Get Adobe Flash player

Je li "dječak sa Sutle" izvanbračni sin bogatog Austrijanca i njegove sobarice ili agent Kominterne?

 
 
Obožavatelji i ideološki sljedbenici hohštaplera i mega zločinca kojega se još uvijek naziva Josipom Brozom Titom (mada se ne zna tko se uistinu krije iza tog imena) imaju itekakvih razloga za brigu. Iz godine u godinu na svjetlo dana izlaze podaci koji nikako ne idu u prilog njihovoj „slavnoj antifašističkoj prošlosti“ i historiografiji što su je skrojili po svome staljinističkom obrascu, na lažima i krivotvorinama.
http://informer.rs/data/images/2017-10-18/106461_draza-i-tito_f.jpg
O „najvećem sinu naših naroda“, „proslavljenom maršalu“ i „jednom od najvećih državnika svijeta“ (ma tko on bio) danas se ipak zna mnogo više nego prije nekoliko godina. No, iako se do sada pojavio veliki broj dokumenata iz arhiva bivšeg SSSR-a (NKVD/KGB-a i Kominterne) do kojih su posljednjih desetljeća zahvaljujući svojim vezama dolazili mnogi istraživači i publicisti a govore o "liku i djelu" ovog komunističkog krvnika (zacijelo najvećeg u novijoj povijesti Balkana i jugoistočne Europe), mora se priznati da su u njegovom životopisu i dalje ostale brojne "rupe" i da će teško (ako ne i nemoguće) biti rekonstruirati sve ono što bi nas zanimalo, a itekako je bitno za sagledavanje istine o prošlosti čiji teret još uvijek osjećamo. Kako je već spomenuto, nismo sigurni čak ni tko je bio taj navodni "Tito" - dječak sa Sutle, izvanbračni sin bogatog Austrijanca i njegove sobarice ili agent Kominterne (Rus, ili vrag će ga već znati što), koji je našim predratnim komunistima podmetnut nakon što je pravoga Josipa Broza "pojeo mrak" u nekome od podruma NKVD-a 30-ih godina XX stoljeća.
 
Pouzdano se ne zna niti kad je rođen, gdje je sve bio i što je radio prije Drugoga svjetskog rata - pogotovu u vrijeme španjolskog građanskog rata, kako i kada je postavljen za generalnog tajnika KPJ (dužnost je počeo obnašati 1937. godine - poslije velikih čistki, kad su čitave garniture vodećih jugoslavenskih komunista bile likvidirane po kratkom postupku, pa i njegov dotadašnji prethodnik na vodećoj poziciji Josip Čižinski zvani Milan Gorkić - a potvrđen od Kominterne dvije godine poslije, što je također krajnje sumnjivo), ali je zato jako dobro poznato da je bio jedan od vodećih "drukera", "cinkera" ili konfidenata zbog čijih su izvješća čelniku Kominterne Dimitrovu pred streljačkim vodovima ili u sibirskim gulazima završili deseci najistaknutijih jugoslavenskih komunista.
 
Da "Tile" nije prezao ni od čega kako bi sačuvao vlastitu kožu, svjedoči i to što je svoju drugu ženu (Annu König) koju je preoteo jednom kolegi (njemačkom socijaldemokratu) optužio da je njemačka špijunka, označio je kao "najveću grešku u životu" i bez mnogo oklijevanja poslao pred streljački vod, dok je druga (Pelagija Belousova) njegovom zaslugom završila na dugogodišnjoj robiji u jednome od sibirskih gulaga. S Pelagijom je imao i sina (Žarka), kojega nesretna žena nije vidjela do pred samu smrt (poslije izdržane robije u sibirskom gulagu protjerana je u jedno selu u Sibiru, a Tito joj nikad nije dopustio dolazak u Jugoslaviju). Nije ni znala da je Žarko na životu (jer su je po naredbi njezina bivšeg supruga obavijestili kako je poginuo tijekom rata). Sve to govori o kakvom se moralnom degeneriku u ovom slučaju radilo.
 
Jovanku Budisavljević (četvrtu po redu suprugu) upoznao je (navodno) usred bježanije iz Drvara (svibnja 1944.), ali se njome oženio tek poslije rata, nakon što su mu je doveli kao domaćicu u rezidenciju ("Beli dvor" na beogradskom Dedinju). Ni Jovanka se nije bogzna kako usrećila s njime. Poslije nekih 25 godina uživanja u statusu prve dame (vjenčali su se tajno 1952. godine), već početkom 70-ih pala je u nemilost, a od lipnja 1977. se više ne viđa u javnosti uz komunističkog diktatora. Kad se danas sklope kockice mozaika - uzimajući u obzir sve okolnosti koje su izašle na vidjelo, Jovanka mu je bila ciljano dovedena i "namještena" kako bi odrađivala poslove za one koji su ga htjeli držati pod kontrolom. U tom krugu zasigurno su bili Aleksandar Ranković, Đoko Jovanić i Ivan Stevo Krajačić. Prije nego je bila dovedena u "Beli dvor", ona je (navodno) provela 9 mjeseci u Moskvi, gdje je završila tečaj za agente. Dakle, čini se da "Joža" i nije bio naročito inteligentan, dok je sebe dovodio u situaciju da ga nadzire najbliži krug suradnika, pa da mu ciljano "namjeste" čak i bračnu družicu. Nakon smrti supruga, Jovanki je sva imovina oduzeta i sljedećih 33 godine (do smrti 2013.) živi u Beogradu, u kućnom pritvoru, pod stalnim nadzorom, u izolaciji i bijedi. Punih 30 godina nije imala čak ni osobnu iskaznicu, a oni koji su je u tom razdoblju viđali, tvrde kako je ostatak života provela u uvjetima nedostojnim ljudskog bića.
 
Mnogi s nestrpljenjem očekuju njezine memoare (koje je navodno napisala i pohranila na sigurnom mjestu) u nadi da će oni otkriti mnoge još uvijek nepoznate detalje vezano za Broza i njegovo okruženje. Za sada su procurile samo neke pikanterije, poput primjerice one da je ona (Jovanka) tijekom rata organizirala dva sastanka između Tita i Draže Mihailovića, a što je ispričala otpravniku američkog veleposlanstva s kojim je (navodno) u prosincu 2009. godine razgovarala sat i pol - što je informacija sadržana i u jednoj tajnoj depeši wikileaksa. (Vidi:  https://wikileaks.org/plusd/cables/09BELGRADE839_a.html) Jedan od ukupno dva sastanka Tita i Draže što ih je (prema navodnim vlastitim tvrdnjama) organizirala osobno Jovanka, održan je u okolici Knina. Opisujući njihov susret, ona je iznijela i neke zanimljive detalje.
 
"Pričali su i spavali jedan pored drugog na prostirkama od slame", navodno je posvjedočila Jovanka koja tvrdi kako im je ona pripremila postelju, a u nastavku iskaza tvrdi da je tom prigodom od strane četnika "dignut u vazduh most" preko kojega je prelazila partizanska delegacija, te da je tada "cijeli Titov krug suradnika bio gotovo potpuno izbrisan" (dakle, likvidiran), ali ostaje nepoznato kako je "najveći sin naših naroda" izašao iz ove pogibelji neokrznut - što se inače prilično često događalo. Jovanka kaže kako je namjera četnika (nakon što su njihov vođa Draža i Tito prespavali noć na istoj slamarici) bila "ukloniti" komunističkog vođu i da poslije toga između njih i partizana više nije bilo pregovora. Budući da su se Tito i Jovanka upoznali svibnja 1944. (u vrijeme događanja kod Drvara), ovaj je sastanak (kao i onaj drugi o kojem nije govorila) po logici stvari morao biti održan nakon toga.
 
Uzimajući u obzir da je dobro poznato kako je tijekom jeseni 1941. godine zasigurno bilo najmanje dva susreta između Tita i Draže (u selu Struganik (Srbija, općina Mionica) 19. rujna 1941., te u Brajićima (kod Gornjeg Milanovca, Srbija) 27. listopada 1941., ova dva o kojima govori Jovanka potvrđuju kako je suradnja između četnika i partizana koja je uspostavljena (i prekinuta) 1941. godine u Srbiji, nastavljena i kasnije tijekom rata. I pitanje je koliko je uopće takvih sastanaka bilo. Sudeći prema onome što o bliskoj suradnji i prisnim odnosima s četnicima i njihovim vojvodama u istočnoj Bosni piše intimni Titov prijatelj (iz predratnih, ratnih godina i poraća) i osoba od njegovog posebnog povjerenja Rodoljub Čolaković Roćko (u svojoj knjizi Zapisi iz oslobodilačkog rata), nije nikakvo čudo da su partizani imali poseban sentiment prema četnicima. Dodamo li tomu zapise Adila Zulfikarpašića ("Put u Foču") iz kojih je vidljivo da su i poslije najvećih pokolja vodeći četnički zločinci ostajali nekažnjeni, pa čak i završavali među partizanima kao komandiri, svaka slučajnost je isključena. Ove posebne veze potvrđuju i mnogi drugi izvori, pa i izjave nekih od uglednih komunista, poput Vlade Dapčevića koji je u više navrata otvoreno govorio o vrlo blagom i povlaštenom tretmanu četnika kao ratnih gubitnika na svršetku rata. (Vidi: https://komunistickizlocini.net/2017/10/08/javno-priznaje-strijeljali-smo-30-000-ustasa-cetnike-smo-zarobili-i-niko-od-njih-nije-bio-suden-na-smrt/).
 
