Antifašizam – pokušaj opravdavanja zločina

CIA 1951.: u logoru "Jasenovac" je 3000 kažnjenika

 

 

Crna knjiga komunizma na osnovi koje je Europski parlament izglasao Rezoluciju Vijeća Europe 1481 (2006.) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima, napisala je grupa autora: Stephane Courtois, Nicolas Werth, Jean-Louis Panne, Andrzej Paczkovski, Karel Bartošek i Jean-Louis Margolin.

Komunizam, predstavlja jedan od nasilovitijih velikih katastrofa čovječanstva, pored dva svjetska rata, Hitlerova nacizma i Mussolinijeva fašizma, uzrokovao je najveća stradanja ljudskog roda. Komunizam kao ideologija, kao politička filozofija postojao je odavno. Utopijska zamisao idealne zajednice u kojoj bi vladala klasna jednakost, mudrost, razum i pravda. Sa svim tim atributima, naravno da je privlačio široke obespravljene mase širom svijeta, međutim bila je to neostvarljiva, utopijska ideologija, neprovediva u život društvene zajednice.

 

Komunizam, koji je u konkretnom vremenu nastajao u Rusiji, kada su se "boljševici" prozvali komunistima, da bi učvrstio svoju vlast počeo je" jesti vlastitu djecu", počeo je s represijom, terorom i zločinima. Nadilazeći razinu pojedinačnih zločina , pokolja na pojedinim mjestima i u pojedinim okolnostima, komunistički su režimi, kako bi učvrstili svoju vlast, masovni zločin uzdigli u sustav vladavine. Sa vremenom od nekoliko desetljeća teror je izgubio na snazi, ali je ostalo "kolektivno sjećanje na teror", odnosno strah, metode represije,  putem cenzure svih sredstava komuniciranja, nadziranja granice, represivnih tajnih službi i progona disidenata. Zločini komunizma dugo nisu bili podvrgnuti legitimnom i normalnom vrednovanju ni sa povijesnog, ni sa moralnog gledišta. Pogotovo ako se uzme u obzir da je većina tih zločina prešutno na neki način i legalizirana kroz institucije postojećih režima priznatih i na međunarodnoj razini, kada su se vođe tih režima prihvatile u međunarodnoj zajednici. Hrvati imaju primjer J. B. Titu, kojeg je međunarodna zajednica prihvatila unatoč poznatih brojnih poratnih zločina.

 

Arhivi i brojni otkriveni dokumenti i svjedočanstva pokazuju da je teror bio jedna od temeljnih odrednica komunizma. Komunizam je počinio nebrojeno mnogo zločina: ne samo fizičkog terora protiv slobode čovjeka (logori, zatvori, gulazi…), nego i zločine protiv duha čovjeka – preodgoj, ispiranje mozga komunističkom ideologijom, zločine protiv svjetske kulture i nacionalnih kultura. Staljin je dao srušiti tisuće crkava, Nicolae Ceauşescu je uništio povijesnu jezgru Bukurešta da bi izgradio megalomanske socijalističke građevine, Crvene garde su u Kini za vrijeme kulturne revolucije srušile i spalile neprocjenjivo umjetničko blago. Ipak najstravičnije su ljudske žrtve, pregled koji izgleda ovako:

Kina: 65 milijuna (Mao Zedong)

Sovjetski Savez: 20 milijuna (Lenjin, Staljin)

Afrika: 1,7 milijuna

Afganistan: 1,5 milijuna

Sjeverna Koreja: 2 milijuna (Kim Il Sung)

Kambodža: 2 milijuna (Pol Pot)

Istočna Europa: milijun (Tito, Caesescu,

Vijetnam: milijun (Ha Chi Min)

Latinska Amerika: 150.000 (Castro, Guevara…)

 

Međunarodni pokreti i komunističke partije koje nisu bile na vlasti, desetak tisuća

 

Zbroj doseže stotinjak milijuna žrtava. U nabrutalnijim i najtežim zločinima masovnog ubijanja ljudi, staraca, žena i djece, nijedna kategorija nije bila pošteđena. Pitanje masovnih zločina sa pravnog gledišta prvi puta je postavljeno 1945. godine osnivanjem Nürnberškog suda, kojeg su Saveznici osnovali za suđenje nacističkim zločinima. Priroda tih zločina tada je definirana člankom 6. Statuta Suda, koju utvrđuje tri najveća zločina; zločin protiv mira, ratni zločin i zločin protiv čovječanstva. Pogledom na zločine komunističkih režima, u njima prepoznajemo sve tri spomenute kategorije.

