Get Adobe Flash player

U SAD-u ubijen Bing Liu

 
 
Profesor Bing Liu (37), znanstvenik i istraživač Sveučilišta u Pittsburghu (University of Pittsburgh School of Medicine) u subotu 2. svibnja 2020. pronađen je mrtav u svojem domu u Ross Townshipu, sjeverno od Pittsburgha. Prema policijskom izvješću, prof. Liu je ubijen iz vatrenog oružja hicima u glavu i u vrat. Jedan sat kasnije pronađeno je u automobilu mrtvo tijelo još jedne osobe imenom Hao Gu (46). Policija tvrdi da oboje nisu državljani SAD-a te da su se poznavali. Pretpostavlja se da je Gu ubio profesora Liua a potom i sebe u svojem automobilu nedaleko od kuće žrtve. Policijsko izvješće navodi kako je Gu ubio svojeg partnera, znanstvenika Liua te ovo ubojstvo prikazuju kao „zločin iz strasti.“ Istovremeno, suradnici i prijatelji profesora Liua izjavljuju kako o njegovom privatnom životu gotovo ništa ne znaju.
https://ichef.bbci.co.uk/news/1024/cpsprodpb/015B/production/_112174300_bingliu2.jpg
Bing Liu
 
Znanstvenici Sveučilišta u Pittsburghu imaju samo najbolje riječi pohvale te iznimno cijene i hvale znanstveni rad i visoku stručnost profesora Bing Liua a posebno ističu slijedeće: „Bing Liu je bio na samom 'rubu' velikog otkrića u razumijevanju staničnih mehanizama koji su osnova za bolest COVID-19 ...“ te dodaju: „Uložit ćemo sve napore da dovršimo ono što je on započeo kako bismo odali počast njegovoj znanstvenoj izvrsnosti.“ Iako istražitelji u izvješću ističu kako ubojstvo znanstvenika Liua nema veze s njegovim najnovijim znanstvenim istraživanjem na Sveučilištu u Pittsburghu, postoje ipak sumnje da možda to i nije tako.
 
Kineski znanstvenik, profesor Bing Liu bio je doktor računalnih znanosti na Nacionalnom sveučilištu u Singapuru (National University of Singapore) a živio je i radio u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji na Sveučilištu u Pittsburghu. Profesor Liu je 'razvio' znanstveno-istraživački projekt u svezi novog koronavirusa SARS-CoV-2, uzročnika bolesti COVID-19. Neposredno prije ubojstva profesor Liu je samo kratko objavio značajnu vijest o „važnom, značajnom otkriću o samom virusu SARS-CoV-2, ali nije otkrio ništa više.“ Stoga Lucas Leiroz de Almeida (Federal University Rio de Janeiro, Brazil) u svojem tekstu objavljenom 12. svibnja 2020. kao stručnjak za međunarodno pravo postavlja određena pitanja koja su, dakako bez odgovora.
 
Naime, poznato je kako Vlada SAD-a javno optužuje Kinu da je stvorila i razvila novi koronavirus u laboratoriju kao biološko oružje. Leiroz kao stručnjak za međunarodno pravo također navodi da je malo vjerojatno da bi jedna osobna, „ljubavna“ veza znanstvenika mogla tako tragično završiti – osobito nakon što je znanstvenik Liu objavio važna, značajna otkrića o novom koronavirusu SARS-CoV-2. „Nitko ne može donijeti nikakve druge zaključke o ovom tragičnom događaju, ali kada sve stavimo u jedan drugi, globalni kontekst, tada opravdano možemo sumnjati u istinitost policijskog izvješća.“ Leiroz također pita: „Zašto se sumnja u policijsko izvješće kao i sumnja u političku narav okrutnog ubojstva profesora Liua tretira kao 'teorija zavjere,' dok se američke optužbe da je Kina proizvela i 'oslobodila' koronavirus kao biološko oružje ne smatraju teorijom zavjere?“ „Globalna pandemija novog koronavirusa uzrokovala je novu pojavu – utrku u 'novom naoružanju' – to je utrka farmaceutskih kompanija u svrhu ostvarenja što učinkovitijih rezultata u borbi protiv 'novih zla našeg vremena.' Ova utrka ima civilno-vojnu dimenziju i jednako je zapažena među državama, korporacijama i međunarodnim organizacijama. ...“
 
Istina je da mi ne znamo što je profesor Bing Liu otkrio i vjerojatno to nikada nećemo ni saznati, smatra Leiroz. No, sigurno je kako je njegovo otkriće imalo visoki stupanj znanstvene važnosti i strateškog interesa – stoga je potpuno opravdano vjerovati kako je profesor Liu okrutno ubijen upravo iz ovih razloga. Moguće je da su rezultati njegovog istraživanja o staničnim mehanizmima infekcije povezani s razvojem lijeka protiv bolesti COVID-19: stoga je njegovo ubojstvo onemogućilo objavljivanje rezultata njegovog znanstvenog istraživanja koji su sada nezaštićeni te mogu biti ukradeni i patentirani od drugih međunarodnih agenata. Lucas Leiroz kao stručnjak za međunarodno pravo smatra kako se moraju razmotriti i druge teze o ubojstvu profesora Liua i ozbiljno analizirati uzimajući u obzir sve stvarne događaje i dokaze. Budući da obje žrtve – profesor Bing Liu i njegov ubojica Hao Gu nisu bili državljani SAD-a, istragu će voditi američke savezne vlasti pa se stoga i ne očekuje drugačije službeno izvješće od onog prvog, policijskog. To zapravo znači da istinu najvjerojatnije nikada nećemo saznati.
 
Optužbe protiv Kine ne prestaju – one se nastavljaju na svim područjima. Svakodnevno se objavljuje gomila lažnih vijesti o Kini i novom koronavirusu. Mnoge države optužuju Peking za stvaranje virusa, dok je Washington čak stvorio i mit kako je Kina zanemarila stvarnu opasnost od infekcije odmazdom protiv dr. Li Wenlianga, kineskog liječnika koji je prema svemu sudeći prvi upozorio na pojavu opasnog novog koronavirusa. Činjenica jest da Kina pobija sve optužbe, isto tako je dokazano da dr. Wenliang nikada nije ušutkan od strane Komunističke partije Kine. Isto tako istražna izvješća iz laboratorija u Wuhanu ne pružaju nikakav dokaz da je novi koronavirus umjetno stvoren u Kini. Leiroz na kraju postavlja pitanje: „S druge strane, što će sada Washington reći o profesoru Bing Liu? Koji zaključak će donijeti istrage saveznih vlasti o njegovoj smrti?“ te zaključuje: „Vjerojatno slučaj ne će biti odbačen samo od vlasti, nego će brzo biti zaboravljen zbog snažne uloge jednostranih mainstream medija.“
 
Izvor:
 
Tim Stelloh: „Researcher 'on verge of making very significant' coronavirus findings shot to death;“ NBC News, 6.05.2020., www.nbcnews.com
Lucas Leiroz de Almeida: „Mysterious Murder of Coronavirus Chinese Scientist in US Leaves Many Questions Unanswered,“ BRICS, 12.05.2020.; https://infobrics.org
 

Rodjena Marija Kuhar, dr. vet. med.

Industrijska sociologija može posredovati u opravdavanju pojedinih oblika organizacije proizvodnje i rada

 
 
Vrednovanje tehnike – BST – 5
Opis koncepta „Vrednovanje tehnike –BST 4“, pokazao je potrebu temeljite revizije Preporuke VDI 3780. Dva su razloga tome. Prvi, proširena izvorna definicija tehnologije J. Beckmanna i na područje humanistike. Drugo, opravdanost uvođenja psihologije i izvedenice, marketinga koji odlučujuće utječe na najčešće potpuno neopravdane zahtjeve ekologista. Tijekom redovnog školovanja tehničari za takav razvoj događaja nisu podučeni. Drugo, iskustvo uči da je politika, a i uvijek je to i bila, nadkriterij, kojem se svi moraju pokoriti.
 
Razvoj ličnosti i kvaliteta društva
 
Razvoj ličnosti znači kako čovjek svoje osobine, sposobnosti i sklonosti ostvaruje u najvećoj mogućoj mjeri u neprestanoj izmjeni s okolinom. Kao socijalno biće to može ostvariti samo u suživotu s prirodom i suradnji s drugim ljudima. U ovu skupinu kriterija, ponovno interdisciplinarnih, ubrajaju se: osobne slobode i prava pojedinca, dužnosti pojedinca unutar društva, obrazovanje te duhovna kultura pojedinca i društva.
 
Osjećaj slobode, bilo djelovanja ili mišljenja, budi u čovjeku spoznaju o samom sebi i o vlastitoj vrijednosti. To predstavlja važan čimbenik pri poboljšanju kvalitete i kvantitete čovjekovog djelovanja. U ovu skupinu kriterija ubrajaju se: sloboda djelovanja, sloboda obaviještenosti i mišljenja, kreativnost (pojedincu treba omogućiti da bude kreativan) te privatnost i informacijsko samoodlučivanje, pravo na nadgledavanje i sagledavanje zbivanja, ostvarivanje socijalnih dodira i pravo na društveno priznanje, solidarnost i kooperativnost, opća i socijalna sigurnost, kulturni identitet, osiguranje konsenzusa pri odlučivanju, uvid u donošenje odluka te jasnoća i javnost rada.
 
Svaki pojedinac ima dužnosti unutar društva. Kako bi se osobne slobode i prava pojedinca unutar društva mogle stalno ostvarivati, njegovo djelovanje mora biti u okvirima dopuštenog. Drugim riječima, pojedinac tek kad obavi određene dužnosti, može ostvariti svoja prava. Tako se osigurava da neki nesamosvjesni pojedinci ne narušavaju osobne slobode i prava drugih. U ovu skupinu kriterija ubrajaju se: red, stabilnost, pridržavanje pravila i pravičnost.
Ovi zahtjevi predstavljaju najveću slabost suvremenih društava. Razlike se uočavaju i unutar jedne društvene zajednice.
 
Važan kriterij je obrazovanje. Na temelju cjelovitog pristupa, valja razumijevati kulturologijsko obrazovanje. To znači kako inženjer tijekom studija, uz tehničke i prirodoznanstvene predmete mora slušati i predmete s područja društveno- humanističkih područja. Vrijedi i obrat. Ne mogu procjenjivati rezultate tehničkih djelovanja osobe, koje ne poznaju osnove tehnike.
 
Kontroverza o udjelu netehničkih predmeta na studijima koji obrazuju inženjere i ostala tehnička zvanja, ne odnosi se samo na količinu, već i na kvalitetu. Suglasnost o određenom udjelu netehničkih disciplina prikriva pitanje na koje bi se predmete i koje sadržaje ona odnosila. Netehnički predmeti mogu se razdijeliti prema stupnju vezanosti za posao. Nitko ne sumnja, primjerice, u potrebu svladavanja gospodarskih znanosti za dobrobit tehničkih znanosti. No, što je s poviješću i filozofijom tehnike, njezinom etičnosti, sociologijom i sličnim sadržajima?
 
Industrijska sociologija, kao dodatak proizvodnoj tehnici, može posredovati u opravdavanju pojedinih oblika organizacije proizvodnje i rada. Psihologija je osobito važna za one tehničke stručnjake koji tijekom vremena izrastaju u menadžere. Pitanje o udjelu netehničkih sadržaja studija dade se, dakle, vrlo teško izraziti u postotcima, mada se u tome može prepoznati potreba bitnosti prevladavanja tehnokratskog načina mišljenja.
 
Napredan inženjer ili općenitije tehničar, poznaje vezu između tehnike, organizacije i kvalifikacije. U praksi se u pravilu, prije svega, razvija tehnika, tako da za još neautomatizirane djelatnosti preostaju "sporedna" radna mjesta, koja se teško mogu označiti kao socijalno pogodna (podnošljiva) i kreativna.
 
Prevladavanju pojma „sporednih“ radnih mjesta u proizvodnju dobara i potrebnoj infrastrukturi, danas snažno pridonosi robotizacija i umjetna inteligencija. 
 
Obrnut put, da inženjer na temelju predočene kvalifikacije suradnika, prilagođuje organizaciju i, konačno, tehniku nije pravilan samo sa stanovišta gospodarstvenosti, već i humanizma. No, kako bi se poznavala oba predložena puta, potrebna je odgovarajuća naobrazba u području proizvodne tehnike.
 
U svijesti studenata tehničkih znanosti izgrađena su i stabilizirana dva svijeta. S jedne strane jednoznačna tehnika sa svojim pravilima i obilježjima, prividno bez konflikata, a s druge strane višestrukost netehničkih znanstvenih područja. U tehničkom svijetu niz stoljeća smatralo se kako postoje jednoznačna rješenja, mjerila i kriteriji. U netehničkom, egzistiraju vrijednosti koje se mogu više ili manje povezivati, konkurentni interesi i načelne višeznačnosti. Sve više se spoznaje kako i u tehnici nema jasne povezanosti između uzroka i posljedica. Stoga trajno dobivaju na vrijednosti: vjerojatnosti, približni proračuni i neizraziti (e. fuzzy) koncepti.
 
Današnji studij tehničkih znanosti uči razumijevanju tehnike, koje je slijepa za interese i vrijednosti. Pritom, mnogi inženjeri to sljepilo za interese i vrijednosti pogrešno razumijevaju kao pozitivnu postojanost načela. U prirodnim zakonima prihvaćaju to kao jedino mjerilo pravilnog djelovanja. Instrument vrednovanja tehnike nastoji prevladati taj razdor između tehnike i njenog razvoja s jedne, i posljedica tehnike i njene procjene s druge strane.
 
Vrednovanje tehnike otvara novu perspektivu odnosa tehničkih i netehničkih sadržaja tehničkih studija. Podjela između tehničkih i netehničkih predmeta izgledala bi tako da netehničke discipline, ako prelaze inženjersko-znanstvene temelje termodinamike, mehanike itd., tematiziraju problematiku osnova vrednovanja i različitih koncepata tehničkih sustava.
 
Interdisciplinarnost nastavnih sadržaja na tehničkim obrazovnim ustanovama nužan je preduvjet za naobrazbu i odgoj svjesnoga i savjesnog budućeg nositelja odluka. Kada sazre ideja o potrebi interdisciplinarnog sagledavanja problema, a time i o potrebi uvođenja netehničkih predmeta u tehničke studije, javit će se problem nedostatka odgovarajućeg nastavničkog kadra. Koji je u stanju sagledati problem s različitih stanovišta, tehničkoga, društvenoga, odnosno duhovnoga i sociološkog. Pored tog problema, javit će se i nedostatak financijskih sredstava. Međutim, zbog toga ne treba odustati od provođenja ove ideje. Jedino se na takav način može prebroditi, kod većine inženjera još uvijek prisutna ideologija o postojanju jednog najboljeg rješenja. Postoji korist od stvaranja svijesti o postojanju različitih rješenja i njihovih dodirnih netehničkih okvirnih uvjeta. Tome iznimno pridonosi još uvije nedovoljno poznata sintezologija.
 
Duhovna kultura pojedinca i društva
 
U jednom značenju kultura je skupnost materijalnih i duhovnih vrijednosti koje je stvorio čovjek u svojoj društveno-povijesnoj praksi. Nju sačinjavaju dva međusobno povezana područja: materijalna kultura (sredstva za proizvodnju i materijalne tvorevine) i duhovna kultura (ukupnost rezultata znanosti, umjetnosti, filozofije, morala, običaja itd.). Pritom treba navesti povezanost između tehnologije i teologije, dviju vršnih znanosti u „Usavršenoj Turner-Čatićevoj obrazovnoj piramidi znanja. Opis najnovije inačice te piramide bit će dostupan u časopisu „Kemija u industriji“.
Usavršena Turner-Čatićeva obrazovna znanja (Kemija u industriji, 5-6/2020. u tisku)
 
U nastavku bit će razmotrena duhovna kultura pojedinca i društva.
Na „obrazovnoj piramidi znanja“ potrebno je graditi svoje opredjeljenje, posebno u području obrazovanja. Imperativ takvog pristupa jest da zaposlenici na području materijalne kulture poznaju nešto podrobnije duhovnu kulturu, nego što je to danas slučaj. Ali i oni koji djeluju na području duhovne kulture, morali bi poznavati zakonitosti materijalne kulture.
 
Iako je kultura sve ono što nije priroda i, kao takva, predstavlja nadređen pojam, neizostavno duhovna kultura čovjeka i društva u cjelini izravno utječe na razvoj ličnosti i kvalitetu društva. Stoga je i njen dio. Duhovna kultura pojedinca, uz običaje i tradiciju, gradi duhovnu kulturu društva u cjelini. Ova pak, izravno utječe na gospodarstvenost, odnosno blagostanje. Tipičan primjer je razlika u duhovnoj kulturi istočnoga (budističkoga) i zapadnoga (kršćanskog) svijeta. Jednom japanskom djelatniku sasvim je normalno da ne koristiti godišnji odmor, odlaziti dva sata ranije na posao, te dva ili više sati ostajati duže na radnom mjestu. Bez očekivanja ikakve naknade, osim priznanja kako koristi poduzeću i zajednici u cjelini.
 
(Nastavak slijedi)
 

Igor Čatić, profesor emeritus

Obilježena 75. obljetnica osnutka Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZUa u Rijeci

 
 
U četvrtak 28. svibnja navršava se 75. obljetnica osnutka Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Rijeci s Područnom jedinicom u Puli, najstarije znanstvenoistraživačke jedinice HAZU-a izvan Zagreba čija je glavna zadaća proučavanje povijesnih, ekonomskih, etnoloških, etnomuzikoloških, etničkih, crkvenih, pravnih, filoloških i drugih pitanja u prvome redu vezanih uz prostor zapadne Hrvatske – Istru, Rijeku i ostalo kvarnersko područje s otocima te Gorski kotar.
https://lh3.googleusercontent.com/proxy/eR3ujnUUE33wWM9RWD7TYID1saR55KnHEBp86XMnWQ0kM6hQEsHI6QiYVubvsn0Dy-XfP49Zah46e3Ghf5KtOmS772SkJGdc8oBglOAq7hduqNCH0Md0pw
Kako podsjećaju voditelj Zavoda prof. emeritus Miroslav Bertoša i upraviteljica dr. sc. Sanja Holjevac, Zavod je utemeljen odlukom Predsjedništva Narodne vlade Hrvatske 28. svibnja 1945. pod imenom Jadranski institut sa sjedištem u tadašnjemu gradu Sušaku (danas dio Rijeke), sa zadatkom „da znanstveno i stručno proučava pitanje jadranskog primorja i to sa geografsko-historijsko-etnografskog, prometno-ekonomskog i tehničko-urbanističkog stanovišta, te da javno objavljuje rezultate svojega rada''. Vlada je time odobrila zamolbu za osnivanje Jadranskoga instituta koju joj je 16. svibnja 1945. uputio organizacijski odbor u sastavu: dr. Josip Roglić, dr. Vladislav Brajković i prof. Matko Rojnić. Glavni je motiv osnivanja Instituta odmah po završetku Drugoga svjetskog rata, vrlo brzo nakon oslobođenja Sušaka (21. travnja 1945.) i Rijeke (3. svibnja 1945.), bio prikupljanje i tiskanje znanstvenih argumenata i dokumentacije za potrebe Pariške mirovne konferencije 1946. – 1947. koji će potvrditi hrvatsku pripadnost Istre, tadašnje Rijeke, dijela kvarnerskih otoka i drugih obalnih i otočnih krajeva koje je 1918. okupirala Kraljevina Italija, a potom su joj 1920. i 1924. i međunarodnopravno pripali. Arhivski i znanstveni materijal koji su prikupili i objavili prvi suradnici Instituta bio je temelj za odluku o pridruženju tih krajeva matici domovini Hrvatskoj (i slovenskih Sloveniji), u tadašnjoj Jugoslaviji, do čega je došlo Pariškim mirovnim ugovorom 1947. Među znanstvenicima i stručnjacima koji su, uz spomenuti utemeljiteljski trojac, bili aktivni suradnici Instituta na tim poslovima, a neki i neposredno sudjelovali na međunarodnoj konferenciji u Parizu, bili su npr. pravnik Juraj Andrassy, književni povjesničar Antun Barac, publicist Ive Mihovilović, svećenik i povjesničar Božo Milanović, književnik i ekonomski historiograf Mijo Mirković (Mate Balota), jezikoslovci Petar Skok, Mirko Deanović i Fran Ramovš i drugi. Među najvažnijim rezultatima toga rada koje je objavio Jadranski institut u Sušaku znamenito je djelo Cadastre National de l´Istrie d´après le Recensement du 1er Octobre 1945.(1946.), s dodatkom Index patronymique(1946.), te više drugih djela o nacionalnoj i političkoj pripadnosti spornih područja, napose Istre i tzv. Julijske krajine, npr. La Marche Julienne. Etude de geographie politique (1945.); Matko Rojnić, Istrie. Aperçu historique (1945.) i Josip Roglić: Le Recensement de 1910. Ses méthodes et son application dans la Marche Julienne(1946.). Budući da su bili namijenjeni međunarodnoj mirovnoj konferenciji, ti su radovi objavljeni na francuskome jeziku.
 
Početak rada Jadranskoga instituta u Sušaku ujedno je značio i početak razvoja hrvatske historiografije o sjevernojadranskome hrvatskom prostoru te institutskoga znanstvenoistraživačkog rada u području humanističkih i društvenih znanosti na tome području, koji kroz djelatnost Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci s Područnom jedinicom u Puli kontinuirano traje i danas.
Institut je 1948. ušao u sastav Akademije. Idućih desetljeća nekoliko je puta zbog reorganizacije mijenjao naziv, ali temeljna je znanstvena usmjerenost u načelu ostala ista. Do 1952. jeRadni centar Akademijina Jadranskoga instituta u Zagrebu, kada širenjem rada i aktivnosti postaje njegova Druga organizacijska jedinica. Nakon osamostaljivanja obaju instituta u Akademiji 1960., riječki dobiva naziv Sjeverojadranski institut za etničke odnose, historiju i ekonomiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti te djeluje u okviru triju odjela: za povijest, ekonomiju te etnologiju i muzikologiju. Godine 1974. postaje Centar za znanstveni rad, a 1978. ulazi u sastav Akademijina Istraživačkoga centra pod nazivom Zavod za povijesne i društvene znanosti, pod kojim djeluje i danas. Od 1966. do 1968. u okviru instituta bio je i Centar za historiju radničkoga pokreta i NOR-a Istre, Hrvatskog primorja i Gorskoga kotara.
 
Šireći svoju znanstvenoistraživačku djelatnost na cijelo područje sjevernoga Jadrana, Zavod je 1969. godine osnovao Radnu, danas Područnu jedinicu u Puli, koja od tada djeluje kontinuirano, sada već 51 godinu, s primarnom usmjerenošću na historiografska i etnološka istraživanja Istre.
Rad se instituta najprije provodio pod voditeljstvom predsjednika Savjeta instituta, a zatim voditeljā, redom znamenitih znanstvenika – akademikā Milana Marjanovića, Ive Krbeka, Vladislava Brajkovića, Mije Mirkovića, Ferde Čulinovića, Dragovana Šepića, Milana Moguša i Petra Strčića te sadašnjega voditelja, člana suradnika HAZU prof. emeritusa Miroslava Bertoše. Direktori i upravitelji bili su dr. sc. Radojica Fran Barbalić, dr. sc. Uliks Stanger, dr. sc. Danilo Klen, dr. sc. Vjekoslav Bratulić, dr. sc. Marko Legović, mr. sc. Darinko Munić, prof. emeritus Miroslav Bertoša te sadašnja upraviteljica dr. sc. Sanja Holjevac.
 
Nositelji znanstvenoistraživačkoga rada bili su stalni zaposlenici Zavoda – znanstveni i stručni djelatnici koji su u idućim desetljećima svojim istraživanjima mnogih dionica povijesti i suvremenosti zapadne Hrvatske dali važne prinose hrvatskoj znanosti. Među onima koji su zaposlenicima toga instituta postali od 50-ih do 70-ih godina 20. stoljeća bili su dr. sc. Vinko Antić, dr. sc. Radojica Fran Barbalić, dr. sc. Miroslav Bertoša, dr. sc. Vjekoslav Bratulić, dr. sc. Vanda Ekl, akademik Branko Fučić, dr. sc. Danilo Klen, dr. sc. Marko Legović, mr. sc. Darinko Munić, dr. sc. Makso Peloza, akademik Petar Strčić, akademik Dragovan Šepić, dr. sc. Mirko Zjačić, prof. Slavko Zlatić i drugi znanstvenici zaposleni kraće vrijeme (Nikola Crnković, Stanislav Franelić i Ivo Kovačić). Znanstveni i stručni sastav Zavoda 80-ih su godina 20. stoljeća upotpunili Goran Crnković, dr. sc. Antun Giron, dr. sc. Josip Milićević, Tihomira Stepinac Fabijanić, prof. dr. sc. Nevio Šetić i dr. sc. Alojz Štoković. Znanstvenoistraživački je rad otada bio usmjeren na historiografska i etnološka istraživanja. 
 
Zadnjih dvaju desetljeća nositelji su znanstvenoistraživačkoga rada Zavoda djelatnici koji su zapošljavani od 1999. do 2019., kada se znanstveni rad širi i na filološka te u najnovije vrijeme na arheološka istraživanja. Neki od njih više nisu djelatnici Zavoda (dr. sc. Mirjana Crnić Novosel, pokojni mr. sc. Darko Deković, mr. sc. Branko Kukurin, dr. sc. Marino Manin), a neki su kao mladi znanstvenici uspješno realizirali svoje prve znanstvene ciljeve te daljnjim radom u Zavodu dostigli znanstvenu zrelost. Danas je u Akademijinu riječko-pulskom Zavodu zaposleno devetero djelatnika, a znanstvenoistraživački je rad usmjeren na historiografska, filološka, etnološka i arheološka istraživanja zapadne Hrvatske. U Rijeci su tri znanstvene suradnice (povjesničarka dr. sc. Maja Polić te filologinje dr. sc. Sanja Holjevac i dr. sc. Nina Spicijarić Paškvan) i jedan asistent (arheolog dr. sc. Nikola Cesarik), a u Puli tri znanstvena suradnika (etnolog dr. sc. Sandi Blagonić i povjesničari dr. sc. Milan Radošević i dr. sc. Elvis Orbanić). U Zavodu u Rijeci stalno su zaposlene i administrativna tajnica (Smiljana Martinčić) te knjižničarka (Hana Lencović). Rad je Zavoda u tome razdoblju svojim posvećenim i angažiranim voditeljstvom višestruko unaprijedio i obilježio pokojni akademik Petar Strčić, nakon čije je smrti 2019. voditeljem postao prof. emeritus Miroslav Bertoša, član suradnik HAZU.
 
Rezultate svojih istraživanja djelatnici objavljuju u domaćim i stranim znanstvenim časopisima, knjigama i drugim edicijama te o njima izvješćuju na međunarodnim i domaćim znanstvenim skupovima. Aktivni su i kao sveučilišni nastavnici, kao čelnici, sudionici i članovi uredništava znanstveno-stručnih udruga te kao popularizatori znanosti, posebice na području Primorsko-goranske i Istarske županije.
Glavnu znanstvenoistraživačku usmjerenost Zavoda potvrđuje i rad na više znanstvenih projekata koji su se provodili u njemu, među kojima su najvažniji Prilozi za povijest Istre, Kvarnera i Gorskoga kotara (1991. – 1996.), voditelja mr. sc. Darinka Munića, te Prilozi za povijest zapadne Hrvatske (Istra, Kvarnersko primorje, Gorski kotar) (2002. – 2006.) i Povijest zapadne Hrvatske (Istra, Kvarnersko primorje, Gorski kotar, Lika) (2007. – 2011.), voditelja akademika Petra Strčića.
U izdavačkoj djelatnosti Zavoda ističe se znanstveni časopis Problemi sjevernog Jadrana, kojemu je prvi broj objavljen 1963. pod uredništvom akademika Mije Mirkovića (Mate Balote) te Josipa Roglića i Vladislava Brajkovića, a urednici su potom bili i akademici Dragovan Šepić i Milan Moguš te dr. sc. Vjekoslav Bratulić. Od 2003. glavni je urednik prof. emeritus Miroslav Bertoša, član suradnik HAZU. Dosad je objavljeno 17 svezaka toga časopisa.
Zavod je organizator i suorganizator brojnih znanstvenih skupova, predstavljanja knjiga i časopisa, izložaba te drugih manifestacija u području znanosti i kulture. Od 2002. kontinuirano svake godine u suradnji s Udrugom „Dr. Franjo Rački“ Fužine organizira znanstveno-stručni skup Dani dr. Franje Račkoga.
Iu novije doba svojega postojanja Zavod surađuje s nizom srodnih institucija i udruga u zemlji (npr. Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Filozofski fakultet Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, državni arhivi u Rijeci i Pazinu, znanstvenoistraživačke jedinice HAZU, Povijesno društvo Rijeka, Udruga „Dr. Franjo Rački“ Fužine) i inozemstvu (npr. Univerza na Primorskem – Znanstvenoraziskovalno središče u Kopru, Zgodovinski inštitut Milka Kosa Znanstvenoraziskovalnega centra Slovenske akademije znanosti in umetnosti).
Zavod raspolaže bogatom znanstvenom knjižnicom te važnom arhivskom građom, što je dostupno za istraživački rad djelatnicima Zavoda i vanjskim korisnicima. Knjižnicu je svojom donacijom od više tisuća knjiga znatno obogatio pokojni akademik Petar Strčić. 
Važnost i vrijednost rada Zavoda prepoznaju i jedinice područne i lokalne samouprave, što potvrđuju financijskom potporom i drugim oblicima suradnje sa Zavodom (napose Primorsko-goranska županija, Grad Rijeka i Grad Kastav, a povremeno i drugi).
Kako ističu u Zavodu, sadašnjemu je naraštaju znanstvenih i stručnih djelatnika cilj i želja ići naprijed – u nove znanstvene projekte, u daljnje razvijanje znanstvene i izdavačke djelatnosti te u znanstveni razvoj mladih znanstvenika, što je jamstvo daljnjega razvoja institutskoga znanstvenoistraživačkoga rada na sjevernojadranskome hrvatskom prostoru i neupitne potrebe postojanja i djelovanja Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci s Područnom jedinicom u Puli.
 

Marijan Lipovac

Anketa

A. Plenković je u tajnosti dozvolio MOL-u da u Mađarskoj i Slovačkoj prerađuje hrvatsku naftu. Je li to izdaja nacionalnih interesa?

Petak, 29/05/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1175 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević