Uvijek čekam nekakav klik koji dođe sam od sebe, nekad brzo, nekad kasnije
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, akademski kipar Pero Jakšić s otoka Brača, autor je značajnog i vrlo osobenog skulptorskog opusa. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u domovini i inozemstvu. Višekratno je nagrađivan.
• Rođeni ste na Braču, gdje i danas živite, završili ste u Parizu Nacionalnu umjetničku akademiju 1990. Zašto niste ostali u Parizu ili što Vas je vratilo natrag, u domovinu?
– Rođen sam u Splitu a prve dvije godine života sam proveo na Braču, kasnije na Šoltu pa od drugog osnovne u Split do 1984. kada odlazim u Francusku, Pariz do 1990. kad se opet vraćam na Brač. Razlog dolaska na Brač, Hrvatsku, je ipak osjećaj pripadnosti svojoj državi gdje sam svoj na svome i naravno na Braču gdje imam svoj mir, materijal koji volim i svoj atelijer koji sam napravio po svome „guštu“. Pariz je velik dinamičan grad gdje se stalno nešto događa sto nije loše, međutim smatram da je potreban jedan određeni mir i odmak od svega toga da se mogu potpuno posvetiti kreaciji i idejama u svojim djelima. Pogotovo danas kad smo povezani sa cijelim svijetom preko interneta i gdje mogu prezentirati najnovija djela.
• Koliko su pariški profesori utjecali, doista na Vas?
– Dosta, zato jer je odnos profesor-student bio najmanje bitan, svi smo bili kolege i u razgovorima ustvari dođete do saznanja koji vas zanimaju ali neopterećeni i bez nekakvog straha, respekta. Kako s njima tako i sa kolegama iz cijelog svijeta koji su kao i ja došli tu upijati nesto novo i raširiti svoje vidike u jednoj radnoj i opuštenoj atmosferi.
• Skloni ste i figuraciji i apstrakciji. Što ih povezuje a što ih spaja u Vašem radu, u Vašem opusu?
– Mislim da sam svima dao moj pečat, bilo apstrakcija ili figuracija. Uglavnom kad je narudžba u pitanju onda je češće figuracija a kad imam izložbe tada prezentiram svoju nekakvu organsku apstrakciju.
• Ostvarili ste izniman opus velikih i malih figura u bračkom kamenu, što je njihova karakteristika?
– Mislim da su odraz vremena u kojem živim i načina kako živim, hoću reći upravo ta sloboda i opuštenost kod izrade mojih figura mi daje tu energiju da se stopim s njima i dam maksimum od sebe neopterećen ikakvim pitanjima što, zašto, kako.
• Što je ključno u Vašem pristupu motivu?
– Uvijek čekam nekakav klik koji dođe sam od sebe, nekad brzo, nekad kasnije ali kad mi se nešto iskristalizira u glavi tek tada krećem i tada sam neumoran, jedva čekam vidjeti kraj procesa koji je uvijek drugačiji. Nekad bolji a nekad gori ali zadovoljstvo je uvijek prisutno na kraju znajući da sam to provedeno vrijeme živio s tim i za to i taj osjećaj nitko ne može kupiti.
• Često ste izlagali, kako vani, tako i u domovini, koliko je izlaganje važno za autora?
– Vrlo važno, katkad treba pokazati javnosti što radiš. Tako se dobiju neke povratne informacije pa čak i nove ideje. Kad već ronim u svom svijetu treba nekad i izroniti, udahnuti zraka, dobiti pohvale ili kritike, jako je važno što više galame to bolje, znači da si u neku ruku uspio, da te se vidjelo.
• Realizirirali ste niz spomenika u javnom prostoru.
– Možda sam imao i malo sreće, ljudi su uvijek dolazili k meni, nikad ja k njima. Uvijek puštam da se stvari same dogode, nikad nisam žurio i nesto potencirao, nametao se. Ali kad se dođe k meni onda se ulazi u moj svijet i ili voliš ili ne voliš i tako oduvijek.
• Što je tako čudesno u bračkom kamenu?
– Nije uzalud od kad je ljudi, od tada se i kamenom bave, i mislim da će uvijek biti tako. Fascinira me činjenica da u svakom kamenom bloku, kamenoj gromadi spava nekakva figura samo je treba probuditi i osjećam se sretno i veselo kad pomislim da sam i ja taj koji o tome odlučuje.
• Što je novo u atelijeru?
– Ima svega pomalo, nešto narudžbi, neke moje nove skulpture, uvijek se nešto događa. Živi, diše.
• Planovi, izložbe, monografije…?
– Prvo nastojim napraviti neka nova djela, pa kad ih skupim određeni broj i kad sam zadovoljan njima razmišljat ću o nekakvoj izložbi, i to na vanjskom prostoru da ih ljudi diraju, da se djeca penju po njima, da „neprimjetno“ taj određeni trenutak žive s njima. Što je često malo teže jer mi uvijek fali neka od njih, ode u druge ruke pa nikako sakupiti tu imaginarnu cijelinu kojom bi prvenstveno ja bio zadovoljan. Vidjet ćemo!
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više