Lutanja po bespućima hrvatske političke zbilje (1)

Ulazak u prvu Jugoslaviju bio je višestruki promašaj

 

 

PRELUDIJ (1918.-1991.)

Gotovo trideset godina nakon raspada SFRJ, raskida svih političkih veza Hrvatske sa tom državom, pobjednički završenim ratom protiv agresora koji nisu željeli neovisnu hrvatsku državu, nakon promjene prethodne društvene paradigme na osnovama jednopartijskog socijalizma, pretežito državnog vlasništva, radničkog samoupravljanja i planske privrede, u novu društvenu paradigmu višestranačkog parlamentarnog društva s predstavničkom demokracijom, na pretežno privatnovlasničkim kapitalističkim i slobodno tržišnim osnovama, uz opću privatizaciju pretežito svega što je bilo u društvenom vlasništvu, te nakon što je Republika Hrvatske postala članicom kruga država koje su učlanjene u Europsku uniju, držim da je korisno i poučno, s povijesnih, društveno političkih, gospodarskih i monetarno financijskih stajališta, sagledati što se zbivalo u tih gotovo trideset protelih godina, te objektivno analizirati zbivanja na tom prijeđenom putu, te dostignuća i stranputice hrvatske politike u tom bespuću hrvatske političke zbiljnosti, budući da do sada u nas takva sveobuhvatna sustavna analiza nije izvršena, mada je bilo fragmentarnih analiza o pojedinim temama, ali više ili manje sa stajališta kojoj su političkoj ili duštvenoekonomskoj opciji bili naklonjeni oni koji su te analize radili.

Pri tome odmah valja reći da se sva lutanja hrvatske politike po bespućima hrvatske političke zbilje mogu okarakterizirati kao rezultat više činbenika, kao što su loša kadrovska politika vođena kriterijima stranačke pripadnosti, poslušnosti, rođačko-zemljačkim nepotizmom i klijentelizmom, kao i klijentelističko-korupcionaškim interesima, a ne kriterijima stručnosti, iskustva i poštenosti u poslovanju i pridržavanju pozitivnih zakonskih odredbi. Jesu li takvi kriteriji uzeli maha radi neznanja i neiskustva u vođenju države, ili i rezultat svjesnih namjera da se osobni probitci stave ispred općih interesa društva, i da se svjesno nanosi šteta hrvatskoj državi i hrvatskom društvu, nešto je što bi povjesničari, sociolozi i pravnici u nekoj ozbiljnoj sustavnoj analizi valjalo da istraže, ali je nepobitna činjenica da po tim pitanjima nešto „smrdi u zemlji Danskoj“, budući da se i danas, nakon nepunih 30 godina, smatra da je to uzrok većine problema koje Hrvatska ima to što je državna i lokalna uprava neefikasna, u nekim slučajevima štetna i korumpirana, da je istražno-pravosudni sustav gotovo potpuno paraliziran i više u službi prekršitelja zakona, nego u službi općih interesa, radi čega se korupcionaštvo 'uvuklo' u sve pore našega društva, tako da čak i iz iniozemstva stižu upozorenja hrvatskoj politici da se valja posvjetiti borbi protiv ovoga zla.

Budući da je prema jednoj definiciji, čiji je autor uvaženi profesor  FSB-a, prof. emeritus dr. sc. Igor  Čatić, a koja glasi „Svaka ljudska djelatnost u funkciji je društveno-humanističkih ciljeva koje beziznimno određuje politika“,u sustavnoj analizi valja krenuti od raspada SFRJ i raskida Hrvatske sa svim političkim vezama s istom, pa postupno analizirati događaje od tada pa sve do danas, jer je politika odgovorna za sve loše što nam se događalo i događa još i danas, uz zasluge za gotovo zanemarivo malo dobroga što nam se događalo i događa još  danas.

 

Događaje u svijetu koji su prethodili događajima koji su imali značajnog utjecaja na sve ono što se događalo u Hrvatskoj od 1991. pa sve do danas, valja u svakoj analizi uzeti u obzir kao bitne parametre, da se ne bi upalo u zamku samohvale ili samokuđenja za bilo koje postupke hrvatske politike. No, krenimo od onoga što se može smatrati „prapočetkom“ hrvatske težnje za vlastitom državom, bez tuđinske hegemonije, i „prauzrokom“ puno toga što se dogodilo od 1991. pa do danas, jer se nije poslušalo Stjepana Radića, a radi se o znakovitom govoru upozorenja Stjepana Radića, koju vrijedi citirati:

»Upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti… Mi Hrvati za to nismo. Naš hrvatski  puk je u ratu postao  potpun čovjek, a to znači, da ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju«, kazao je Stjepan Radić u jednom od najznamenitijih govora u hrvatskoj povijesti. Govor je održan 24. studenog  1918. na sjednici Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu i nastavio: »Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu. Nemojte tako postupati, da ste se svi skupili danas samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i Hrvata«, protiveći se bezuvjetnom ujedinjenju Hrvatske s Kraljevinom Srbijom.

Hrvatski državnik i političar, osnivač Hrvatske pučke seljačke stranke, bio je svjestan neizbježnosti unije sa Srbijom. No, ipak zahtijevao je da se prethodno dogovore uvjeti pod kojim će se ono obaviti. Nesrljanje u maglu nije bilo upozorenje da se uopće ne udružuje sa Srbima, nego da se prethodno osigura, kako ne bi došlo do srpske hegemonije u novoj državi. »Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška stavljati svoj rođeni narod pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodarskoj voljici bez naroda i protiv narodu«, kazao je Radić.On je bio izabran u delegaciju koja je išla u Beograd, ali je odbio ići. Radić nije prihvatio čin ujedinjenja, smatrajući ga nelegitimnim. Nepunih deset godina nakon ujedinjena Stjepan Radić je ubijen 8. kolovoza 1928. u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije u Beogradu.Ubio ga je srpski zastupnik Puniša Račić iz Narodne radikalne stranke.

 

Hrvatski političari i hrvatska politika nije razumjela i poslušala ove Radićeve riječi, i od tada pa sve do danas, nažalost više neuspješno nego uspješno, srlja i “tumara“ bespućima političke zbilje. Radi boljeg razumijevanja zašto se doba od 1918. do 1990. može opravdano smatrati „pragrijehom“ hrvatske politike i početkom lutanja hrvatske politike bespućima povijesne i političke zbilje, valja samo u kratkim crtama navesti događanja iz toga perioda.

– Djelomice radi utjecaja stranih sila, a djelomice vjerojatno pod implicitnim utjecajem hrvatskog romantićarskog ilirizma o nekom jedinstvu južnih Slavena, hrvatski političari su odlučili da Hrvatska se priključi onome što se nazvalo Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca 1918.

– Političke i socijalne suprotnosti u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca dosegle su godine 1928. vrhunac.

– U Beogradu je srpski zastupnik u narodnoj skupštini 1928. ubio hrvatskog zastupnika Stjepana Radića.

– Iskoristivši ubojstvo Stepana Radiča, kralj proglašava 6. siječnja 1929. poznatu šestosiječanjsku diktaturu, a ime države se mijenja 3. listopada 1929. u Kraljevina Jugoslavija.

– Uslijed događaja u Rusiji nakon 1918. godine, u Hrvatskoj se pojavljaju komunisti, protiv kojih je već od 1920. godine donesena Obznana.

– Pojačava se policijski teror, na ulici je u Zagrebu ubijen hrvatski političar dr. Milan Šufflay, a u razdoblju od 1929. do 1932. ubijeno oko članova KPJ i SKOJ-a.

– Ustaški pokret podiže takozvani velebitski ustanak 1932., a KPJ u isto vrijeme donosi direktivu o pripremi za oružanu pobunu, na osnovi procjene Šestog kongresa Kominterna o približavanju opće krize.

– Kralj odnosno režim proklamira ideologiju „integralnog jugoslavenstva“.

-Godine 1931. kralj odustaje od otvorene osobne diktature, ali stvarno se ništa nije promijenilo. Donesen je Oktroirani ustavi provedeni formalni parlamentarni izbori na kojima se pojavila samo jedna stranka, režimska Jugoslavenska radikalna zajednica (JRZ).

– Dolazi do sloma hrvatske Seljačke zadružne banke, za koju kasnije Vladko Maček u svojim memoarima tvrdi da je kriva Jugoslovenska banka, koja je kontrolirala bankarski sustav.

– Godine 1934. kralj Aleksandar I. Karađorđević ubijen je u Marseilleskom atentatu. Pod regentom Pavlom Karađorđevićem dolazi do popuštanja režima i raspisivanja izbora 1935. godine, na kojima nastupa ujedinjena oporba. Iako je parlamentarizam ponovno uspostavljen, a uspostavom Banovine Hrvatske 1939. godine napušten centralizam i ideologija integralnog jugoslavenstva, Oktroirani ustav je ostao na snazi sve do raspada Kraljevine Jugoslavije u Travanjskom ratu 1941. godine.

– Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije, u Hrvatskoj se stvara NDH.

– Na teritoriju bivše Kraljevine Jugoslavije sve više jača partizanski pokret pod snažnim utjecajem ruske Komunističke partije.

– Nakon poraza nacifašizma, pod utjecajem KPJ na teritoriju bivše Kraljevine Jugoslavije se 29. 10. 1945. uspostavlja FNRJ., da bi se nakon 7. 4. 1963. njezino ime promijenilo u SFRJ, koje se zadržalo sve do njezinog raspada 1991./1992. godine.

– Dana 8. listopada 1991. Hrvatski Sabor  je jednoglasno donio Odluku o raskidu državnopravnih sveza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Sabor je pritom utvrdio da RH više ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije, koja više kao takva ne postoji.

Toliko ukratko o zbivanjima do 1991., kada je nastala neovisna RH i koji su priznali mi to ili me, imali znatnog utjecaja na postignuća i stranputice hrvatske politike u lutanju po bespućima hrvatske političke zbilje nakon 1991., o čemu će biti riječi u nastavku ove analize.

 

(Nastavak slijedi)

 

Laslo Torma, d.e.i.