Get Adobe Flash player

Prvi pokušaji sjedinjenja Konavala s ostalim hrvatskim krajevima

 
 
Prof. dr. Stijepo Obad sa zadarskoga sveučilišta u Analima Historijskoga instituta u Dubrovniku (XII., 1970.) opisuje Konavle oko 1848. godine, kraj dosta zapušten iako potencijalno bogat. Tako je 1846. ljeta od 90 zatvorenika u dubrovačkim tamnicama bilo 70 Konavljana, mahom nezadovoljnih vlastima i (polu)kmetstvom. Osim škole u Cavtatu iz 1833. ono malo pismenih bilo je u krilu Crkve. Ilirizam ima slabih odjeka i to preko svećenika Ivana Zafrona i Mata Vodopića.
http://muzej.lindjo.hr/files/g/1-0/1200x1000-4/8.-IEF-foto-1472,-%C5%BDena-u-no%C5%A1nji,-Konavle,-To%C5%A1o-Dabac,-Institut-za-etnologiju-i-folkloristiku.jpg
Mato Vodopić slavni je književnik (Tužna Jele, Marija Konavoka) i kasniji biskup dubrovački. Kada dolazi do raskola među narodnjacima Vodopić pristupa hrvatskoj struji. U to vrijeme je napisao pjesmu u slavu bana Jelačića i bio župnik u Grudi (ne postoji centar Konavala, ali Gruda je važna, op., T.T.), učitelj i upravitelj u mjesnoj osnovnoj školi. Zgodno je napomenuti kad je Ivan Kukuljević Sakcinski posjetio Dubrovnik, intelektualna elita se okupila na taraci ljetnikovca Pucić (u doba napoleonskih ratova spaljenoga od Crnogoraca) gdje im je Vodopić pročitao svoje djelo Marija Konavoka. Evo i linka o našem preporoditelju;
https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&cad=rja&uact=8&ved=2ahUKEwjlvLG7q6nmAhVi5KYKHcLbBocQFjAAegQIAxAB&url=https%3A%2F%2Fhr.wikipedia.org%2Fwiki%2FMato_Vodopi%25C4%2587&usg=AOvVaw3okT105B8FBfQAOyTGq762
 
Korčulanin Zafron poslije se okreće autonomašima i osjeća se Slavodalmatom. Zafron je bio biskup dubrovački (1872.-1871.). Prezime još postoji u Šibeniku i Vodicama, s obzirom da je Zafron (piše se i Zaffron) postao 1863. šibenskim biskupom moguće je dio obitelji preselio tamo sa njim, jer na Korčuli su Zafroni od 17. Stoljeća (danas ih tamo više nema!). Zaslužan je za gradnju crkve sv. Justine na mjestu nekadašnje sv. Sergija i Bakha, sirijskih mučenika vrlo rasprostranjenih u vrijeme ranog Bizanta (Dubrovnik, Crna Gora, Albanija). https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=13&cad=rja&uact=8&ved=2ahUKEwjK-dCAr6nmAhWvQEEAHXEeDhc4ChAWMAJ6BAgDEAI&url=https%3A%2F%2Fwww.franjevci-split.hr%2Fpdf%2F57_oreb.pdf&usg=AOvVaw3tJoheyNEiP_moM4RGiD2g
 
Postoji osnovna škola u Popovićima (Konavle) gdje je Niko Vodopić (Matov brat) učitelj. Antun Kaznačić, velezaslužni hrvatski kulturnjak austrijske orijentacije smatra da su don Mato Vodopić i Aleksandar Šupuk "požegoše u Konavlima plan narodnosti i rodnoga hrabrenstva". Čuveni je poduzetnik i narodnjački gradonačelnik Šibenika Ante Šupuk, spominje se i svećenik Većeslav Šupuk rođen tek 1936. godine, te Aleksandar Šupuk koji je vezan uz elektrotehniku (reklama iz 1928.).
 
Tobože (po Srbskim Novinama br. 79. od 31. VIII. 1848.) tek tada Konavljani shvaćaju da su dio šireg slavenskoga svijeta. (Eto, našle se Srbske novine da im to objasne?) Po istim novinama "naši popovi i fratri, osobito straci, uče nas da ne pristajemo uz Slavjane jer ćemo se povlašiti", te nastavljaju sa "informacijom" da svećenici navijaju za talijansku struju, što je neistinito (vođa narodnjaka u Dalmaciji je don Mihovil Pavlinović, u Istri biskup Dobrila, u Slavoniji Strossmayer).
Općine konavoske Cavtat, Pridvorje i Pločice dobili su 13 poziva od hrvatskih gradova i županija (Zagreb,Varaždin, Jastrebarsko, Bakar), te od bana Jelačića da se pridruže Hrvatskoj. Pozivima se pridružuje i dalmatinska općina Obrovac (spis br. 440. od 4. V. 1848., Arhiv općinskoga poglavarstva Cavtat).
 
I crnogorski vladika Petar II. Petrović Njegoš zalaže se 1848. za sjedinjenje južne Dalmacije s ostalim hrvatskim krajevima. On poziva Bokelje i Dubrovčane da ostanu vjerni banu Jelačiću i ne reagiraju na talijanske pozive; te da će biti spreman proliti krv izdajnicima koji bi se pridružili Talijanima. Odgovor Konavljana pisan je čudnim talijanskim pravopisom i u vrlo kićenom i arhaičnom obliku.
Mila braćo Krovati, započinje (spis br. 543. od 13. VI. 1848., Arhiv opć. pogl. Cavtat) spis kojim se izražava zadovoljstvo konavoske skupštine sa pozivom na ujedinjenje, spominje se i bratska ljubav građena "od davnijeh vjekova". Opravdavaju se zakletvom danom Ferdinandu I., "budući i mi uvietovani s tvrdom zakletvom vjernosti put našega ljubljenoga Cesara Ferdinanda ne možemo nikako, niti nam je podobno i pošteno, ti uvjet po našoj volji odrješit bez osobitoga dopuštenja s blagoslovom podatijem od gori slavoimenovanoga našega Oca i Cesara."
Konavljani ističu da istovjetna pisma upućena Pridvorju i Grudi nisu podizali jer bi ih to koštalo 48 kruna, već da zajednički odgovaraju na ponudu združenja "sa jednokarvnom braćom Slovjanima".
Drugo paka, vi joštera ljubljena i mila braćo naša, ovako kako nam je... doglašeno po putu očitijeh lista nijeste posve skinuli jaram Ungerski pod kojim od nazad puno godina podložni jeste."
Dalje kažu da će kada Hrvati prekinu državnopravne veze sa Ugarskom a njih Konavljane car odriješi zakletve rado se sa Hrvatima udružiti i temeljni ugovor sastaviti.
Tko je pisao taj odgovor prema složenoj grafiji koja je miješana (pretežno talijanska, ali ima i njemačkih i mađarskih elemenata) ne znam; važno je napomenuti da prema imovinskom cenzusu od oko 8,5 tisuća stanovnika Konavala samo 54 osobe imale su pravo glasa! To je krug koji se pitao, a ne siromašne seljake i njihove glavare.
 
U djelu "Njegoš i Dubrovnik" (Dubrovnik, 1963., Stijepo Obad) nalazi se podatak da vladika crnogorski piše Bokeljima da se banu od trojedne kraljevine združimo. P. P. Njegoš, jedna romantičarska figura pjesnika u zaostaloj planinskoj zemlji osjećao se Srbinom državici, ali prijateljevao sa stolačkim Rizvanbegovićima, živio u miru sa skadarskim pašom i podržavao bana Jelačića. Zanimljivo je da ban Jelačić povjerava Njegošu postojanje protalijanskih raspoloženja u gradićima dalmatinskim. Kao časnik u Boki Jelačić je 1838. dao dosta negativan sud o Crnogorcima, vidi poveznicu:
https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&cad=rja&uact=8&ved=2ahUKEwjHguiDu6nmAhUOwsQBHfXYBFgQFjAAegQIBBAC&url=https%3A%2F%2Fhrcak.srce.hr%2Ffile%2F81880&usg=AOvVaw2W04vnB-ZdVfWW9_v4N800
Poziv Dubrovčanima i Bokeljima u kojem crnogorski vladar poziva austrijske podanike da budu vjerni poglavaru druge austrijske pokrajine, tj. banskoj Hrvatskoj kojoj Dalmacija nije pravno sjedinjena izazvala je reakciju austrijskoga okružnoga poglavara Kotora Grietza kojemu se vladika Njegoš diplomatski opravdava da je želio zaštititi interese austrijske krune.
 

Teo Trostmann

Priča o katoličkom svećeniku koji je uz posredovanje nadbiskupa Stepinca spasio židovskog dječaka i proglašen Pravednikom među narodima

 
 
U nedjelju 24. studenoga 2019. godine u crkvi sv. Martina u Ščitarjevu svečano je predstavljena knjiga g. Ivana Nađa “Ščitarjevski župnik, mučenik Dragutin Jesih i braća svećenici obitelji Jesih“ u izdanju Glasa Koncila. Rukopis Ivana Nađa, koji rasvjetljava povijesne okolnosti života i smrti vlč. Dragutina Jesiha (1895.-1944.), za prvi plod ima službeno proglašenje Dragutina Jesiha mučenikom vjere, te je prošle nedjelje svečano otkrivena i spomen-ploča Zagrebačke nadbiskupije sa znakom “Martyribus suis“. O knjizi piše Jelena Mršić, praunuka Zvonimira Jesiha, jednoga od braće Jesih.
http://pubweb.carnet.hr/krizari/wp-content/uploads/sites/142/2014/11/04a_dragutin_jesih_foto.jpg
Dragutin Jesih
 
Autor Ivan Nađ, zauzeti župljanin župe sv. Martina u Ščitarjevu, desetljećima revno istražuje, obilazi arhive, crkvene i državne, prikuplja ono malo dokumentacije koju Udba nije spalila, te polako, ali sigurno, rekonstruira Dragutinov život. Što više saznaje o temi, to mu zanimanje više raste, a širi ga i na drugu dvoijcu braće Jesih, također svećenika, i to ne samo kako bi rekao više o obitelji, već kako bi pojasnio Dragutinove stavove i djelovanje unutar Crkve u razdoblju ludila rata. Dragutin Jesih, oduševljen i hrabar svećenik, srčani intelektualac, teolog, filozof, novinar, pisac, energičan organizator, vrhunski pastoralac, velik dobročinitelj, misionar, i umjetnik u duši, rođen je 8. svibnja 1895. g. u Stenjevcu (Zagreb), istoga dana i iste godine kada i Fulton John Sheen. Na isti nadnevak, samo tri godine kasnije, rođen je i blaženi Alojzije Stepinac, a riječ je o danu kada se spominjemo Marije Posrednice svih milosti.
 
Mladomisnik u SAD-u
 
Dragutin Jesih, nakon srednje škole završene u Zagrebu, veća kao gimnazijalac odlazi u Sjedinjene Američke Države, gdje studira teologiju te je zaređen za svećenika 1918. g. Kao mladomisnik služi u župi Presvetog Srca Isusova u Milwaukeeju, Wisconsin, SAD, a od 1919. do 1922. u Garyju, Indiana, SAD, gdje je vrlo uspješan i omiljen svećenik, odličan organizator raznih djelatnosti u hrvatskoj zajednici. Otac Jesih s krugom prijatelja laičkih entuzijasta bio je arhitekt Hrvatske katoličke zajednice čije je osnivanje donijelo veliku dobrobit hrvatskom iseljeništvu u tuđini. “Mladi župnik u Garyju, Indiana, ambiciozno je i odvažno odlučio ispuniti potrebe onih koji su izgubili iluzije. No, nije želio tek vratiti hrabrost i pružiti duhovno vodstvo onima koji su ostali vjerni Crkvi i hrvatskoj nacionalnoj tradiciji, nego ih je također želio organizirati u snagu koja će se boriti protiv ateističkih i radikalnih ideologija, a za samu dušu hrvatskih useljenika koji su se uspavali ravnodušnošću i apatijom ili čak bili zavedeni idejama protivnim učenjima Crkve i hrvatskoj baštini.“ Godine 1930. Dragutin Jesih vraća se u Hrvatsku, te je najprije župnik u Požeškom Brestovcu, a zatim u Ruševu.
 
Dragutinovog brata, Pavla Jesiha, nadbiskup Alojzije Stepinac 1935. g. imenuje duhovnikom Katoličke akcije i prebendarom Prvostolne crkve zagrebačke. Imenovan je i počasnim kanonikom Prvostolnog kaptola i začasnim papinskim komornikom s naslovom monsinjor. Kada u Zagreb počinju dolaziti izbjeglice iz nacističke Njemačke, osobito židovski bjegunci pred holokaustom, Stepinac pokreće njihovo spašavanje, a mons. Svetozar Rittig osniva 1936. crkveni odbor za njihovo zbrinjavanje, u čemu sudjeluju i braća Pavao i Dragutin Jesih. Od 1937. godine Dragutin Jesih župnik je u Gradecu, gdje pokreće karitativni list “Dobrotvor“, mjesečnik za promicanje duhovnog i tjelesnog milosrđa, propagator osnivanja HKZ-a i društava Sv. Vinka Paulskog. Sam ga financira kao list za poveznicu između Hrvata u Hrvatskoj i iseljenika u Americi te ga uređuje i u njemu puno objavljuje.
 
“Ime mi je Hrvat, a prezime Katolik“
 
Knjiga donosi obrađenu periodiku Dragutina Jesiha (NSB) kroz koju se portretira glavni lik knjige njegovim vlastitim riječima. Sistematizira se njegovo izdavaštvo prema šarolikoj lepezi zalaganja za duhovnu, a posljedično i nacionalnu dobrobit hrvatskoga naroda. Nadalje se probiru tekstovi koji najzornije odražavaju Dragutinovu osebujnost, vrline i kreposti. On očarava kao osoba i zanosi kao duhovni vizionar. Izvorni citati iz “Dobrotvora“ i kalendara “Naša nada“ od izuzetnog su značenja za tumačenje njegovih stavova, kao i konteksta života i smrti njega i njegovih suvremenika. Prije no što je ta tiskana građa bila obrađena, bili smo primorani pristajati na razne interpretacije Jesihova lika od strane neprijatelja Crkve, ali sada njegova izjava “Ime mi je Hrvat, a prezime Katolik“ sve govori. Pomaganje i spašavanje partizana-komunista moglo se koristiti za kriva tumačenja i proglašavati ga suradnikom NOP-a, no sada, u svjetlu izvornih tekstova, jasno je da je riječ o čistom i pravovjernom katoličkom nauku.
 
Obrađeno je svo dostupno gradivo. Riječ je dostatnom broju tekstova koji su, zbog Jesihove svestranosti, obuhvatili cjelovitost njegove misli, te sada posve otvoreno i pouzdano možemo tvrditi da je bio vjeran sin Crkve u najužem smislu riječi, pravovjeran u mišljenju i djelovanju, istinski svjedok vjere, što je Zagrebačka nadbiskupija i prepoznala. Nakon Gradeca, zbog prijetnji, Dragutin Jesih premješten je u Sladojevce, pa u Župu sv. Martina biskupa, u Ščitarjevo. Nađ ističe kako je u svim župama Jesih svim srcem iskazivao otpor prema nehumanim postupcima vlasti, a s propovjedaonica neustrašivo govorio protiv svih totalitarnih ideja, ustajući u obranu ratnih stradalnika i pozivajući vjernike na pružanje pomoći. To spominje i kardinal Franjo Kuharić prilikom dodjele povelje i medalje Pravednika među narodima rodbini pok. Dragutina Jesiha, održane 11. siječnja 1994. u vijećnici Židovske općine u Zagrebu: Vlč. Jesih je, suočivši se sa žestokim antisemitizmom i prihvativši svim srcem otpor prema nehumanim postupcima vlasti NDH, s propovjedaonica neustrašivo govorio protiv režima, ustajući u obranu obespravljenih Židova i pozivajući svoje vjernike da im pomognu.
 
Spašavanje dječaka Milivoja Fuchsa
 
Židov Milivoj Fuchs, dječak čiji je otac bio odveden u zatvor pa logor 1941., našao je preko Stepinca utočište kod Dragutina Jesiha u Ščitarjevu, zajedno s majkom Ernom (prezime mijenjaju u Radičević). Dragutin ih je smjestio u drvenoj kući pokraj župne crkve, a u podrumu su povremeno boravili skrivani Židovi i ranjeni partizani. Ondje nisu bili jedini, jer je i u podrumu župnog ureda bilo i jednih i drugih. Već prije rata, vlč. Dragutin bio je povezan s osobama iz Hrvatske Seljačke Stranke, kao i njegov brat mons. Pavao Jesih, i to uza središnjicu pod vodstvom dr. Vladka Mačeka, koji su se držali na jednakoj udaljenosti i od ustaškog režima i od partizanskog pokreta, koji je predvodila Komunistička partija Jugoslavije. Nakon uspostave NDH, totalitarni ustaški režim zabranjuje rad HSS-a i svih drugih stranaka. Pri Svetoj Stolici Pavao Jesih pomaže Caritasu Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskom crvenom križu u oslobađanju, zbrinjavanju i upućivanju uhićenih i zarobljenih Hrvata iz Italije (nakon kapitulacije 1943.). Uspostavlja vezu i uručuje podneske britanskim i američkim diplomatima u Rimu, od kojih traži očuvanje hrvatske državne samostalnosti te izlaz (spašavanje) za vojnike i izbjeglice nakon rata. U dokumentu iz 1944. g. navodi se sedam svećenika pod istragom ili u zatvoru, koji su pušteni na slobodu zauzimanjem Stepinca i njegovih suradnika. Pavao Jesih bio je neko kraće vrijeme u zatvoru (baš za vrijeme bratovog umorstva), a poslije dolaska komunista na vlast, pred smrtnom pogibelji bježi u Austriju, a odatle u Rim, te se nastanio u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima.
 
Ubojstvo ščitarjevskog župnika
 
Nakon što Dragutin Jesih izlazi iz zatvora, u kojem je bio tri tjedna pod optužbom da je sa članovima HSS-a (Viški sporazum, u lipnju 1944.) pokušao oboriti ustaški režim i prikloniti Hrvatsku saveznicima, vlč. Jesih ne sustaje u propovijedima, ali sada govori protiv “saveznika“ koji bombardiraju crkve i samostane i “osloboditelja“ koji vrše odmazdu nad civilima i klerom. Protestira kada saznaje da je 5. prosinca 1943. u bombardiranju Splita i Kaštel Sućurca poginulo 97 osoba i da su u crkvi sv. Jurja mučenika, dok se slavila sv. misa, poginuli don Ante Rubignoni sa 65 vjernika. Na zvoniku, na mjestu srušene crkve u savezničkom napadu, Savez boraca NOR-a podigao je 4. srpnja 1968. ploču na kojoj je pisalo da su poginuli (u bombardiranju) “ŽRTVE FAŠISTIČKOG TERORA“, upravo kao što su to napisali na nadgrobnom spomeniku ščitarjevskog župnika Dragutina Jesiha.
 
Za vrijeme Dragutinovog boravka u zatvoru, kapelan vlč. Loina, ne znajući koliko bi to moglo potrajati, odlučuje poslati obitelj Radičević u Svetu Klaru, gdje je nakon logora smješten Milivojev otac Mirko, koji ondje vrijedno radi u tvornici Olex. Ljerka, supruga Franje Sopianca, vlasnika rafinerije Olex, šalje kočijaša sa zaprežnim kolima po Milivoja i majku i oni stižu u Svetu Klaru. Odatle odlaze u urede njihove tvrtke u Ratkajevom prolazu u Zagrebu, a Milivoja smještaju u vilu na Zelengaju 19, gdje Franjo Sopianec stanuje sa svojom suprugom i četvero djece. Ondje su dočekali kraj rata, a onda i komunistički progon “buržuja”, tih divnih dobrotvora i pravednika među narodima, nekoć sretne hrvatske obitelji Sopianec.
 
Poznato je da je ščitarjevski župnik često u župni dvor primao nekoliko stalnih gostiju, mještana koji su ga cijenili kao župnika i čovjeka vedre naravi, intelektualca i dobročinitelja. Pretpostavlja se da su ga posjetili i večer prije ubojstva, dojavili njegovu skoru likvidaciju, kao i brojnih svećenika na svim oslobođenim teritorijima, te ga savjetovali da potraži zaštitu na Kaptolu u kuriji njegova brata, prebendara Pavla Jesiha, ali je zakasnio. Kasno te noći 20. studenog 1944. godine napustio je župni dvor i više se nije vratio. U rano jutro, seljaci koji su svakodnevno nosili svoje i župne proizvode našli su lokve mučeničke krvi ondje gdje je bio ubijen i bačen u rijeku Savu. Došli su u župni stan i obavijestili o tragičnom događaju kapelana vlč. Loinu, koji im je savjetovao da vijest drže u tajnosti, te je otišao na Kaptol podnijeti izvješće i dobiti upute.
 
Tijelo je nađeno tek 10. prosinca kod Strmca (Bukevskog) gdje je bilo izbačeno iz rijeke: s ranama na prsima, izmučeno ubodima nožem, iznakaženo (usječen križ na čelu). U tajnosti su počele pripreme za prijevoz tijela pokojnika i pripreme za ukop. U predvečerje 10. prosinca, bez sprovoda, samo su četiri župljana i vlč. Vladislav Loina (mons. Pavao Jesih bio je tada u zatvoru, teško bolestan od tifusa) odnijela Dragutinovo tijelo na groblje i položila ga u grob. Nažalost, do danas nije provedena istraga, a mještani još uvijek, sedamdeset godina nakon počinjenog zločina, ne žele svjedočiti u strahu za život i sudbinu sebe i članova obitelji.
 
Povelja Pravednika među narodima
 
Dječaka Milivoja, koji je kasnije uspješno nastavio školovanje zahvaljujući nesebičnoj brizi i poduci vlč. Dragutina Jesiha, htjelo se zaštititi od tragične vijesti o umorstvu njegovog dobročinitelja, pa mu je rečeno da se vratio u Ameriku. On im je povjerovao jer je nakon smrti kapelan Loina postao župnikom. Nakon završene mature, Milivoj odlazi s majkom u Izrael i mijenja ime u Dan Baram. Nakon više desetljeća, kad je čuo za mučeničku smrt vlč. Jesiha, zahvalan dobrotvoru koji je spasio njega i majku, predlaže da mu se dodijele Povelja i medalja Pravednika među narodima, a Jeruzalemski memorijalni centar Yad Vashem donosi odluku o dodjeli 1. rujna 1992. godine. Godine 1997. priznanje su primili i supruga Franje Sopianca, Ljerka Sopianec, i sin mu Ivan Juan.
 
Mons. Pavao Jesih je u Rimu nastavio plodan svećenički život i proveo 17 posljednjih godina života. Prvi je urednik, čitač i pisac tekstova ondašnje Hrvatske sekcije Radio Vatikana, a napisao je i prvi životopis velikoga zagrebačkog nadbiskupa kardinala bl. Alojzija Stepinca, naslovljen “Crvena ruža na oltaru“ (objavljen u Kanadi). Riječ je o romansiranoj pripovijesti s točnom povijesnom podlogom, ispisanoj velikom ljubavlju i ponosom Pavla Jesiha prema natpastiru natprosječnih herojskih kreposti, našem zaštitniku, blaženom Alojziju kardinalu Stepincu.
 
Ljudevit Jesih, treći brat svećenik, zaređen je za župnika u Sutlanskoj poljani, rodnom mjestu roditelja, a službovao je u Vojnom Križu, u župi Voća kod Ivanca, u Sveticama kod Ozlja, Svetom Križu Začretje, Belcu i konačno u župi Pohoda Blažene Djevice Marije u Mahičnom kod Ozlja, gdje ostaje do smrti. Zaslužan je kao župnik i vatrogasac, te potiče i sudjeluje u bogatom kulturnom životu svojih župa. Odlikovala ga je požrtvovnost i rad u svećeničkom pozivu na svim mjestima službovanja.
 
Knjiga o burnom životu jedne obitelji
 
Recenzent knjige knjige, dr. emeritus Mijo Korade, ocjenjuje djelo kao apsolutni novum u hrvatskoj historiografiji jer osvjetljava težak i buran život jedne obitelji koja se našla u središtu zbivanja dramatičnih događaja sredine 20. stoljeća. Autor knjige i autori priloga donose izvore ili u cijelosti ili u opširnim citatima, tako da će to gradivo poslužiti i kasnijim istraživačima. Valja spomenuti da knjiga sadrži stotinjak fotografija osoba i dokumenata, među ostalim i iz arhiva obitelji Jesih, hrvatskih i američkih župa i društava. Ovaj znanstveni rad, značajan za povijest Crkve, hrvatsku političku i kulturološku povijest, a naročito za Hrvate i Židove, čita se kao povijest jedne hrvatske katoličke obitelji u burnim vremenima, ali i kao kriminalistički roman, u jednom dahu. „…knjigu je napisao laganim i veoma jasnim stilom. Čitanje knjige čitatelja ne zamara, nego ga stalno vuče naprijed, do kraja”, piše mons. dr. sc. Mile Vidović u svojoj recenziji. I dalje: „Pisac knjige, g. Nađ, svakoga od svećenika Jesih je posebno obradio, ali s tim nije knjigu opteretio suvišnim sadržajem, nego je na taj način, ovom svojom trilogijom, oblikovao divan cvijet koji nam pruža duhovni užitak da poslije 70 godina od Dragutinove mučeničke smrti, u tom cvijetu zalivenom mučeničkom krvlju možemo uživati, njegovoj se ljepoti diviti i dragom Bogu zahvaljivati na velikom daru mučeništva kojim je obdario našu Crkvu u Hrvata i hrvatski mučenički narod.”
 
Na kraju dodajem da je posebnost koja resi ovu knjigu još i činjenica da autor rekonstruira život i kontekst (čak i popis “Martirologija Crkve zagrebačke“, dr. S. Kožula) mučeničke smrti vlč. Dragutina Jesiha argumentacijom koja ne zanemaruje ništa od onoga što je o tom slučaju i temi do sada objavljeno i posvjedočeno, nego dapače, tijekom čitave knjige paralelno iznosi sveukupnost do sada poznatog, s posljednjim dokumentom na kraju knjige iz kojega proizlazi da: „Obdukciija se nije mogla provesti, jer povjerenstvo ne može poći u to područje, pošto je ugroženo od odmetnika”, (ovjereno žigom “NDH, Kotarska oblast Velika Gorica.”)
 

Jelena Mršić, Bitno.net, https://www.bitno.net/kultura/knjige/prica-o-katolickom-sveceniku-koji-je-uz-posredovanje-nadbiskupa-stepinca-spasio-zidovskog-djecaka-i-proglasen-pravednikom-medu-narodima/

Pismo Tadiji Smičiklasu za pomoć muhamedancu i vatrenom Hrvatu Osmanu Hadžiću

 
 
Povjesničar dr Ivo Perić objavio je u Arhivskom vjesniku (2011. g., vol. 54) ovo Supilovo pismo Tadiji Smičiklasu.
Veleučeni Gospodine! Oprostite na mojoj slobodi da Vam zanovijetam, a stvar za koju ću Vas molit leži mi veoma na srcu. Ja imam u Sarajevu na šerijatskoj školi dobrog prijatelja, jednog slušatelja iz Mostara. Taj se mladić zove Osman eff. Hadžić, vatren je Hrvat, te koliko može radi i zborom i tvorom za našu stvar između muhamedanaca - dakako u potaji, jer znate kako je u Bosni. Ove godine svršiće (na 23. ov. mj.) šer.[ijatsku] školu sa odličnim uspjehom, jer je zbilja jedno pametno momče, te bi se onda mogao namjestiti kao kadija za početak na platu od 500 do 600 fior.[ina], a poslije više. Njega vuče želja na Zagrebačkoj univerzi pravo, pak da se posveti neodvisnom odvjetničkom zvanju. U tu svrhu se meni obratio da mu ja razvidim da li bi mogao biti primljen tamo kao redoviti đak i bi li dobio štipendijum. Ja sam preko nekih prijatelja učinio potrebite korake za prvo pitanje i Kršnjavi (Izidor, odlični "mađaronski" ministar kulture, bogoštovlja i prosvjete, op., T.T) mu je odgovorio da bi mogao biti primljen kako je želio, jer će mu se šer.[ijatskla] nauka smatrati kao gim.[nazija], a kako poslije želi postati doktorom, da nema druge nego učiniti molbenicu na Njegovo Veličanstvo,11 koje će mu to dozvoliti. S te strane dakle miran. Jedino ga još muče sredstva, jer je on vrlo siromašan. Boji se da bi dobio za to potporu od Zemaljske vlade bosanske, pa se listom meni obrati da ga savjetujem što da učini. Ja sam ne znam da li bi on tamo mogao primiti kakvu potporu, pa Vas lijepo molim da biste se zauzeli za ovog mladog muhamedanca, te ili mene ili njega obavijestili što ima raditi. Javite radije meni, da li bi mu hrv.[vatska] vlada dala kakav štipendijum? Bi li isto prije mogao imati od kakva priv.[atnog] dobrotvora, a nadasve bi li ste Vi tamo u Zagrebu preko kakva prijatelja u Sarajevu mogli uplivati na bos.[ansku] Vladu, da mu ona, u najgorem slučaju, pomogne? Veoma bi mi milo bilo kad bi mog Osmana mogao proturati na naše sveučilište. Vjerujte da bi nam on mnogo koristio u Bosni, jer nije kakav vjetrogonja nego ozbiljan i marljiv mladić. Prilažem ovdje njegovo pismo,12 iz kojeg ćete još bolje razumjet njegov položaj. Pozdravljam Vas srdačno i ostajem Vaš pokorni sluga Dubrovnik 10. 7. [18]93. F. Supilo“
http://www.dijaspora.news/wp-content/uploads/2016/12/bih-svedjanin-dijaspora.jpg
HADŽIĆ, Osman Nuri, književnik i publicist (Mostar, 28. VI. 1869 — Beograd, 23. XII. 1937). Završio 1893. Šerijatsko-sudačku školu u Sarajevu, potom studirao pravo u Beču i Zagrebu, gdje je 1899. diplomirao. Kao student bio je pravaš, sudjelovao 1895. u spaljivanju mađarske zastave na Jelačićevu trgu i zbog toga bio šest mjeseci u tamnici. Bio službenik okružnih sudova u Mostaru i Sarajevu te u sarajevskoj Zemaljskoj vladi. Istodobno je profesor Šerijatsko-sudačke škole i 1912–14. njezin ravnatelj. Od 1914. sudac je i kotarski predstojnik u Dubici i Banjoj Luci, od 1919. do umirovljenja 1924. načelnik Ministarstva unutrašnjih dela u Beogradu, 1929. postaje članom Državnog saveta Kraljevine Jugoslavije. Književnu djelatnost započinje prikupljanjem i prevođenjem narodnih priča istočnjačke tematike koje 1892. objavljuje u Crvenoj Hrvatskoj. Prvu pripovijetku tiskao je 1893. u listu Dom i sviet. Od 1894. do 1900. objavljuje priče, crtice, sentencije, eseje i književne kritike pod pseudonimom Vamik ili s I. Milićevićem pod zajedničkim pseudonimima Osman-Aziz i Ibni Mostari u časopisima i listovima Crvena Hrvatska (1892–93), Dom i sviet (1893–94, 1898), Bog i Hrvati (1894), Mlada Hrvatska (1894), Prosvjeta (1894, 1896), Hrvatska (1895), Nada (1895, 1897–98), Zvonimir (1895), Vienac (1896–97), Agramer Zeitung (1897), Narodne novine (1897), Lovačko-ribarski viestnik (1898), Mali dobrotvor (1898–99), Behar (1900–03, 1908–09), Sarajevski list (1913), Gajret (1927, 1930, 1932) i Pravda (1927–28). Prevodio je islamska teološka djela i beletristiku s arapskoga, francuskoga i ruskoga jezika. S Milićevićem u Zagrebu 1895. pokrenuo muslimanski kalendar Mearif i uređivao ga tri godine, a 1900. jedan je od pokretača i suradnik sarajevskog časopisa Behar. Autor je dulje pripovijetke Ago Šarić, romana Bez nade i Bez svrhe te nekoliko knjigâ pripovijedaka. Njegova proza srodna je djelima A. Šenoe i E. Kumičića, a odlikuje je utjecaj bosanske usmene književnosti, težnja za katoličko-muslimanskim srastanjem i naglašena poučnost. Knjiga Islam i kultura (1894) polemična je kulturna povijest islama. Pisao je i prosvjetne povijesno-pravne članke koje je skupio u dvjema brošurama (Muslimansko pitanje u Bosni i Hercegovini, Zagreb 1902. i Borba muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju, Beograd, 1902.) te poglavlje sličnoga sadržaja u knjizi Bosna i Hercegovina pod austro-ugarskom upravom (1938.). Rukopis pripovijetke Tko pod drugim jamu kopa, sam će u nju upasti čuva se u NSK pod naslovom Tužne uspomene. Njegov književni i kulturni rad bio je motiviran težnjom za nacionalnim i kulturnim preporodom muslimana, stoga je nailazio na kritike konzervativnih muslimanskih krugova i na negodovanje onih srpskih političara koji su težili posrbljivanju bosanskih muslimana.
 
