpg
                I nema slike i nema nade
                Koja se oku mom ne ukrade
                Pa srce dirnu, pa srce rane.
                I teku noći neprospavane.
 
                Progleda čežnja očima mojim
                Kada mi srce slobodu snuje.
                Kada pred rubom ponora stojim.
 
                Očima mojim sloboda gleda
                U rijeke suzama zaleđene.
                U srca ljuidska od grude leda!
 

Malkica Dugeč, 18. 12. 2016.

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Četvrtak, 17/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 802 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević