Get Adobe Flash player
Sad' ili nikada!

Sad' ili nikada!

Istina će izroniti 22. prosinca i nitko je ne će više moći...

Dostojanstvo prodano na rate

Dostojanstvo prodano na rate

Škola za život bi morala omogućiti ući u svijet rada sa što...

Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

Horizontalni pristup povećanju plaća je neka vrsta nakaradne komunističke...

Boris Miletić protiv vjernika

Boris Miletić protiv vjernika

Umjesto Adventa ili Došašća podmetnuo je "Prosinac u...

Kabinet voštanih figura

Kabinet voštanih figura

U poslijekomunističkim društvima mladi i obrazovani odlaze, elite...

  • Sad' ili nikada!

    Sad' ili nikada!

    utorak, 03. prosinca 2019. 19:11
  • Dostojanstvo prodano na rate

    Dostojanstvo prodano na rate

    četvrtak, 05. prosinca 2019. 13:24
  • Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

    Poražen bolesni ego predsjednika Vlade

    utorak, 03. prosinca 2019. 18:58
  • Boris Miletić protiv vjernika

    Boris Miletić protiv vjernika

    srijeda, 04. prosinca 2019. 07:02
  • Kabinet voštanih figura

    Kabinet voštanih figura

    četvrtak, 05. prosinca 2019. 13:17

Rusija je ponovno nazočna na geopolitičkom planu

 
 
Vladimir Putin je iznenada izjavio da se Rusi povlače iz Sirije! Doduše, ova najavljena mjera nikako ne znači da će Rusija potpuno napustiti Siriju. Rusija će i dalje ostati vojno nazočna u Siriji, a angažman će se u svakom trenutku moći proširiti. Moskva ne odustaje od svojih interesa u Siriji. Mornarička baza u Tartusu i zračna baza u Hmeimimu. u pokrajini Latakiji, iz koje su kretali ruski bombarderi, i dalje bi, po riječima Putina, trebali služiti istoj svrsi. Osim toga, te bi se baze i dalje trebale dovoljno štititi s kopna, mora i iz zraka, što znači da će ratni brodovi, proturaketni sustavi i bar dio vojnih zrakoplova ostati u Siriji.
http://pravda-team.ru/eng/image/article/1/9/3/56193.jpeg
Ruske trupe u Siriji
 
Činjenica da Rusija upravo sada ograničava svoj angažman, zapravo pokazuje da borba protiv IS-a nije bila najvažniji Putinov motiv. Putin je u listopadu prošle godine izjavio da je zadaća ruske vojske u Siriji stabilizirati legitimnu vlast u Siriji. S tog gledišta, on je uistinu ostvario ozbiljne uspjehe. Sirijski predsjednik Bashar al-Asad ostao je na vlasti i njegova je pozicija ojačana.
 
U početnoj fazi, ruskom zrakoplovstvu i sirijskim kopnenim postrojbama kojima je pomagao i Iran, trebalo je dugo da ostvare znatne uspjehe. Ali na kraju je Assad vratio pod svoju kontrolu područja u Latakiji, Idlibu i Alepu, a opsada Alepa bila je veliki uspjeh. Osnažena je i politička pozicija Asada – SAD je već prošle godine odustao od inzistiranja na hitnoj ostavci Asada kao uvjetu za mirovni proces.
 
 
Rusija je ponovno nazočna na geopolitičkom planu. Putin je svojom vojnom operacijom u Siriji ostvario i neke od ciljeva na geopolitičkom planu. Primjerice, uspio je odvratiti pozornost svjetske javnosti od ruskog sudjelovanja u borbama na istoku Ukrajine. Od početka zračnih napada raširio se dojam da rješenje situacije u Siriji bez Moskve više nije bilo moguće. Dakle, cilj povlačenja postrojbi jest osvojiti političke bodove prije nego se troškovi još povećaju. U Siriji je poginulo više ruskih vojnika – prema službenim podacima četvorica. Ali čak i ako su gubici u stvarnosti nešto veći, Sirija još uvijek nije postala drugi Afganistan, čega se pribojavao dio ruske javnosti, niti močvara kao što je predviđao SAD. Ali je svakako krajnje vrijeme za povlačenje.
 
„Bit će gotovo nemoguće točno reći koje će se postrojbe i oprema povući, jer Rusija nikada nije posve transparentno pokazala što ili koga je poslala u Siriju“, kaže Leonid Bershidsky za američki Bloomberg. „To što je Putin makar samo riječima spreman na povlačenje dok pregovori počinju, indirektno je priznanje da Islamska država nikada nije bila njegov primarni cilj u Siriji“, nastavlja Bershidsky. Rusiji i SAD-u zajednički je interes ujedinjenje sirijskih snaga u borbi protiv Islamske države. Ali njihova viđenja budućnosti Sirije protuslovna su. Rusko povlačenje možda je povećalo tečaj ruskog rublja u odnosu na američki dolar, ali Putin vjerojatno još nije gotov s ratom.
 