DJELA: Ago Šarić. Zagreb 1894. — Islam i kultura. Zagreb 1894. — Bez nade (suautor I. Milićević). Zagreb 1895, Sarajevo 19992. — Pogibija i osveta Smail-age Čengića i Marijanova rana (suautor I. Milićević). Zagreb 1895. — Na pragu novoga doba (suautor I. Milićević). Zagreb 1896. — Bez svrhe (suautor I. Milićević). Zagreb 1897. — Pripovijesti iz bosanskoga života (suautor I. Milićević). Zagreb 1898. — Muhamed i Koran. Beograd 1931, (Sarajevo) 19682 (još dva izd. do 1987). — Bosna i Hercegovina pod austro-ugarskom upravom (suautori V. Škarić i N. Stojanović). Beograd 1938. — Smail aga Čengić i druge priče (suautor I. Milićević). Zagreb 1993.
 
LIT.: (Osvrti na Islam i kultura): I. Filipović, Književna smotra, 12(1894) 9, str. 69–70. — Školski vjesnik, 1(1894) str. 393. — S. Ćorović (O): Pogibija i osveta Smail-age Čengića i Marijanova rana. Srbobran, 12(1895) 97, str. 155. — Isti: Osman Nuri, Ago Šarić. Zora, 1(1896) 2, str. 75. — (Osvrti na Bez nade): K. Šegvić (Ch. Š.), Vienac, 28(1896) 7, str. 110. — Gj. Šurmin (Gj. Š.), Ibid., 6, str. 92–93. — (Osvrti na Na pragu novoga doba): O. M., Nada, 3(1896–97) 16, str. 251–252. — S. Jovanović (Puck), Zora, 2(1897) 4, str. 147–149. — M. Smiljanić, Bosanska vila, 12(1897) 9, str. 141–143; 10, str. 157–158; 11, str. 173–175. — J. Prigl: Bez nade i Na pragu novoga doba. Narodne novine, 63(1897) 61, str. 305–306. — (Osvrti na Bez svrhe): M. Bartol-Nadlišek, Slovenka (Trst), 2(1898) 14, str. 328–329. — V. Dukat, Narodne novine, 64(1898) 68, str. 417. — V. Kisić (V. O. K.), Nova nada, 2(1898) 3, str. 109–110. — J. Čuka (J. Čedomil): Osman-Aziz. Novi viek, 2(1898) 7, str. 432–436; 8, str. 486–490. — H. Krizman (H. K.): Pripovijesti iz bosanskoga života. Nova nada., 3(1898–99) 4/5, str. 161–162. — S. Ćorović: Bosna i Hercegovina u hrvatskoj pripovijeci. Letopis Matice srpske (Novi Sad), 1901, 208, str. 110–120. — M. Marjanović: Noviji hrvatski pripovjedači. Ljubljanski zvon, 21(1901) 11, str. 770–776; 12, str. 821–829. — A. Martinović: Ivan A. Milićević. Napredak, 3(1928) 6, str. 66–68. — (Osvrti na Muhamed i Koran): H. Humo, Pregled, 5(1931) VII/94–95, str. 292–294. — S. Popadić, Život i rad (Beograd), 4(1931) IX/51, str. 1192–1194. — R. V.: Dva aspekta Islama. Hrvatska prosvjeta, 18(1931) 11, str. 245–247. — I. Milićević: Nekolike uspomene iz prošlih vremena. Novi behar, 7(1933–34) 6/7, str. 83–85. — P. Lasta: Književna Hercegovina. Nova Evropa, 29(1936) 7/8, str. 273–280. — (Nekrolozi): Jugoslavenska pošta, 9(1937) 2605, str. 2; Pravda, 11(1937) 51, str. 3. — EMIN., Muslimanska svijest, 3(1938) 42, str. 8. — I. Žunić: Odgojna romantika kod Hrvata-muslimana. Hrvatska revija, 16(1943) 7, str. 381–384. — E. Mulabdić: Zašto musliman, a ne muhamedanac? Hrvatski narod, 6(1944) 4. VII, str. 3. — I. Alilović: Hrvatski pripovjedači iz Hercegovine. Zagreb 1983, 16. — Isti: Bibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine između dvaju ratova. Zagreb 1989, 87–88. — Osman Nuri Hadžić. Znameniti Hrvati islamske vjere, 7. Zagreb 1995.
Sanda Lucija Udier (2002.)
 

Teo Trostmann

Anketa

Tko na unutarstranačkim izborima HDZ-a može pobijediti Andreja Plenkovića?

Ponedjeljak, 27/01/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1618 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević