Na Krležinu Gvozdu broj 23

Bela i Miroslav Krleža žive u memoriji grada Zagreba

 

 

Zagreb, Krležin Gvozd 23. Memorijalni prostor Miroslava i Bele Krleža. Dom Miroslava Krleže, nedvojbeno najznačajnijeg hrvatskog pisca 20. stoljeća, donacija je dr. Krešimira Vranešića gradu Zagrebu. Darovni ugovor potpisan je 23. prosinca 1986. godine. Dr. Krešimir Vranešić, Krležin nasljednik, darovao je dio ostavštine Miroslava Krleže koji obuhvaća stilski namještaj, slike, skulpture, predmete umjetničkog obrta, fotografije, oko 4300 knjiga, časopisa i separata te ostali inventar stana u kojem su Miroslav i Bela Krleža živjeli gotovo trideset godina. Darivanje i prihvaćanje donacija pokazatelj je kulturne razine i društvene svijesti sredine, te potvrda brige i odgovornosti prema povijesti i tradiciji.

Na pitanje Enesa Čengića:

– Što će biti s ovim stanom poslije vaše smrti? Krleža je odgovorio:

– A što se ovog stana tiče, tolika je masa stanova u historiji koji su razoreni i koji su bili neizmjerno važniji nego moj i Belin dom. U čudnim našim prilikama, održavanje ovog stana znači veliku investiciju, a takvog faktora tko bi to financijski izveo, u mom slučaju teško da ima. Ali ako je nekome stalo da sačuva uspomenu na jednog pjesnika i jednu glumicu koji su tu živjeli tri decenije, neka to načini.

 

Bela i Miroslav Krleža žive u memoriji grada Zagreba. Svakog utorka tema su živih razgovora, iz utorka u utorak kad je stan na Gvozdu otvoren za znatiželjnu publiku. Okupi se ne mali broj posjetiteljica i posjetitelja, Krležinima u pohode. Zakrče Belin šarmantni salon za primanja. Horda nasrtljivih posjetitelja/ca-voajera, u spavaću sobu Miroslava Krleže nagrne, lukavo koristi priliku da na dan piščeve smrti besplatno posjete njegov stan na Gvozdu i da im agilni vodič pomogne usmjeriti stihijski raskuštranu znatiželju na ono bitno. Iz prostorije u prostoriju velikog stana u kojem su Bela i Miroslav Krleža proveli trideset godina, pola svog bračnog vijeka. Grupu vodi kustosica Vesna Vrabec, strastveno pripovijeda o životu, intimi, anegdotama,  manje poznatim detaljima iz života najpoznatijeg para intelektualaca u zagrebačkoj kulturnoj povijesti.

 

– Hodajuća enciklopedija, kustosica Vesna Vrabec! – šapnuh zadivljen količinom informacija kojima je kustosica Vesna popratila veći dio od 1.075 predmeta, koliko ih broji zbirka. Među njima su slike, skulpture, fotografije, predmeti umjetničkog obrta, tekstil, stilski namještaj i ostali dijelovi pokućstva i inventara, a ostavštini pripada i oko 4.300 knjiga i časopisa kako već u uvodu rekoh. Zbirkom upravlja Muzej Grada Zagreba.

S puno entuzijazma ušetah u predvorje, a u mojoj mašti redaju se svi velikani koji su se upinjali i bili počašćeni proči kroz ova vrata, neupitni Velikani koji su kulturno i povijesno obilježili ove prostore…

Predvorje koje je gospođa Bela prenamijenila u blagovaonicu i vitrine napunila kovanim posuđem i porculanom prema kojemu je gajila kolekcionarsku ljubav.

Jesam…, znala je reči kao da se brani gospođa Bela, onu bakrenu tavu sam našla u jednoj zagrebačkoj hiži, a onaj bokal je jedna kumica donijela pred kazalište. Dosta sam i dobila od mojih Kangrga i Vuksana. Ima i od Krležine tete, ona je volila bakar.

Svaki detalj u stanu ima svoju priču: Generalićeva slika sela zametenog snijegom, ovješena na zid kod ulaza, govori o Belinoj pomodnosti: kad ju je dobila na poklon, nije u njoj vidjela posebnu vrijednost pa ju je spremila u ladicu, a na zid ju je stavila kad je od prijateljica načula da su naivci u modi.

Ili i nije bilo sve tako, ispravih kustosicu Vesnu Vrabec, Krleža joj je usadio vrijednosni sustav o „naivcima“ kom je bespogovorno vjerovala, a za njega, Krležu, postojao je samo jedan meštar u svijetu „naive“ Krsto Hegedušić, kom je načinio predgovor Podravskim motivima, svi ostali su bili po njemu i ne samo po njemu, dobri ili lošiji oponašatelji. Ni spomena.

U blagovaonici punoj umjetnina voljela je primati goste, ali ne prevelika društva nego parove. Prostorija koja dijeli njezinu sobu od Krležina salona, poznata je kao »žuta soba«, zbog buketa žutih ruža koje je primala od gostiju.

Miroslav i Bela Krleža

 

– Nisu spavali zajedno?! – razočarano se čudio jedan mlađi ušiljeni, kao motka visok i suv posjetitelj, koji bi zakašljucao u predgovoru svakoj izgovorenoj riječi i koji se doimao osobito zainteresiran za romantični aspekt odnosa Krležinih. Da ga utješi, kustosica mu  pokaza uokvirene slike koje je kazališna glumica držala na uzglavlju – na svima su bili Miroslavovi portreti. Nešto kasnije, u njegovoj sobi, vidjeli smo simpatičan kolaž fotografija Bele, što ih je pisac marno posložio i uokvirio.

– Tako, čim bi se probudio, vidio bi svoju dragu…, umireno je uzdahnuo onaj romantični posjetitelj brišući suzama orosena stakla naočala.

Drugi je pak pokazivao neobično zanimanje za Krležino prijateljevanje s Titom, stalno je zapitkivao o tome. Došao je na svoje u onom dijelu zbirke koji okuplja pisma koja su razmjenjivali maršal i pisac, pa fotografije njihovih zajedničkih putovanja u egzotične zemlje, ljetovanja na Brijunima, partija šaha…

 

Mene osobno zanimao je njegov odnos s Brankom Ćopićem koji je bio protkan s neupitnim uvažavanjem. Bez imalo pretjerivanja može se reči, ako je ikoga istinski volio bez i malo Krleži svojstvene zadrške, onda je to bio Ćopić. Nije mu okrenuo leđa. Zauzeo se kod Broza za njega u vrijeme najveće hajke na pjesnika golubijeg srca, delije ispod Grmeća. Priča je za sebe svako pripremanje, trema, odabir kravate… Ćopića, kada se spremao poči u posjetu Krleži. Kod Staroga.

Još jednoga književnoga velikana, zemljaka, volio je i uvažavao Ćopić, Andrića, ali ni blizu kao Krležu.

Iz sobe u sobu, onaj početni veseli entuzijazam grupe polako splašnjava. Puno je sjete u atmosferi ovog prostora u kojemu vrijeme konzervirano u precizno sačuvanom razmještaju komoda, položaju klavira, Belinog klavira s bečkim mehanizmom (Rudolf Stelzhemner) iz 19. stoljeća,  za kojim je Bela katkad pustila prstima i duši na volju, vrsna sluhistica koje se ne bi posramila ni jedna kocertna dvorana… i malog radija na kojemu su se u večernjim satima slušale vijesti iz svijeta, u črčkarijama za Krležinim velikim drvenim stolom za kojim je napisao »Zastave«. Mimiohode oko njega sjenke likova.

 

Posljednja soba, ona s Belinim štakama i Miroslavovim štapovima za hodanje, s njezinom osmrtnicom i njegovom rukom pisanom obavijesti kojom »drugovima, znancima i prijateljima« javlja da je preminula njegova jedna i jedina Bela – gotovo da slama srce turobnom gundulićevskom mišlju o tome kako »sve prohodi, sve se dune«.

Utješno je što Krležini nastavljaju živjeti u memoriji grada i što se svakog utorka, kad je stan na Gvozdu otvoren za publiku, okupi dovoljno posjetitelja da zakrče Belin šarmantni salon za primanja, rijeke posjetitelja krenu, i oni Krležini u posjetiteljima, pitanjima, blicevima fotografski aparata, u knjigama koje se nakon tih posjeta podižu po knjižnicama i …

Živim životom žive!

 

Nikola Šimić Tonin