Titov biograf, agitpropovac i komunistički propagandist Vladimir Dedijer koji se (poslije smrti svoga idola) već početkom 80-ih godina pretvorio u otvorenog promicatelja velikosrpske ideologije, tvrdi kako je Jovanka svoje memoare krila u stroju za pranje rublja, te ih tako uspjela sačuvati od zapljene, budući da je bila pod stalnom prismotrom tajnih službi (nakon što je sredinom sedamdesetih pala u nemilost i postala "nepouzdana"). Materijal (navodno) ima ukupno oko 1.000 stranica, od čega 400 stranica teksta, ostatak popunjavaju fotografije. "Lik i djelo" komunističkog zločinca i diktatora J. B.Tita i dalje su obavijeni misterijem i brojnim kontroverzama, ali to njegovim obožavateljima ne smeta da ga i dalje idealiziraju i klanjaju mu se. Pa čak i da otvoreno slave komunističke zločine.
 
Mi danas u našoj Hrvatskoj imamo čak i potpredsjednika Sabora koji javno (putem društvenih mreža) izražava žaljenje što komunistički zločinci koji su provodili masovne likvidacije neposredno po svršetku rata "nisu posao obavili do kraja". Dakle, po njemu, osim onih 500-600 tisuća Hrvata, trebali su pobiti i ostale. Drugi opet prijete "potocima krvi" i upozoravaju kako će "letjeti glave" (ako se maknu ploče s imenom J. B.Tita s trga - koji je do nedavno nosio njegovo ime). Treći se krajnje vulgarno i primitivno izražavaju o nevinim žrtvama Bleiburga i Križnog puta, pa neki od njih koji se (nažalost) kite doktorskim titulama, poručuju: "Se..m vam se na Bleiburg". I sve je to jako "zgodno", "simpatično", "demokratski" i spada u "uobičajenu komunikaciju", jer nikakve osude iz lijevo-liberalno-neokomunističko-anarhističkog miljea nema. Ni u tragovima. Njima je sve dopušteno - od masovnih ubijanja do slavljenja zločina i zločinaca. No, nisu tu problem jedino poremećeni crveni fašisti koji izražavaju tako ekstremne anticivilizacijske stavove, nego i svi oni koji na to ne reagiraju - uključujući i državne dužnosnike i institucije pravne države. Jadno je ono društvo u kojemu najveći zločinci imaju status idola i nedodirljivih veličina. Danas, na kraju drugoga desetljeća XXI. stoljeća.
 

Zlatko Pinter

»Služinska knjiga – valjana za ladanje u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji« iz godine 1901.

 
 
»Služinska knjiga – valjana za ladanje u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji«, izdana u Krapini 22. 4. 1901. dobar je izvor. Usput podsjećam da u Dubrovniku u papirima obitelji Bassegli Gozze imamo vrlo zanimljiv ugovor supruge Tome Basseglija, Austrijanke M. von Born sa njenom više družbenicom nego službenicom. Knjiga započinje općim podacima o sluzi (posjedniku služinske knjige i detaljnim osobnim opisom (nema fotografije, to je još skupo, op. T.T.). Knjižica valja i kao putna isprava unutar države (Austro-Ugarska); još je Napoleon uveo radničke knjižice radi kontrole siromašnih klasa.
https://www.aukcije.hr/pics/373/3737414/20180917214634751620.jpg.768x0px.jpg
Privremeni služinski red za ladanje u Hrvatskoj i Slavoniji od 11. 7. 1853. još je na snazi. (str. 8.)
(čl. 1.) Kapara po kojoj je pogodba za službu pravovaljana ne smije prelaziti 1/20 godišnje plaće.
(čl. 2.) uvjeti koji se ne slažu sa dobrim kućevnim redom, ili koji su proti stanovitim propovjednim propisima, ništetni su i imaju se kazniti i na gospodaru i na služinčetu. (ružan izraz, zašto ne piše slugi, op. T.T.)
Zanimljivo je u članku 4. (prijevara kod kapare) da gospodar koji je uzeo već zakaparenog slugu gubi pravo na povrat kapare, koja se daje  općinskoj blagajni.
U članku 5. gore opisani gospodar snosi troškove štete nanesene onome koji je prvi zakapario slugu, te i primjerenu kaznu.
Čl. 7. ako ne primi slugu gospodar gubi kaparu i mora platiti slugi hranu, te ako je dogovoren rad na 1 godinu dati plaću za tri mjeseca! Postoji i varijacija ovog članka ako je gospodar materijalno propao.
 
Čl. 8. je kompliciran, uglavnom sluga koji ne stupi u službu koju je ugovorio može se i prisilno dovesti, ali može i vratiti kaparu i snositi kaznu.
Čl. 10. Sluga mora biti vjeran, poslušan marljiv, pun poštovanja, pažljiv i iskren. Osim pristojnosti prema gospodaru mora se kloniti svađe sa služinčadi, klevetanju, ogovaranju gospodara i obitelji.
Zapovjedi, opomene i ukore mora primati čedno i smjerno. (nešto između kmeta i psa, op. T.T.).
Čl. 11. Služinče najamljeno samo za stanovite poslove mora, ako uzhtije gospodar, preuzeti i druge poslove… Mora se raditi i praznikom, ali mora se otići na misu!
Čl. 12. (naravno) slugi gospodar može uskratiti posjete, i ne smije primati nekoga da prenoći.
Čl. 13. Služinče ima se kloniti svakoga troška neprimjerena njegovu stališu na haljine, zabave… gospodar je vrstan zabraniti takav trošak.
Čl. 14. ...uklanjati od gospodara gubitak i štetu. Oprezno sa vatrom i svjetlom, ne pušiti na mjestima opasnim radi požara (štagalj, štale, tavan…). Ako opazi da tko od služinčadi vara, da nije vjeran ili da krade ima to prijaviti gospodaru.
Čl. 15. Bez znanja i dopusta gospodareva ne smije izvan kuće držati odjeću, rublje i dr. imovinu (imaština!). Mora trpjeti da mu gospodar u nazočnosti njegovoj ili svjedoka pregleda škrinju, sanduk i dr.
 
Čl. 17. Gospodar radi kućnog reda i mira je vlastan da ukoliko opomene ostanu bez uspjeha upotrebiti i „strožija“ sredstva kućevnoga „zapta“ umjerenim i zdravlju služinčeta neškodljivim načinom.
Gospodar je dužan nadgledati da sluga redovno polazi službu Božju svake nedjelje i praznika.
Čl. 18. Gospodar ne smije služinčetu nalagati da radi više i teže nego što može raditi polag svojih silah.
Čl. 19. plaća se ima davati na vrijeme; darovi i pokloni na vino koje gospodar daje iz dobre volje ne obvezuju ga.
Čl. 20. Hrana mora biti zdrava i dovoljna. Osobiti uvjeti o kakvoći i količini hrane zabranjeni su. (!, op. T.T.).
Odjeća treba biti pristojna.
Čl. 21. Ako oboli služinče gospodar ga ima liječiti, troškovi padaju na slugu samo ako je oboljelo po svojoj krivnji.
Ako bolest traje duže od 4 tjedna može ga otpustiti i tada se to prijavi načelniku općine; postupa se tada sa slugom ako sa svakim nezaposlenim siromahom.
Čl. 27. Ako se 14 dana od isteka ugovora ne dade sluzi otkaz računa se to šutke pogodbom za produženje posla
Čl. 28. propisuje da gospodar može otpustiti slugu kad je:
A). sluga nesposoban za dalji rad B) ako sluga grubo krši svoje dužnosti C) nazvao bih slugin „verbalni delikt“ (T.T.) D) ako sluga vara, krade, rovari, ne prijavi krađu E) ako nanese štetu imovini bilo iz pakosti obijesti, nemara F) ako uzajmi robe ili dobara na račun gospodara G) ako dospije u zatvor duže od 8 dana H) ako se poda pijanstvu, igri, razuzdanosti ili nećudorednosti, posebno ako na to nagovara djecu ili rodbinu gospodarevu I) bez znanja gospodara dati prenoćište J) ako svojom krivnom dobije neku zaraznu ili ogavnu bolest (valjda sifilis i sl., op. T.T.) K) ako bez gospodareve krivnje boluje preko 4 tjedna
 
Čl. 29. sluga može otići prije vremena ako: a) ne može nastaviti službu bez oštećenja zdravlja, u to ne spada trudnoća (!!!) b) ako gospodar život i zdravlje sluge dovede u pitanje c) ako gospodar zavodi služinče, ili ga ne brani od zavođenja d) ako gospodar želi na put koji traje duže nego vrijeme službe, ili preseli u mjesto udaljeno više od 45,5 km.
Čl. 30. Sluga može otići prije vremena ako:1) sluškinja za udaju a sluga za stečenje vlastita gospodarstva ili obrta dobije priliku 2) nasljedstvo ili važan posao 3) ako ga hitno trebaju roditelji.
Čl. 31. Gospodar koji bez osobita povoda otpusti služinče ima mu isplatiti ugovorenu službu.
Čl. 32. Sluga koji napusti gospodara može se primorati na povratak ili mu naplatiti odštetu.
Čl. 33. Tko primi odbjegloga slugu skupa s njime treba platiti odštetu.
Čl. 34. i 35. – Sluge moraju imati Služinske knjige, gospodar ih bez nje ne smije primiti.
Čl. 36. Općinski načelnik po prestanku službe unosi to u Služinsku knjigu. Svjedočanstvo o vjernosti, vještini, marljivosti i ćudorednosti ima se samo na toliko upisati na koliko glasi na korist služinčetu. (inače se samo potegne kosa crta, op. T.T.).
Gospodar koji daje služinčetu neistinito svjedočanstvo ima se  primjereno kazniti. Istragu vodi načelnik i rezultat unosi u knjižicu.
Čl. 37. Služinske knjige su javne isprave. Tko ih „potvori“ ili krivotvori, ili uzme ili da drugome spada pod kazneni zakonik.
Čl. 38. U slučaju gubitka Služinske knjige javiti vlastima, u novu obvezno unijeti da je „dvogubka“.
Čl. 40. Dovođenje služinčadi (burza sluganska, op. T.T.) je kažnjivo djelo, zakon propisuje u sjedištu općinskoga načelnika kazalo. (oglas kojim sluga traži posao, ili gospodar slugu, op. T.T.).
Čl. 42. Globe ne smiju za sluge biti veće od 5 forinti, za druge osobe 25 forinti. Zatvor do 14 dana, po potrebi pooštren postom.
Čl. 43. Globe se imaju čuvati u općinskoj pjeneznici (blagajni, op. T.T.). One su isključivo određene za potporu služinčadi bolesne i siromašne, koja nije za posao.
U knjižice se nalaze ime, zanimanje i prebivalište službodavca, dan stupanja, vrsta službe, dan istupa, svjedodžba o vjernosti, sposobnosti, marljivosti i ćudorednosti.
 
Dosta se i o gospodarima da očitati, kao iz njihova rukopisa tako i iz primjedaba i ocjena. Evo nekih:
Antonija Kralj, 1901. supruga brijačkoga obrtnika „Služila me kroz IV mjesecih, te sam u to doba mogla kod nje spaziti da je vrlo mirna, šutljiva i vjerna djevojčica bila, te je na zahtjev otca odpuštena bila.“ (obitelji Kralj je čuvala dijete).
Anka Regul (1902.) supruga stolara napisala je o sluškinji kod „diece“ - vjerna, dobra, marljiva, pohvalna.
Lijep i ispisan rukopis ima Marija Horvatić, primalja.
Andro Juričan staračkim rukopisom piše poštena i marljiva.
Danica Medić 1904., supruga profesora piše u sve stupce dobra.
Mirko Puk, županijski šumarski nadzornik vrlo sigurnim rukopisom bilježi – vrlo vjerna, dovoljno sposobna, marljiva, ćudoredna.
Završava sa 1907., Kristina Harek (nečitko), supruga ravnatelja zagrebačke Gimnazije daje vrlo lijepe karakteristike sluškinjici.
 

Teo Trostmann

Ante je prožet panslavenskim idejama i počeo je raditi na uroti protiv Habsburgovaca

 
 
Antonije Ante Orešković (Dvor, Hrvatska, 17. I. 1829. – Beograd, 14. X. 1906.) је bio pukovnik srpske vojske, špijun, diplomat i vojni teoretik. Na obiteljskom grbu Oreškovića nalaze se ružne i nečovječne prikaze, tj. odsječene turske glave sa turbanima. Oreškovići se spominju u Kompolju i na Kalniku. Rodom su vjerojatno iz Gorskog kotara. Rođak Toma koji se istakao u Sedmogodišnjem ratu dobiva plemstvo od Marije Tereze i čin generala. Ante nakon Gimnazije završava Theresianum u Wienerneustadtu, te je 1847. potporučnik. Kao časnik sudjeluje u pacifikaciji Mađarske 1848.-1849., te stupa u kontakt sa Ilijom Hadži Milutinovićem Savićem, poznatijim kao Garašanin (1812. - 1874), autorom velikosrpskoga programa sa poljskim masonom Adamom Czartoryskim.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/sr/6/60/Pukovnik_Antonije.Ante_V._Oreskovic_%281829-1906%29%2C_Srbin_katolik_iz_Vojne_krajine.jpg
Ante Orešković
 
Za vrijeme austrijsko-francuskoga (sardinijski) rata 1853.- 1862. dolazi u dodir sa austrijskim "karbonarima", njihove ideje (nacionalne ili masonske? op. T.T.) prihvaća. U srpnju 1859. Ante je prožet panslavenskim idejama i počeo je raditi na zavjeri protiv Habsburgovaca, tražeći istomišljenike među Hrvatima i Srbima, ali i stupa u kontakt sa bosanskim begovima. Omer paša Latas u to doba progoni takve ideje, a vrlo srodne misli njeguje Orsat Medo Pucić i mnogi hrvatski slavenofili (Kukuljević, Strossmayer, pa čak i pravaš Kvaternik, koji ipak postavlja program jake i obnovljene Hrvatske, nemajući povjerenja u Srbe).
 
Antina  akcija među graničarima (u to doba od Rusa Kvaternik traži 200.000 srebrenih rubalja i kaže da može 30.000 graničara podići na ustanak protiv Austrije, za čim bi ustao i narod u BiH, op. T.T.) utječe na premještaj iz Petrinje u Moravsku (Češka); premješteni raštrkani su i njegovi prijatelji. Odatle Ante dolazi u Beč gdje se upoznaje sa srbijanskim jezikoslovcem (i šovenom) V. S. Karadžićem koji ga upoznaje sa knezom Srbije Mihailom Obrenovićem, s kojim postaje iskren prijatelj. Odbija Ante premještaj u Zagreb 1862. g., te prelazi u Srbiju. Od kapetana postaje pukovnik. Kao vojnik bio je zapovjednik Drinske, pa Dunavske divizije itd. Kao zakleti antiaustrijanac Ante je otvoreno izražavao nezadovoljstvo austrofilskom politikom kneza Milana, sina svoga dobrotvora i prijatelja Mihaila. Orešković se osobito naljutio kada je kralj Milan dostavio Austrijancima primjerak Načertanija, tajnog velikosrpskog programa. Kada je kraljica Natalija obeščastila kralja nevjerom, Ante staje na kraljičinu stranu. Kralj Milan ga je umirovio, ali je morao odreći se prijestolja 1889. godine.
 
Ante je glavni operativac vojno obavještajni Garašanina i Matije Bana (katolik rođen na Osojniku kraj Dubrovnika. Loš pjesnik i srbofil, odgajatelj srbijanskih prinčeva. Valja podsjetiti da u doba Napoleona svećenik Ignat Ban osniva masone u Kotoru, op. T.T.). Godine 1872. Orešković umuje da bi srpstvo, želi li se ujediniti državno, moralo biti složno, ublažiti suparništvo sa Bugarima i Hrvatima, i pobjediti Austro-Ugarsku i Tursku, i Njemačku koja podržava Austriju (tada je to izgledalo teško moguće, op. T.T.).
 
Orešković 1858. osigurava vezu knezu Mihailu sa Korčulaninom (Bračaninom?, op. T.T.) Franom Franasovićem, linijskim direktorom Prvog dunavskoga parobrodarskoga društva (i Kvaterniku Rusi davaju službu u svom dunavskom društvu u Pešti 1859., op. T.T.). Srbijanska vojska je sposobne časnike vrbovala preko Oreškovića iz hrvatske i mađarske Vojne krajine, a oružje su davali Rusi. Orešković je trasirao put srbijanskoj obavještajnoj službi, Putniku, Apisu i dr. Orešković je održavao tajne veze sa hrvatskim vojnim graničarima, dio je prebacio u Dobrovoljački korpus od 3000 ljudi u Valjevu, Srbija.
 
U Karlovcu mu je važan Edmond Kovačić, ali i Mato Solar(ž), Gustav Pfeifinger, Petar Uzelac (trgovac). Krijumčario je i oružje i strijeljivo u Srbiju. U Brodu su akciju vodili Sima Jovanović i odvjetnik Andrija Torkvat Brlić, u Sisku trgovci Sestići, u Klenku (?) braća Tomašević. U Petrovaradinu Kosta Krstić i Mitar Kovačević namjeravali su sa 100 vojnika prebjeći u Srbiju. Bilo je i Bugara u srpskoj službi; Orešković kaže: "kako u Bosni Hrvati, tako su u staroj Srbiji (Makedonija, Kosovo, op. T.T.) Bugari smetali srpskom ujedinjenju. Sanjali su o prodoru u BiH iz Valjeva, prema Oreškovićem Ratnom planu iz 1861. trebalo je zauzeti BiH, a prema Bugarskoj samo se braniti.
 
Videći da Hrvate i Srbe prekodrinske Srbija ne prihvaća zdušno s povjerenjem Orešković veli: "Srbija ne će da bude majka pravedna svim sinovima, ona je često maćeha"; napominje da se talijanski Pijemont nije tako ponašao kod ujedinjenja Italije! Tuži se da Srbija daje pridošlicama politička prava tek nakon 7 godina boravka (sasvim ispravno, op. T.T.). U Oreškovićevoj agenturi su Bogdan Zimonjić, Marinko Leovac, Luka Vukalović, Ilija Guteša, Lazo Škundrić, srpski svećenici Bogoljub Petranović, Vaso Pelagić i Nićifor Dučić, osnivač prve srpske masonske lože (Luce dei Balkani, Svjetlost Balkana) i prevoditej Kurana pravoslavni Hercegovac Mićo Ljubibratić (kojega  je crnogorski kralj Nikola preko svojih ljudi premlatio, op. T.T.), Nikola Jokanović, historičar Miloš Milojević, general Dragutin Karlo Franasović (Hrvatska, BiH, Crna Gora), general Đuro Horvatović.
 
Orešković uvodi u srbijansku vojsku gimnastiku, tjelovježbu i vježbanje s oružjem, te mačevanje. Za širenje srbizma rabi Sokolska društva. Inertni Austrijanci gase sokolska društva tek iza Sarajevskoga atentata. Poznatiji časnici koje je Ante Orešković vrbovao za Srbe
26. 9. 1862. Adam Priljeva (1832. - iza 1900.), Lika, kapetan
1. 11. 1862. Đuro Horvatović kapetan Gradiška, Lazar Jovanović, kapetan, Slavonija, Jeronim Sandor, Zagreb, potporučnik, Grgur Franić, Lika, potporučnik, te Protić, Aleksić, Janković i Ćurčić iz Vojvodine.
19.  4. 1866. Еugen Kalinić (1839.-1876.) Karlovac, kapetan
7. 7. 1867. Еugen Gajinović (1838.-1915.) Bačka, potporučnik
8. 2. 1868. Blagoje Blaž Jurković (1838.- ?), Lika, poručnik.
1. 1. 1870. Kovačević i P. Jović, Bačka, potporučnikNikola Rabotić (1838.), Stjepan Binički (1840.-1903.) Lika, poručnici.
 
Talijanska vlada je 1860. tražila preko Istvana Tira saveznike na Balkanu. Tir je pomoćnik Garibaldija i oženjen rodicom Napoleona III. Zanimljivo je da u to vrijeme Medo (Orsat) Pucić zagovara Mađare (pogledati Kossuth, Garibaldi, lord Palmerstone), a Kvaternik snijeva o ustanku krajišnika, što tada želi i Orešković. Ustanak u Poljskoj 1863. budi u Srba nadu za europskim ratom, u Šapcu (Mačva, granica prema našem Srijemu) se okuplja vojska, a neki parobrod ih je trebao dovesti do Brčkoga, Bosanska Posavina. Iz Karlovca (Hrvatska) u Bosnu upada grupa bosanskih Srba, ali to ne uspijeva, Engleska tada prividno podržava Austriju. Orešković šalje Vukobratića (pravoslavac iz Hrvatske) u Rijeku da od podžupana  Ivana Vončine (1827.-1885.) zatraži kartu istarske i dalmatinske obale za pripremu Garibaldijevog iskrcavanja (istodobno mason Mazzini tvrdi da Italija ne će zauzimati istočnu obalu Jadrana, Supilo je kasnije vjerovao u iskrenost Mazziniju a koji je vodeći politiku protiv pape glumio da je katolik, op. T.T.).
 
Orešković izrađuje za Talijane Memoar koji razmatra uporabu Vojne krajine, te uništavanje Austrijskoga carstva u ratu na tri fronte. (austrijska, graničarska i mađarska).Spomenuti Vukobratić je zbog ljubavne afere sa nekom Beograđankom otpušten iz vojske; ponuđeno mu je činovničko mjesto, ali iz revolta on odlazi u tursku vojsku (genijalan čovjek, op. T.T.). Austrijski generalni konzul 1864.-1866. u Beogradu Hermann Gedel Lanois (1820.-1892.) (?, rukopis je na ćirilici pa ne znam prezime osim u izgovoru, op. T.T.) omogućuje Vukobratiću službu pod uvjetom da oda Oreškovićevu mrežu. Orešković 1866. morao je skupiti novu ekipu špijuna. Ideje Palmerstona o Podunavskoj federaciji Južnih Slavena i Mađara naišle su na plodno tlo. Srbi su željeli obnoviti prošireno Dušanovo carstvo, Hrvati pod Strossmayerom su htjeli Dalmaciju, zapadnu Bosnu i po mogućnosti Vojvodinu(?), Mađari su taktički pritiskali Beč da u pregovorima dobiju što više, a Bugari su još imali problem sa Turcima. O susretu sa Strossmayerom je Orešković izvijestio Garašinina, MVP, a potom i srbijanskoga kneza. Dogovoreno je da se zajednički radi na oslobođenju Slavena južnih od Turske i Austrije. Pjesnik i diplomat Jovan Dučić u svojoj antihrvatskoj histeriji i ovu ludost biskupa Strossmayera doživljava kao podmuklu antisrpsku rabotu. Garašanin kao velikosrbin je osobno zazirao od ilirstva i jugoslavenstva (taktika, manipulirao je Jugovićima, op. T.T.), a Francuska je smatrala da Garašanin i Orešković rade sa Rusijom  na stvaranju velike pravoslavne države na Balkanu! (razgovor Kvaternika sa Napoleonom III. je li išta utjecao? op. T.T.).
 
Konzul austrijski August Lenk von Wolfsberg je otvoreno kazao Garašaninu da ne pokušava zaratiti protiv Turaka, jer da bi to moglo pobuniti Vojnu krajinu. Orešković sa znanjem Rusa osniva tajne odbore u Zagrebu, Osijeku, Makarskoj, potčinjene Beogradu, za potporu ustanicima u BiH. Ratne planove u Beogradi pravili su uglavnom Orešković, Matija Ban, Nikola Jokanović i Mićo Ljubibratić. Čak i Prusi 1866. sa Srbijom pregovaraju, vjerojatno neiskreno, o akciji u BiH i hrvatskoj Vojnoj krajini. Srbija je odustala od podupiranja ustanka u BiH, Austrijanci zauzvrat nagovaraju Turke da napuste Beograd, Šabac, Smederevo, Kladovo (travanj 1867., već 1868. srbijanski knez je ubijen u atentatu!). Godine 1869. Orešković putuje u Dubrovnik gdje ga dočekuje Medo Orsat Pucić koji ga upoznaje sa ruskim konzulom Joninom. Nakon toga Orešković je na Cetinju kod kralja Nikole; bokeljski srpski političar Mitrov Ljubiša napada Oreškovića da je katolik, a Hrvat Kvaternik ga naziva kreaturom. Nastaje ustanak u Krivošijama iznad Herceg Novoga.
 

Teo Trostmann

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Nedjelja, 20/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1160 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević