Hrvatskoj treba tvornica znanja

Dobro je što informatika postaje redovan predmet

"Tko ne zna, a ne zna da ne zna – opasan je!"

(Konfucije)

Sigurna sam kako ovaj napis ne će sutra, niti bilo koji idući dan itko, igdje objaviti, ne zato što to što sam ja učiteljica u mirovini, nitko važan, poseban i bitan, već zato što to apsolutno nikoga ne zanima. Danas se u jednim dnevnim novinama “kočoperi” naslov “Hrvatskoj treba tvornica municije” u kojoj aktualni ministar MORH-a obrazlaže svoje viđenje te potrebe i svoja stručna, znanstvena i dubokoumna razmišljanja o jačanju obrambene i sigurnosne moći Republike Hrvatske. Neki dan sam pokušala izračunati koliko bi se računala i ostale digitalne opreme moglo kupiti za informatičke učionice u školama za cijenu jednog borbenog zrakoplova, nije važno kojeg, ni čijeg, kao ni je li provizija uračunata u cijenu njegovu. Od te računice i spoznaje zavrtilo mi se u glavi. Iako, sam već 6 godina u mirovini, kontaktiram s nekim svojim kolegama, dobro znam sa čim oni rade i na čemu djecu podučavaju informatici, po svojem programu, jer tko bi lud danas 2017. podučavao po Nastavnom planu za informatiku iz 1994., razrađivao disketu i koristio je, zapravo nema je kud niti umetnuti, ukoliko još uvijek nema ona prastara računala.

Od ove školske godine Informatika se uvodi u 5. i 6. razred osnovne škole, kao redovan predmet, pri čemu je važno, kako se tim uvođenjem ništa drugo ne istiskuje i ne uskraćuje učenicima. Ne treba uopće podsjećati i obrazlagati kako je taj mali zahvat, zapravo veliki korak u razvijanju sposobnosti i vještina učenika, što će proizaći korištenjem znanja iz informatike, što će im mnogostruko koristiti u učenju svih nastavnih predmeta, u desk istraživanjima, u aktivnom sudjelovanju u nastavi, kao i u snalaženju u svakodnevnom životu, jer će kroz programiranje naučiti učiti, na način koji nije štreberija i ponavljanje nečijih riječi, konstatacija i zaključaka, već samostalno argumentirano logičko razmišljanje i zaključivanje do kojeg se dolazi promatranjem povezivanjem i stavljanjem u funkciju određenih zavisnih parametara, uz date konstante, uočavanjem vrste proporcionalnosti i zavisnosti jedne veličine o drugoj uz danu konstantu, u nekom dinamičnom procesu, pri čemu je vrlo važno razvijati sposobnosti procjenjivanja, pri sagledavanju pojedinih dijelova nečega u odnosu na druge dijelove i cjelinu.

Kad to spominjem sjetih se istinitog događaja koji sliči na nevjerojatnu i nemoguću izmišljotinu. Naime, u jednoj školi je pedagogica odbila na pano staviti grafički prikaz statističkih podataka, jednog “istraživačkog” tima učenika, jer nije podnosila njihova mentora, s obrazloženjem da se ne vidi cjelina. Radi se o površinskom grafikonu, gdje se u krugu  kružnim isječcima prikazuju postoci (rezultati) istraživane pojave, po pojedinim segmentima. Izabrala je površinski grafikon pravokutnicima. Svakome je jasno, u kojem radu je bilo više rada, računanja, zalaganja, konstruiranja, ali… Pitanje je je li zaista tako mislila ili je to bio bojkot učenika zbog nesimpatije prema profesorici, ili ona to ne vidi i ne zna procijeniti. Godinama je u zbornici na panou, jednakim grafikonima ta ista pedagogica, prikazivala uspjeh učenika, što je napravio kompjutor, pritiskom na određene tipke u određenom programu. Za vjerovati nije niti jedno, niti drugo, pogotovo kad je to napravila pedagogica škole. Dakle, nije dovoljna informatika i njezini programi sami po sebi, učenike treba učiti razmišljati u smislu, zašto, kako, gdje, s kim, kada, u kolikoj mjeri… što ne ide bez stručnog učitelja ili profesora, koji s elanom, strasti i ljubavi prema djeci, poslu, zvanju i pozivu, obavlja svoje zadaće i ostvaruje  ciljeve, mjerenjem uspjeha učenika (ishodima učenja).

Ona anegdota o jednoj pedagogici i površinskim grafikonima se vrlo lako može prepoznati u drugim područjima i sektorima, kod pojedinaca, koji zapravo nisu kompetentni, dovoljno kapacitirani, adekvatno i ekvivalentno obrazovani i sposobni biti na određenoj funkciji, izvršavati obveze i zadatke koje im fukcija nalaže, pa uvlače politiku u znanost i tehnologiju, ponekad čak iz nekakve svoje opsjednusti, poput militantnosti ili pak iz dodovoravanja sebi nadležnima, kako doma tako i vani (Pentagonu).

Ankica Benček