Zrinko Horvat

Od Ivana Groznog Rusi dobivaju ratove protiv islama

 
 
Prema tračevima s visokih razina u Ankari, predsjednik Recep Tayyip Erdogan želi zbaciti režim Bashara Al-Asada u Siriji zbog osobnih zamjerki. Kada su Sirija i Turska bile u bliskim odnosima, Asadovi su znali ići na ljetovanje s Erdoganovima. Navodno je naknadno Asadova žena Astma poslala elektroničku poruku svojem mužu i zamolila ga da je više nikad ne traži da to mora: bio je to neuglađen par, navodno je kazala: on je smutljivac koji je pročitao samo jednu knjigu, a ona je frivolna i zainteresirana jedino za kupovinu. Elektronička poruka navodno je završila u rukama turske obavještajne službe, a ostalo je povijest.
http://a5.files.biography.com/image/upload/c_fill,cs_srgb,dpr_1.0,g_face,h_300,q_80,w_300/MTE1ODA0OTcxNjY5NjIwMjM3.jpg
Ivan Grozni
 
Međutim, Asad je preživio, zahvaljujući Rusima. A u studenome su Turci srušili ruski zrakoplov jer je povrijedio njihov zračnih prostor na 17 sekundi. Predsjednik Vladimir Putin također nije čovjek koji bi pamtio samo sretne dane. Pročitao je više od jedne knjige i govori više od jednog jezika; dobro promisli o svemu prije nego što nešto učini. Ruska je osveta zasad dovela do strmoglavog pada turskog izvoza. A izostanak ruskih turista znači da se danas prodaje više od 400 hotela samo u ljetovalištu u Antaliji, omiljenom sredozemnom odredištu. To vjerojatno podrazumijeva i to da će Asad povratiti Alep, a možda i da će Rusija poduprijeti osnivanje kurdske države koja bi imala granicu na Tigrisu, dobrano unutar turskog teritorija. Zbog toga bi se komentatori mogli prisjetiti rusko-turskih ratova u 19. stoljeću, ali i raznih drugih epizoda na Kavkazu ili na Balkanu. U suvremeno doba, međutim, odnosi između Rusije i Turske bili su u najmanju ruku korektni, a često i topli.
 
Istina je da je da su caristički državnici morali nazivati Konstantinopol („Carigrad”) svojim. No kada su uvidjeli kakvi bi problemi iz toga proizašli, povukli su se: bolje slaba Turska pod njihovom kontrolom pomoću autonomne Armenije ili možda čak i Kurdistana, nego nemirna kolonija ili grčka prevlast pod engleskim upravljanjem. Ruske su postrojbe 1833. spriječile egipatsko-sirijsku vojsku da zauzme Istanbul. A kada je 1920. Osmansko Carstvo konačno bilo pred raspadom, a Britanci su se borili za Grke i Armence, Rusi su pohitali Turcima u pomoć. Zapravo se morate zapitati bi li Turska uopće postojala bez pomoći koju je tada dobila od Moskve.
 
Na nacionalnome spomeniku na Trgu Taksim u Istanbulu nalaze se četiri ličnosti: Mustafa Kemal Ataturk, osnivač turske republike, najlogičnija je figura. Najviše iznenađuje pojava Semjona Aralova, prvog sovjetskog veleposlanika u Turskoj. Aralov je surađivao s turskim nacionalistima koji su začeli svoj maleni pokret u Ankari 1919. u znak otpora prema planovima zapadnih saveznika za Anatoliju.
 
U ljeto 1920., predstavnici sultana Mehmeda VI. potpisali su sporazum u Sèvresu, čime je stvorena Velika Armenija, Velika Grčka i možda Kurdistan. Sultan bi postao vladarom malog emirata. Otpor sporazumu je jačao i pridobio sovjetsku podršku. Upravo kada su ga potpisivali, došlo je do sastanka u Moskvi između Georgija Čičerina, sovjetskog komesara za vanjske poslove, i Alija Fuada Paše, koji je predstavljao Ankaru. Složili su se da će Sovjeti odustati od Armenije i da će Turci zaboraviti na Azerbajdžan. Novac i oružje potom su pomogli Turcima da poraze svoje neprijatelje. Ni jedna ni druga strana nisu vjerovale zapadu. Obje su se strane također suprotstavljale radikalnijim manifestacijama islama. Ataturk je (u privatnim krugovima, ali ne i u javnosti) smatrao da je islam „leš koji su nam objesili oko vrata”. Njegova se supruga dopisivala sa sestrom Anatolija Lunačarskog, sovjetskog komesara za prosvjetu, o tome kako bi se turske seljake trebalo opismeniti.
https://i.ytimg.com/vi/kG_CfMICmn8/hqdefault.jpg
Staljin je 1929. izbacio Trockog iz zemlje i nije mogao naći nijednu zemlju koja bi ga primila dok Turci na to nisu pristali. Trocki je živio ondje četiri godine (njegov je prvi posjetitelj bio belgijski novinar Georges Simenon – našao je Trockog kako čita Céline). Sve je to pošlo ukrivo 1945., kada je Staljin otpuhnuo prašinu sa starih carističkih dosjea. Primio se armenskog pitanja i zahtijevao povratak triju pokrajina u istočnoj Turskoj.
 
Turska je 1947. dobila Marshallovu pomoć i kasnije se pridružila Općem sporazumu o carini i trgovini, kao i NATO-u. I to joj je donijelo korist. Staljinov nasljednik Nikita Hruščov shvatio je pogrješnost sovjetske politike, no bilo je prekasno da se savezništva ponište. Bez obzira na to, sovjetsko-turski odnosi nikada nakon toga nisu bili osobito loši. A nakon što je Sulejman Demirel postao premijerom Turske 1965., došlo je i do inteligentne suradnje. Nikako nije bilo rušenja zrakoplova.
 
Opravdanje za rušenje borbenog zrakoplova u studenome zasad je formalno. No turske zračne snage često krše grčki zračni prostor bez smrtnih posljedica. Turski odgovor na rusku povrjedu turskog zračnog prostora odražava nešto drugo. Rusi dobivaju ratove protiv islama otkad je Ivan Grozni zauzeo Kazan 1751. Privremeni problemi sada su se spojili s povijesnim zamjerkama i zaustavili te obrnuli rusko-tursku suradnju koja je bila od koristi objema stranama, osobito u posljednjih 15 godina.
 

Norman Stone, suradnik Zaklade Batthyany Lajos i Sveučilišta Bilkent u Ankari, The Financial Times, London

U prvi plan izbijaju regionalne sile - Japan, Poljska i Turska

 
 
Bliski istok, konkretno Sirija, trenutačno je poprište sukoba Rusije i Zapada, tu je smješten i ideološki prikriven trajni konflikt 21. stoljeća. „Spremajte se za rat”, izjavio je prije nekoliko dana osnivač privatne obavještajne agencije „Stratfor” George Friedman. Naime, on smatra „da se u svakom stoljeću događa sustavni rat, jer svaki međunarodni sustav ima i sudbinske nedostatke”. Po riječima Friedmana, u današnjem svijetu nestabilnosti u prvi plan izbijaju regionalne sile kao što su Japan, Poljska i Turska, pa on očekuje i pomorski rat između Japana i SAD-a. To kaže osnivač CIA u sjeni, a sve donedavno Japan je nazivao „nepotopivim nosačem zrakoplova Amerike”. Ili George Friedmann samo uspješno koristi određene strahove? Ili nas želi podsjetiti na ne tako daleku prošlost: neki novi ekonomski krah, novu depresiju, nekog novog Hitlera...
http://thumbs.media.smithsonianmag.com//filer/George-Friedman-631.jpg__800x600_q85_crop.jpg
George Friedman
 
Zapravo, priče o trećem svjetskom ratu traju još od 1945. i kao tjeskobno obilježje vremena u kojem živimo. Strah od svjetskog rata, ratne prijetnje i ratna stvarnost postali su trajni fenomen ere od 11. rujna 2001. Kraj nasilja u Iraku, Afganistanu, Libiji, Jemenu i Siriji nije na vidiku, a između Rusije i američko-europskog svijeta vlada ekonomski i hladni rat. U kontekstu zbivanja u Aziji postavlja se i pitanje može li ekonomski uspon Kine trajno ostati miroljubiv, ili će jednog dana dovesti i do vojne konfrontacije s Amerikom? Naravno, nije sve pogrješno u tezi o novom svjetskom ratu. Radikalni islamizam je totalitarni pokret, ali teza o svjetskom ratu, ipak, precjenjuje unutarnje jedinstvo i odlučnost protivnika Zapada.
 
Terorizam i islamski radikalizam, iako uvijek fanatični i krvavi, ne dovode u egzistencijalnu opasnost Zapad u cjelini, pa ni Rusiju. Ekonomska i tehnološka baza ovog protivnika smiješno je slaba u odnosu na Zapad i Rusiju, a njegov duhovni značaj ne može se uspoređivati sa zavodljivom snagom nekadašnjeg komunizma širom svijeta. Stvarni izazovi s kojima se Zapad suočava u 21. stoljeću rastu u Aziji, onaj tko želi voditi svjetski rat na islamskom Orijentu samo rasipa svoju snagu. Gledajući iz Europe, ratovi u Afganistanu i Iraku imaju neobičnu, skoro suprotnu, vizuru. Američka invazija na Irak 2003. godine nije naišla na odobravanje u Europi, osim Britanaca nitko se nije priključio Amerikancima u tom ratu. No, za Europljane je Afganistan bio „dobar rat”.
 
UN mu je dao legitimitet i nitko nije mogao optužiti Zapad da na planinama Hindukuša želi osigurati naftu, već se govorilo kako će vojnici NATO-a pomagati u izgradnji nove afganistanske države. Ali da je u Afganistanu u tijeku pravi rat u kojem se bori, ubija i umire, i da bi taj rat mogao i izgubiti – tu je ideju Zapad, a prije svega Europa, dugo potiskivao. Afganistan je podcijenjeni rat s nesagledivim posljedicama za Zapad, čitav sustav mišljenja, ideja o humanitarnoj vojnoj misiji, o ratu koji to zapravo nije, o tome da taj rat donosi mir i slobodu. Sve se to srušilo na Hindukušu.
 
Kada je Irak u pitanju, taj rat nikada nije imao šansu biti prihvaćen od europskih zemalja. Poslije su na red došle Libija i Sirija, i mi svi sada u Europi kusamo čorbu koju su nam zakuhali Francuzi, Britanci i Amerikanci. Našli smo se na prvoj liniji „fronta” s migrantima-očajnicima koji bježe od rata i bijede, s potencijalnim džihadistima i radikalnim islamistima. Ratovi u Iraku, Afganistanu, Libiji i Siriji, barem kada je Srbija u pitanju, nisu bili, niti su, naši ratovi, ali zbog migranata sada su na neki način i „naši”. Samo što mi na sva ta zbivanja u tim zemljama nemamo baš nikakvog utjecaja.
http://static5.businessinsider.com/image/50db167a69bedd163e000001/professor-dont-be-surprised-if-theres-a-war-between-japan-and-china-in-the-next-year.jpg
Otkad je ruski predsjednik Vladimir Putin 2007. godine na Međunarodnoj konferenciji o sigurnosti u Münchenu poručio Amerikancima „da svijet nije samo njihov”, ideja hladnog rata opet je politička stvarnost. Do otvorenog rata između Rusije i Zapada teško može doći, ali atmosfera je loša i konstantno uzajamno vrebanje na svaki potez druge strane nije dobro za budućnost. Pri čemu nije samo Rusija ili zapadni konflikt s Rusijom ono što je najznačajnije. Najznačajnije jest to koliko motiv hladnog rata postaje opći, koliko se on nudi kao ključna ideja za tumačenje svjetske situacije. Bliski istok, konkretno Sirija, trenutačno je poprište sukoba Rusije i Zapada, tu je smješten i ideološki prikriven trajni konflikt 21. stoljeća. Ali, upravo oko Sirije i migrantske krize Europa se pokazala strateški slabom, jer tenzije i konfrontacije ne odgovaraju EU, koja se nalazi u neposrednom susjedstvu Rusije i islamskog Istoka.
 
Karl Popper je prije mnogo godina rekao „da iz strogo logičkih razloga nije moguće predvidjeti budući tijek povijesti”. Ja bih dodao da hegemonizam izaziva suprotstavljanje, da će svaki vakuum moći biti popunjen, da zlo postoji u povijesti i da razum nije njegov gospodar. Povjesničar Charles Austin Beard jednom je izjavio: „Kada padne mrak, zvijezde počinju sjajiti.” U tom kontekstu srbijanska vanjska politika mora održavati balans između stroge vojne neutralnosti i političke odvažnosti. Izbjegavamo i izbjegavat ćemo sve hladne ratove, koliko god je to moguće. A ako se oni, ne daj Bože, ne budu mogli izbjeći, bit ćemo, nadam se, na pravoj strani.
 

Miroslav Lazanski, Politika, Beograd

Anketa

Komu ćete dati svoj glas na predsjedničkim izborima?

Nedjelja, 08/12/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1119 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević