Umjesto da se osiguraju dokazi, izbio je škandal

Smrt emigranta Miličevića uopće se nije uklapala u političke poglede u Bonnu

 

 

Negodovanje hrvatskih emigranata u Saveznoj Republici Njemačkoj protiv njemačke policije je u porastu, popis prigovora, koji je upućen njemačkim istražnim organima je povećan za još jedno sramotno poglavlje.  Već otprije je medju hrvatskim emigrantima bila poznata činjenica, da su oni predstavljali divljač za skupine ubojica koji su pristizali iz Jugoslavije. Kao dokaz za to naveli su preko dvadeset ubojstava koja su ostala nerasvijetljena, jer ubojice nisu nikada pronadjene. U stvari, njemačkim vlastim je postojanje tih skupina ubojica već duže vrijeme poznato.

Više ubojica je pobjeglo u Jugoslaviju nakon počinjenih djela, u jednom slučaju je jedan ubojica koji je pripremao na Titinim političkim protivnicima, čak uhićen – ali poslije protjeran u Jugoslaviju. Bonn, naime ne želi, da ubojstva jugoslavenske tajne službe opterete odnose s Beogradom. Jugoslavija je više puta od strane njemačkih ministara i službenika upozorena na to, da ubojstva nad izbjeglicama koje žive u S. R. Njemačkoj ne predstavljaju lijepe manire. Međutim, policija odlučno odbacuje sumnju da ona namjerno pušta, da ubojice iz redova tajne jugoslavenske policije pobjegnu – u stvari, njemačkim je policijskim službenicima skoro nemoguće, prepoznati ispretpletenost političkih borbi u Jugoslaviji koje sežu do S.R. Njemačke. Nijedan službenik policije, ne govori niti jedan od južnoslavenskih jezika.

 

Ubojstvo koje se ne uklapa u aktualnu politiku

 

Kada je 13. siječnja 1980. u frankfurtskoj četvrti Westend pronađen mrtav hrvatski emigrant Miličević njegova se smrt uopće nije uklapala u političke poglede u Bonnu. Na vrhuncu krize oko Afganistana i oko Titine smrti, ovo ubojstvo, koje bi u normalnim uvjetima dovelo do pogoršanja odnosa s Beogradom, sada bi trebalo biti zataškano. Hrvati, koji su odmah poslije ubojstva ispitivani kao svjedoci izjavili su,  da su imali poteškoća, da uopće spomenu jugoslavensku tajnu policiju kao počinitelje, policajci koji su ih ispitivali nisu htjeli čuti o političkim motivima za ubojstvo, dok napokon nisu kapitulirali: drugi razlozi naime uopće nisu ni bili razvidni. Posebno usko je na tome s policijom suradjivao hrvatski emigrant Tomislav Mičić, jedan nastavnik religije, koji je u Njemačkoj jedno vrijeme imao vodeću ulogu u hrvatskoj emigraciji.

Mičić je prijatelj obitelji ubijenog, otkako ga je Jugoslavija tražila za izručenje, i koji je već duže vremena stajao na „crnoj“ listi. Mičić, koji je star 33 godine organizirao je pomoć za Miličevićevu suprugu, koja za vrijeme zatvora svog muža nije mogla prehranjivati djecu. Još nekoliko sati prije ubojstva, Mičić se sastao s Miličevićem. Nakon nasilne smrti svog prijatelja, Mičić je organizirao pogreb, na kojem su sudjelovale stotine Hrvata. Skupio je dobrovoljne priloge za udovicu i siročad i organizirao konferenciju za tisak. Mnogim Hrvatima i njemačkim novinarima Mičić je pokazivao mjesto ubojstva: to su normalne pojave ako se uzme u obzir uski privatni i politički odnos a koji su u hrvatskoj emigraciji pripadali istom političkom krilu.

 

Djeca od pokojnika se igraju u lokvi žrtve ubojstva

 

Jedna ekipa zapadnonjemačkog radija i televizije (WDR) je kod jednog obilaska tog mjesta zločina pronašla sljedeće: nekoliko dana poslije ubojstva, nitko nije smatrao potrebnim da opere krv, koja je ostala iza leša koje je bio izbušen sa šest hitaca. U krvi su se igrala Miličevićeva djeca. Osim toga, tonski tehničar je pronašao jednu čahuru kalibra 7.65 mm kojom je ubijen Miličević. Za Hrvate je ovo bio dovoljan razlog da predbace policiji, da nije smatrala za potrebno da brižno pretraži mjesto ubojstva. Tek pošto je Mičić telefonirao s osobnim referentom saveznog ministra pravosudja, udostojili su se u Frankfurtu, odstraniti tragove krvi. Posebno se Mičić isticao u tim optužbama jer i on je pronašao jednu čahuru, koju policija očito nije mogla pronaći.

 

Policija uhićuje najboljeg Miličevićevog prijatelja

 

Odnos suradnje izmedju Mičića i frankfurtske policije doživio je obrat: desetina policajaca ga je uhitila i okrivila za ubojstvo.  Iza naloga za uhićenje od 23. siječnja proizlazi, da se sumnja da se kod njega nalazi „osumnjičeno oružje“. Jer, tako je tvrdila policija: Mičić je osobno poslije ubojstva i poslije pretrage mjesta podmetnuo dvije čahure, da bi blamirao policiju. Medjutim, ovo dvoje teško može ići skupa, jer ako je Mičić, kao što je policija bez dokaza pretpostavila bio ubojica svog prijatelja Miličevića, teško, da bi on naknadno podmetnuo čahure od jednog oružja, kojim je počinjeno ubojstvo, a koje je policija očekivala, da se nalaze kod njega u kući.

 

Istražna sutkinja: neuvjerljivi dokazi

 

Mičićevo uhićenje je u stvari preraslo u blamažu: niti je kod njega nadjeno traženo oružje, kalibra 7.65 mm, niti je policija mogla uzdrmati njegov čvrsti alibi za vrijeme počinjenja djela oko ponoći: Mičić je najprije bio boravio jedno vrijeme u jednoj gostionici izvan Frankfurta na Majni, i onda je otišao kući u Dreieich-Goetzenhain,  prilično daleko od četvrti Westend u Frankfurtu, gdje je izveo prošetati svog psa. U noći je obavio još jedan telefonski razgovor: sudionik ovog razgovora i gospodja Mičić potvrdjuju alibi. Medjutim ovdje nema ni najmanjeg motiva za takvo ubojstvo: Mičić je morao biti pušten na slobodu, jer se istražna sutkinja koja je radila preko vikenda usprotivila nalogu za uhićenje koji je bio potkrijepljen tako manjkavim dokazima.

 

Policija će se još jednom raspitati

 

Frankfurtska policija je iskoristila zbrku oko Mičićevog uhićenja i predstavila ga u javnosti kao sudionika – za Mičića vjerojatno s teškim posljedicama, jer on ne može biti u isto vrijeme nastavnik religije i osumnjičeni sudionik jednog ubojstva. U medjuvremenu je Mičić ponovno na slobodi, ponovno teško optužio policiju: tvrdnja policije da je on  pronašao prvu čahuru i tamo je prema policijskoj logici sam ju podmetnuo,  je već radi toga u krivu, jer kod pronalaska prve čahure on uopće nije bio na mjestu počinjenog zločina, nego kod gospodje Miličević u stanu. Mičićevo privatno mišljenje: »Sa svojim ponašanjem, policija  želi  ne samo prikriti grješke istražitelja i grješke počinjene prilikom prikupljanja dokaza, nego žele otkloniti sumnju od stvarnih počinitelja.

Mjesto pogibije Nikole Miličevića 1972. godine

 

Jer, predpostavka da jedan Hrvat ubija drugog Hrvata emigranta, jest upravo verzija kojom je Beograd do sada opravdao dosadašnja ubojstva koja su proizašla sa strane jugoslavenske tajne službe« Mičić će podići tužbu, a tisak u Frankfurtu koji se osjeća izigranim daje mu za pravo: njegovo uhićenje je „prilično zagonetno“. U međuvremenu i policija priznaje da nije sasvim sigurna. Glasnogovornik policije Neitzel, želi se još „raspitati, tko je pronašao čahure“.

 

Hans Peter Rullmann, Ost-Dienst, Hamburg, 5. 2. 1980.