1. Zločini protiv mirapo članku 6a, obuhvaćaju,"rukovođenje, pripremanje, otpočinjanje ili nastavljanje agresorskog rata ili rata koji krši međunarodne sporazume, jamstva ili ugovore, odnosno sudjelovanje u usuglašenom planu ili zavjeri radi izvršenja bilo kojeg pojedinačnog čina od navedenih". U ovoj definiciji prepoznajem  agresorski rat koji su Srbija i JNA vodile protiv Hrvatske i zato Srbi i hrvatski jugokomunisti i jugofili tvrde da je bio građanski rat, da ih se ne optuži za zločine protiv mira.

2. Ratni zločinipo članku 6b definirani su kao "kršenje ratnih zakona i običaja. To kršenje uključuje ubijanje, zlostavljanje ili deportiranje na prisilni rad civilnog stanovništva, ubijanje ili zlostavljanje ratnih zarobljenika, egzekuciju talaca, pljačku javne ili privatne imovine, razaranje gradova i sela ili pustošenje koje nema vojnu svrhu. Ratni zakoni i običaji zapisani su u mnogim konvencijama, ali je najpoznatija Četvrta Haaška iz 1907. godine". Za vrijeme rata, stanovništvo i sudionici ratovanja i dalje podliježu načelima međunarodnog prirodnog prava, takvima koja proizlaze iz uzusa među civiliziranim nacijama".

 

Sve što definira ratni zločin viđeno je u agresiji Srbije i JNA na Hrvatsku i BIH. Međunarodna zajednica preko Haaškog suda optužila je 161 osobu, 149 postupaka je zaključeno, 80 osuđenih 5 petorica bosanskih Srba dobila su doživotnu robiju,18 oslobođenih osoba, 13 predmeta proslijeđeno je nacionalnim sudovima. 36 optužnica povučeno ili su optuženi umrli, dok će se Stanišiću i Simatoviću ponoviti suđenje pred Mehanizmom. Politika je utjecala na selekciju koga će se procesuirati i u kojim razmjerima. Prema američkoj procjeni o odgovornosti za ratove, procesuirano je 70 posto Srba, 20 posto Hrvata i deset posto Bošnjaka. Haaški sud nije ispunio svoju zadaću, podlijegao je političkim pritiscima i imao mnogo kritika na svoj rad.

 

Bivša glasnogovornica suda Florence Hartmann kritizira da je sud dozvolio Srbiji zaštitili dokumente od 'vitalnih nacionalnih interesa'. Zbog objavljivanja povjerljivih odluka tog suda, kojima se potvrđuje odobravanje zaštitnih mjera za ratne dokumente koji ukazuju na direktnu umiješanost Srbije u genocidu osuđena je na kaznu od 7.000 eura.

Bivši suradnik Attila Hoare ICTY-ja tvrdi da je istražni tim radio na optužnici zbog "udruženog zločinačkog poduhvata" Veljku Kadijeviću, Blagoju Adžiću, Borisavu Joviću, Branku Kostiću, Momiru Bulatoviću i drugih. Međutim, nakon intervencije Carle del Ponte nacrt je odbijen, a optužnica ograničena samo na Miloševića a kao rezultat toga je da vrh JNA i većina od tih pojedinaca  nikada nisu optuženi.

 

Na Haaškom sudu nasilno je uvedena jezična konstrukcija "BHS-jezik" (bosansko-hrvatsko-srpski) unatoč tomu što je u znanstvenoj literaturi strana slavistika već odavno prihvatila da su hrvatski i srpski dva posebna književna jezika. Haški sud one koji hrvatski i srpski jezik vrednuju kao dva književna jezika obilježava "nacionalistima". Protiv takvog nepriznavanja različitosti jezika i prisiljavanja optuženika da se služe jezičnim bastardom javno je prosvjedovao Vojislav Šešelj, a zahtjev mu je 2004. odbijen s obrazloženjem, koje je 23. studenoga 2004. u ime tužiteljstva potpisao Hildegard Uertz Retzlaff: „[…] inzistiranje optuženoga na postojanju srpskoga kao posebnoga jezika nema realnu podlogu. U jezikoslovnome smislu srpskohrvatski jezik ne može se razdvojiti na dva ili više jezika. Iako nacionalisti kao što je optuženi mogu inzistirati na uporabi „srpskoga“ ili „hrvatskoga“ ili „bosanskoga“ jezika, to su samo različite oznake koje se daju istomu članu južnoslavenskog ogranka indoeuropske porodice jezika. Razlike u pisanju, sintaksi i izgovoru nisu dovoljno značajne da bi se "srpski", "hrvatski" i "bosanski" tretirali kao odvojeni jezici. Svaka eventualna autonomija koja zaista postoji između tih takozvanih "različitih jezika", potječe od ideoloških i političkih vrijednosti koje su sa znanstvenoga, jezikoslovnog stajališta, bezvrijedne". To je još jedna velika nepravda i nakaradna odluka Haškog suda, jer se negacijom jezika, negira postojanje naroda kojemu je jezik glavna oznaka identiteta. Svaki narod voli svoj jezik, brižno ga njeguje i čuva, kao dio svog identiteta i svoje samobitnosti. A haaški suci sakupljeni zbrda, zdola ustvrdili su da su "vrijednosti koje su sa znanstvenoga, jezikoslovnog stajališta, bezvrijedne"? Kao da su oni stručnjaci filolozi? Doista ponižavajuće i nedostojno za jednu međunarodnu instituciju.

 

Zločini protiv čovječnosti, složen je i pokriva precizno imenovane zločine. Jedan od njih je genocid. Kako bi se precizirao članak 6c, Nürnberškog suda, Konvencijom UN od 9. prosinca 1948., pod genocid se podrazumijeva jedno ili bilo koje navedenih djela počinjenih sa namjerom da se u cijelosti ili djelomično uništi  nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao takva; a) umorstva pripadnika skupine, b namjerno podvrgavanje skupine uvjetima života koje dovode do cjelokupnog ili djelomičnog njenog uništenja, c) teški nasrtaji na tjelesni i duševni integritet pripadnika skupine, d) mjere usmjerene na sprečavanje rađanja unutar skupine, e) prisilno premještanje djece iz skupine u skupinu". Mnogo je bilo genocida, nije bio to monopol nacista, Srebrenica i Ruanda novijeg su doba. Za Srebrenicu osuđeni su Srbi. Pravičnu kaznu dobio je u Haagu pravomoćno osuđen Radovan Karadžić: za zločine protiv čovječnosti i genocid u Srebrenici na doživotnu robiju. Osudio ga je Mehanizam. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, u nas poznatiji kao Haaški sud, to nije stigao učiniti.

 

Rezolucija Sjedinjenih Država br. 199 o genocidu u Srebrenici

 

Predstavnički dom Sjedinjenih Američkih Država je 27. lipnja 2005. usvojio rezoluciju (H. Res 199, koju su sponzorirali kongresnici Christopher Smith i Benjamin Cardin) i tako obilježila 10. godišnjicu genocida u Srebrenici. Rezolucija je usvojena apsolutnom većinom od 370 glasova za, jednim glasom protiv, dok je 62 glasača bilo odsutno. Rezolucija je višestranačka mjera kojom se obilježava deseta godišnjica genocida u Srebrenici u kojoj je više od 8.000 muškaraca i dječaka bilo detaljno i metodički odvojeno od svojih kćeri, majki, sestara i muževa, a zatim su ih ubile srpske snage, zakopane u masovne grobnice i potom ukopane sekundarne grobnice za sakrivanje zločina. Srebrenica je pala nakon napada srpskih snaga 11. srpnja 1995., iako je u to vrijeme bila sigurnosna zona UN-a i pod zaštitom međunarodne zajednice. U rezoluciji se navodi sljedeće:

…Politika agresije i etničkog čišćenja koju provode srpske snage u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. uz izravnu pomoć srpskog režima Slobodana Miloševića i njegovih saveznika, što je uzrokovalo raseljavanje više od 2.000.000 stanovnika i procijenilo 200.000 žrtava, desetaka tisuće silovanih ili na drugi način mučenih i zlostavljanih osoba, dok su nevini civili iz Sarajeva i drugih gradskih naselja stalno bili izloženi granatiranju i snajperskim napadima; definirani su kao kazneno djelo genocida po definiciji iz članka 2. Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida, potpisane u Parizu 9. prosinca 1948. i stavljene u punu snagu 12. siječnja 1951.

 

Presudom nizozemskog civilnog apelacijskog suda od 16. srpnja 2104. Nizozemska je optužena za deportaciju i ubojstvo 300 muškaraca Bošnjaka koji su odvedeni i pogubljeni nakon zauzimanja Srebrenice 13. srpnja 1995. godine od strane Vojske RS-a. Optužnicu je podnijela Udruga Majka Srebrenice i navodi se da nizozemski vojnici u Potočarima nisu učinili ništa kako bi spriječili deportaciju i ubojstva muškaraca Bošnjaka. Presudu je donijela sudac Larissa Elwin. Tada je pala i nizozemska Vlada. 11. srpnja 2005., na 10. obljetnicu genocida u Srebrenici, prisutni su bili i francuski, nizozemski i britanski ministri, kao i bivši američki predstavnik za Balkan Richard Holbrooke. Britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw ispričao se u ime međunarodne zajednice govoreći: Sramota je međunarodne zajednice da se takvo zlo dogodilo pred našim nosom, a mi nismo ništa učinili.

 

I opet se međunarodna zajednica ne pridržava konvencija i rezolucija koje donosi, već dopušta masovne zločine i genocid pred svojim vratima. To je samo podstrek  onima koji imaju takve namjere da mogu nekažnjeno činiti zločine. Upravo zbog toga može se dogoditi nijekanje zločina ili manipulacija počinitelja u svrhu umanjivanja ili brisanja krivice. Veliku ulogu ima i klasično i konstantno htijenje krvnika da izbrišu tragove svojih zločina i opravdanju onih što nisu mogli sakriti. Memorandum SANU-a 2 to potvrđuje.

 

Komunistički teror bio je organiziran u najstrožoj tajnosti i strahom obavijen velom šutnje. Rijetko se u povijesti događalo da uspostavi nove vlasti prethodi takvo krvoproliće kao u Jugoslaviji (preko milijun žrtava). Višestruki građanski, etnički, ideološki i vjerski rat odnio je više života nego rat protiv okupatora. Glavne žrtve bili su civili, većinom žene djeca i starci. Taj rat, i poraće s genocidnim crtama, eliminirao je većinu protivnika komunista i njihovog vođe Tita, koji se i sam angažirao na njihovom što bržem eliminiranju. Usput je pomogao i Albaniji da se riješi političkih protivnika. Tito se ponašao onako kako se svi komunisti ponašaju, promičući revoluciju putem masovnih likvidacija potencijalnih protivnika, putem rušenja svake neovisne institucije, i putem dovođenja svake moći pod Partijsku kontrolu. Odobrio je ubojstvo desetaka tisuća ljudi, mnoge bez sudskog procesa, druge s namještenim sudskim procesima – vojnike, unovačene pripadnike Domobrana, nepolitičke civile, katoličke svećenike, fratre i redovnice, liječnike, medicinske sestre, učitelje, novinare, poslovne ljude, žene i djecu. Masovne se grobnice u koje su živi ljudi bacani tako da ih polako uguši težina onih bačenih iza njih, još uvijek se postepeno iskopavaju. Držao se ruske doktrine: "I kod nas mogu postojati druge partije. No po ovome se mi razlikujemo od Zapada – kod nas vlada jedna Partija, a sve ostale su u zatvoru", prema dokumentu CIA-e: U Jasenovcu je 1951 bilo zatočeno 3000 protivnika jugoslavenskog komunističkog režima.

 

Prema izvještaju CIA-e br. 00-B-34987 od 20. lipnja 1951., država: Jugoslavija, predmet: koncentracijski logori/lokacije/broj kažnjenika situacija je posve drugačija nego nas uvjeravaju Goldsteinovi. "Prema izvoru iz Beogradu u Jugoslaviji je aktivno 39 koncentracijskih logora pa se spominje "Nova Gradiška": logor smješten na istome mjestu gdje su ustaše imale svoj logor i ubile 30000 ljudi. Sada je u logoru 5000 kažnjenika koji služe kazno od 20 godina do doživotne. Rade na melioraciji obližnjeg Lonskoga polja, a čuvaju ih teško naoružani čuvari. Norma po kažnjeniku je iskop od četiri kubika zemlje na dan i prijevoz iste u vagonetima 200 do 300 metara. Među njima ima dvadeset svećenika.

Logor "Gređani" je koncentracijski logor s 6000 kažnjenika koji rade na raskrčivanju šuma udaljenih osam kilometara. Kažnjenici su buržujski trutovi, intelektualci, bivši industrijalci, komercijalisti… Većina su bosanski muslimani.

Logor "Bela Crkva" je rezerviran samo za političke zatvorenike. Dnevna porcija hrane je 150 grama kukuruznog kruha i 350 grama ukuhanog bilja. Koncentracijski logor "Botovo", blizu mađarske granice rezerviran je za one kažnjenike koji su varali na državnom otkupu namirnica i nisu isporučili dodijeljenu im količinu. Logoraši rade na utvrđivanju granice prema Mađarskoj i iskapanju protutenkovskih rovova.

Logor na "jezeru Scutari" (Skadarsko jezero) ima 10000 logoraša uglavnom osuđene kao konformiste iz Crne Gore i južne Srbije. Svi rade na drenažama i žive pod šatorima nedovoljno odjeveni i stalno u vodi. Postotak umrlih je ogroman. Prošle je godine 65 logoraša ubijeno prilikom njihova pokušaja da pobjegnu u Albaniju.

U logoru "Jasenovac" je 3000 kažnjenika. U logoru "Mostar" je 2200 kažnjenika. U "Smederevskoj Palanci" je 3000 kažnjenika.

Uz spomenute veće koncentracijske logore još postoji 31 manji logor koji vode vlade jugoslavenskih republika. Procjenjuje se da je trenutno u koncentracijskim logorima 200.000 zatočenih osoba. Broj kažnjenika u zatvorima je 85000 dok je u koncentracijskim logorima zatočeno između 100 i 150.000 logoraša".

 

Lili Benčik