Svatko tko je dobronamjerno otvorio Bibliju i u njoj prepoznao Božju Riječ, a ako ne to, barem poruku mira i ljubavi, mogao je vidjeti da Bog želi biti nazočan u životu svakoga čovjeka na poseban i specifičan način. Jednom su prigodom pitali papu Benedikta XVI. (tada još kardinala Jozepha Ratzingera) koliko ima puteva do Boga, a on je mudro odgovorio da „puteva do Boga ima onoliko koliko ima ljudi.“ Svaki čovjek koji traži Boga sukladno svojoj vlastitoj naravi i životnoj situaciji, može biti siguran da će ga sigurno pronaći ako je iskrena srca. Jer, Bog daje ljubav, daje mir, daje čovjeku mir i spasenje kao i spokoj duše.
Uskrsli Isus je svojim učenicima povjerio da idu i propovijedaju evanđelje (Radosnu vijest), da idu prema svakom čovjeku, da idu u najmračnije ljudske situacije, da idu tamo gdje je tama, da idu tamo gdje se nalazi neprihvaćanje ljubavi, da idu tamo gdje je potrebno donijeti milosrđe i praštanje. I to poslanje ima Crkva kroz 2000 godina. Povjereno od samoga Isusa. I normalno je da je Radosna vijest koja je naviještena ponuda, a ne prinuda i mora biti prihvaćena na temelju čovjekove slobodne volje. Ali isto tako, prihvaćanje Isusa Krista jest garancija jednog boljeg, kvalitetnijeg života, života u duhovnoj slobodi i istinskoj ljubavi. Papa Franjo je prije nekoga vremena, posluživši se alegorijom poručio biskupima, svećenicima i svima onima koji se trude oko navještaja evanđelja da moraju ići na ulice, da moraju ići među ljude – „da moraju imati miris ovaca.“
Znači, kao što je Isus u evanđelju ulazio u konkretne životne situacije ljudi, pomagao im, praštao grijehe, uvijek bio uz čovjeka kada je to potrebno, zauzimao se za grešne i obespravljene, tako isto mora i danas u 21. stoljeću činiti Isusov učenik – pastir kojemu je povjereno naviještanje evanđelja, Kristove poruke. A navještaj se ne može dogoditi izdaleka, da svećenik bude na strogoj distanci sa ljudima, nego svećenik mora biti čovjek za druge. U tom kontekstu potrebno je upitati se u kojoj mjeri je Božja nazočnost u Hrvatskoj ostvarena u pravom smislu riječi? U mnogim segmentima, samo je problem što smo dopustili da nam u nekim oblicima negativnost uđe u srce, pa tu Božansku nazočnost ne vidimo. Isus je svojim učenicima rekao da se Kraljevstvo Božje nalazi među ljudima, da se ono rađa skrovito u srcima. Dakle, prvo je potrebno da se Isus rodi u srcu čovjeka. A onda je potrebno da onaj Isus kojega nosimo u svojim srcima donosimo drugim ljudima zauzimajući se za njih i davajući im konkretnu ljubav u sredini u kojoj živimo.
Dakle, moje je poslanje da ovdje gdje živim donosim konkretnu Isusovu poruku, više svojim životom nego riječima. Jer, riječi i dobre propovijedi ponekad mogu biti plod dara govorništva, a nikako plod molitve i ljubavi (zato ne volim kada mi ponekad ljudi vele da imam dar govorništva, više bih voli da ljudi po mojem životu vide Isusa prisutnog u svojoj sredini, ali tu se moram ja potruditi i krenuti od sebe). Isus je prisutan više nego ikada prije u onima koji su obespravljeni i ugroženi u svojoj egzistenciji – fizičkoj, materijalnoj, duhovnoj i psihičkoj. On se nalazi u svim tim ljudima. U onima koji rade za minimalnu plaću, u onima koji su oklevetani u svojoj sredini i svi ih gledaju poprijeko, u stotinama tisuća onih kojima su računi blokirani, u bolesnima i patnicima (osobito u bolesnoj djeci), obespravljenim braniteljima, invalidima, u starima i nemoćnima, u žrtvama droge i drugih oblika ovisnosti, u onima koji su žrtve bilo kojeg oblika zla i negativnosti. Tim ljudima treba donijeti Isusovu ljubav, milosrđe i mir. I tu se vidi angažman Crkve u raznim oblicima pastoralnog djelovanja – prije svega na duhovnoj razini, na području kulture i obrazovanja, na području zdravstva, građanskog aktivizma.
Ona donosi Krista gdje god može i ne straši se niti osporavanja, niti prijetnji, niti kleveta, jer pozvana je poput njega služiti bratu čovjeku i prepoznavati njega u svakoj osobi. Jer svaka osoba ima svoju vrijednost i zaslužila je da joj se pristupi sa poštovanjem, da ju se sasluša u njezinim potrebama i da joj se ako je moguće pomogne, a ne da ju se ismije i pristupi sa prijezirom. Nesigurna vremena u kojima živimo daju nam dojam da zlo ima glavnu riječ, da ono kulminira u svijetu, a osobito kod nas. Ali ne smijemo se predati. a, ako smo kršćani i djelovanja šireći oko sebe dostojanstvo svake ljudske osobe i braneći ga ustrajno, kao što su to činili veliki ljudi kroz povijest, muškarci i žene, kršćani i nekršćani, ljudi svih rasa, nacija, kulturnih pripadnosti i mentaliteta. Zašto dakle ja kao osoba koja živim u Hrvatskoj, u konkretnim prilikama ne bih pokušao nešto poduzeti za društvo u kojem živim, ako istinski volim svoju domovinu? U tom kontekstu ne treba gledati što će netko drugi poduzeti, nego uvijek je potrebno krenuti od sebe. Tek kada sebe pokušam mijenjati, a ne druge, a ne svijet, na dobrom sam putu da taj svijet bude bolji i drugačiji.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više