Od Zdravka do Tihomira

Trebao bi se zamisliti svatko onaj koga Tihomir Ponoš hvali

U Srbiji živi Zdravko Ponoš (Knin, 3. XI. 1962.), umirovljeni generalpukovnik srpske vojske koji je sa 14 godina došao u Zagreb u Vojnotehničku akademiju. Kasnije se školovao i vojno specijalizirao u Engleskoj, Njemačkoj, Švicarskoj… Kao hrvatskoga Srbina, koji je napustio domovinu i otišao u Srbiju, godine 2009. smijenio ga je Boris Tadić.

Tihomir Ponoš

I mi imamo svoga Ponoša. Zove se Tihomir Ponoš (Zagreb, 1970.) i povjesničar je po struci. Od 2006. poznati je novinar Novoga lista, a do tada bio je novinar Vjesnika. Uz to, piše knjige i stručni je suradnik Obrazovnog i znanstvenog programa Hrvatskog radija za emisije Povijest četvrtom i Dogodilo se na današnji dan. Prvi do urednika Domagoja Špelića. Očito živi dobro. Ima posla i novaca. Kako puno ne troši na higijenu, za očekivati je da kupuje dionice. Dakako, investicijske. A da ima i veza i ambicija, potvrđuje ova njegova zamolba od 8. travnja 2015.:

Tihomir Ponoš

Ogranak Dopisništvo

Novi list, Zagreb

Kandidat za člana Odbora za Statut

Izbori 2015.

Tihomir Ponoš (Zagreb, 1970.), novinar u zagrebačkom Dopisništvu

Novoga lista od 2006. godine, prije toga pet godina novinar Vjesnika. Pišem o temama ljudskih prava, organizacija civilnog društva, posljedica rata, politike u širem smislu riječi, a osim za unutarnjopolitičku rubriku gotovo svakodnevno pišem i tekstove za rubriku Svijet. Dobitnik sam nagrade HHO-a „Joško Kulušić“ za zalaganje za ljudska prava u medijima 2002. godine. Kao novinar bio sam na stručnim putovanjima, simpozijima i međunarodnim konferencija u dvadesetak država. Vanjski sam stručni suradnik Obrazovnog i znanstvenog programa Hrvatskog radija za

emisije Povijest četvrtom i Dogodilo se na današnji dan. Napisao sam knjigu "Na rubu revolucije – studenti '71.", prvu monografiju o studentskom pokretu 1971. godine, udžbenik povijesti za osmi razred, uredio nekoliko povijesnih knjiga. Budem li izabran za člana Odbora za Statut, zauzimat ću se za usklađivanje Statuta s odredbama novoga Zakona o udrugama, njegovu modernizaciju kako bi omogućio jednostavnije funkcioniranje HND-a, posebno u prijepornim situacijama u kojima tumačenja Statuta mogu imati veliku važnost.

Tihomir Ponoš

Zagreb, 8. travnja 2015.

Zdravko Ponoš

Kada nekoga pohvali Tihomir Ponoš, mora bi se zamisliti. Ovaj puta to je hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Evo kako ju je naš Ponoš analizirao nakon posjeta Izraelu (Novi list, 24. srpnja 2015.):

»Velik napredak Grabar Kitarović. Osim što je njen govor u Yad Vashemu potpuno drugačije intoniran, bez prešućivanja žrtve i zločinca, u tom je govoru Grabar Kitarović raskrstila s ustašama kao državotvorcima i kategorizirala ih MEĐU uzurpatore hrvatskih državotvornih htijenja. Kada sve to zbrojimo, rezultat je doista velik napredak u doista kratkom vremenu. Sada treba dočekati sljedeću priliku za govorenje o tom razdoblju hrvatske povijesti i čuti što će Grabar Kitarović tada kazati.

Naime, u Jasenovcu je konstatirala da se "režim" vezao uz Osovinu i "na nečastan način iskoristio legitimnu želju hrvatskog naroda za svojom državom". U Yad Vashemu je, pak, ustvrdila da taj režim (a sada je znano i imenovano koji) "nije predstavljao stvarni izraz težnje hrvatskog naroda za svojom neovisnom državom". E, to je već golemi odmak u odnosu na govor Franje Tuđmana na I. općem saboru HDZ-a održanom u veljači 1990. u Zagrebu. Tada je Tuđman izjavio da "NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz kako povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove Njemačke, koja je na ruševinama versailleskog krojila novi europski poredak". Osim što je njen govor u Yad Vashemu potpuno drugačije intoniran, bez prešućivanja žrtve i zločinca, u tom je govoru Grabar Kitarović raskrstila s ustašama kao državotvorcima i kategorizirala ih MEĐU uzurpatore hrvatskih državotvornih htijenja. Kada sve to zbrojimo, rezultat je doista velik napredak u doista kratkom vremenu. Sada treba dočekati sljedeću priliku za govorenje o tom razdoblju hrvatskepovijesti i čuti što će Grabar Kitarović tada kazati. Sav ovaj napredak registriran u Yad Vashemu bio bi uzaludan, pa i groteskan, ako bi se pokazalo da predsjednica Republike o tim temama jednu priču ima u inozemstvu, za uši uglednih stranaca, a drugu za domaću publiku.«

Pavao Blažević