Što može naučiti Orbán od CSU-a?

Baroknim bavarskim javnim životom već pola stoljeća kao državna stranka dominira CSU

Bavarska Kršćansko-socijalna unija na svojoj je sjednici frakcije od Viktora Orbána ponovno napravila bio-dekoraciju. Oni su mađarskoga premijera pozvali i u rujnu 2015. godine: tada je CSU samom prisutnošću Orbána uspio naljutiti lijevoliberalnu njemačku javnost, odnosno svoga demokršćanskoga partnera, CDU. Otada je prošlo više od dvije godine, a Orbán je u mnogim aspektima postao najpoznatijim protivnikom migrantske politike Merkel. Budući da je kancelarka iz rujanskih izbora u Njemačkoj jasno izašla oslabljeno, a CSU smatra kako je za loš rezultat uglavnom kriva migrantska politika, oni ponovno u prvi plan guraju Orbána kao živoga simbola protumerkelskoga kursa.

Uzalud su se CDU i CSU pomirili i uzalud Njemačka okreće leđa willkommenskulturu, migracijska tema i danas polarizira. A CSU ove godine, kada se održavaju bavarski pokrajinski izbori, ne želi se pokazati popustljivijim od svoga glavnog rivala, stranke Alternativa za Njemačku (AfD). Stoga je prisutnost Viktora Orbána, te nove protumerkelske zvijezde, austrijskoga kancelara Sebastiana Kurza u živopisnom Seeonu u prvom redu njemačka, dapače, bavarska unutarnja politika. CSU njima dokazuje svoju protumigrantsku usmjerenost, što brojni glasači očekuju od njega.

Baroknim bavarskim javnim životom već pola stoljeća kao državna stranka dominira CSU. Rustičnom scenom bavarske politike vladaju iz njemačke politike drugdje izumrle makijavelističke intrige i političari klasični alfa-mužjaci. Stil CSU-a bliži je onomu što i Orbán podrazumijeva pod pojmom politika. To i nije nikakav problem, uz uglavnom bezbojnih i bezmirisnih likova vrijednih zaborava bavarski je CSU sa svojom kreštavošću, pretjerivanjima doista osvježavajući element. Dok su godine pod Merkel isprale CDU iz kojega je kancelarka prognala svakog političara s karakterom, CSU je sačuvao svoj stil i mjesto. 

Međutim, postoji jedna značajna razlika između CSU-a i Fidesza. Dok Viktor Orbán svoju politiku gradi isključivo na komunikaciji, CSU-a pored uspjeha na izborima legitimira i uistinu znalačko vladanje pokrajinom. Stranka nije popularna u Bavarskoj iz razloga što bi od Aschaffenburga do Passaua, od Bamberga do Lindaua sve bilo puno njihovim plakatima. Bavarski birači uistinu cijene visoki životni standard koji imaju zahvaliti desetljećima CSU-ovih vlada. Bavarska nije samo najljepša, najdraža i za život najugodnija pokrajina Njemačke, nego je i jedna od najbogatijih, koju pored starih tradicija karakteriziraju odlično obrazovanje, istraživanje i razvoj i socijalna politika. Laptop i kožne hlače – u skladu s negdašnjom devizom stranke.

Rezultate jugoistočne pokrajine Nijemci primaju frustriranom zavisti, sami Bavarci, pak, svojim nespretno pretjeranim patriotizmom. U Njemačkoj priliči ismijavati Bavarce – no većina Nijemaca ipak tamo ide na ljetovanje, a München je jedan od najpopularnijih njemačkih velikih gradova. Raniji premijer Horst Seehofer je svoju domovinu opisivao čak kao „predvorje raja“, a Bavarci bi s pravom kimali glavom tim prilikama. Čak ni sustav smještaja za migrante ili skloništa za beskućnike nije najprofesionalnije organiziran u ljevičarskom Berlinu ili Bremenu, nego u Bavaraca, koji doduše grakću protiv migranata, ali su puno kršćanskiji od ostalih njemačkih pokrajina.

U Bavarskoj blagostanje nije politički proizvod. Nije lažni moto s plakata. CSU nije morao opsjednuti bavarske medije kako bi pokrajina bivala prikazana u dobrom svjetlu. Najkritičniji prema stranci veliki njemački list Süddeutsche Zeitung bez problema radi u Münchenu, a i u bavarskim javnim medijima ne pušta se vladina propaganda. CSU ne vodi kulturnu borbu protiv bavarske kulturne elite i minhenskih intelektualaca. CSU kroz pedesetogodišnje neslomljivo vladanje nije izgradio oligarhiju vjernu stranci. CSU nije pretvorio crkve vlastitim podružnicama (jedan od najoštrijih kritičara stranke je minhenski kardinal Reinhard Marx), istina, ni crkve u Bavarskoj nisu toliko kukavičke i šutljive kao mađarske. CSU nije gradio stadione od državnoga novca, iako je bavarski nogomet nekoliko svjetlosnih godina bolji od mađarskog. CSU nije preraspodijelio zemlju. Instalater plina ili supruga ni jednoga dosadašnjeg premijera nisu postali veleposjednicima. Naravno, gledano po sjevernom, mjerilu protestanata, i bavarska je politika puta korupcije, protekcije – dovoljno je samo prisjetiti se trgovine oružja čime se bavila obitelj negdašnjega čuvenog premijera Franza Josefa Straussa. No proteklih više od pola stoljeća CSU nije iskoristio za rast i jačanje nekoliko prijateljskih obitelji nego cijele nacije, dvanaest milijuna Bavaraca. Nekoć siromašna, poljoprivredna pokrajina danas je tehnološki i industrijski motor Njemačke. Ako Viktor Orbán pomaže CSU-u pomoći u svojoj kući, to možemo samo pozdraviti. No bilo bi dobro ako bi, prolazeći Bavarskom, primijetio: CSU nije uspješan zbog protuimigracijske usmjerenosti. Nego iz razloga što je doista stvorio blagostanje. Za sve, a ne samo za pojedince.

Péter Techet, Magyar Nemzet