Siroče

U straćari

Živim sam u straćari u šumici pokraj grada,

nije mi teško, iako u kontejneru tražim hranu,

kod dobrih ljudi zaradim ponešto i od rada,

jedino pitanja o ocu i majci razdiru mi ranu.

A od sve djece baš mene za oca pitaju najviše,

ili mi se to samo čini u preteškom bolu mom,

i riječi mi odjekuju, iako ih izgovaram što tiše:

„Oca ne znam, ne pamtim ga u životu svom.“

Još teže mi je kad me za majku pitaju stalno,

da ni nju nemam, teško izgovaram kroz suze,

u glavi mi se sve zavrti, a glas mi titra žalno:

„Mamu pamtim, ali joj život teška bolest uze.“

Tako i bez majke ostasmo ja i moj stariji brat,

otac nam je u ratu poginuo prije mog rođenja,

no, i brata, na samom kraju, odnese taj isti rat,

na samrti sam mu samo rek’o: “Bato, doviđenja!“

Danas sam i treći razred završio sa peticama,

sva djeca se raduju, vrijeme je raspusta, igara,

samo ja, sām u šumici, plačem među pticama,

jer ću ljeto provesti čak i bez školskih drugara.

Branimir Miroslav Tomlekin (iz zbirke pjesama Preprekovo proljeće 2014.)