Hrvatski Fokus
Povijest

Srbija na geopolitičkom raskrižju

Najstariji sin osnivača dinastije, župana Nemanje, zvao se Vukan i nastojao se približiti Vatikanu

 

Do dolaska Turaka Hrvati i Srbi su se doticali kod Beograda (tada Biograd, Belgrad) i u Mačvi, te od kraja 12. stoljeća na Neretvi, jer je Srbija zauzela istočnu Hercegovinu i držala je sve do sredine 14. stoljeća. Malena Raška smještena u današnjem Sandžaku je od županije postala kraljevstvo, čime je otvoren prostor srbizaciji Crne Gore i istočne Hercegovine. Najstariji sin osnivača dinastije, župana Nemanje, zvao se Vukan i nastojao se približiti Vatikanu, već i poradi katoličanstva u ekonomski važnom primorju njegove države. Vukana je potpomagao Andrija II. Arpadović, ali Nemanja pritisnut od Bugara i Bizanta daje vlast srednjemu sinu Stjepanu, kojega treći brat Rastko (sv. Sava) nagovara na stvaranje SPC-a, iako je Stjepan (Prvovjenčani) primio krunu od pape Honorija 1217. godine.

Odnosi s Bugarima još su dobri, Nemanja se zaredio kao Simeon (carsko ime najmoćnijeg bugarskog vladara), a i Sava je umro u Trnovi (Bugarska). U tom 13. stoljeću Bosna (tada samo istočni dio BiH) postaje bogumilska, a Srbija pravoslavna zemlja, čime je animozitet ojačan i bez prirodne prepreke, rijeke Drine. Kao što su bosanski vladari katolici, i bosanski gradovi katolički, tako je i u tadašnjoj Srbiji bilo katoličkih gradova (Novo Brdo na Kosovu) i katoličkih vojnika, rudara, trgovaca, činovnika. Kada križari zauzimaju Carigrad, a Turci osvajaju Malu Aziju Srbiji je moguć dubok prodor u Makedoniju, Albaniju i Grčku. Iako je Dušanov zakonik naklonjen SPC-u i vrlo rigidan prema katolicima u praksi je Dušan razmišljao o prihvaćanju katoličanstva, čime bi dobio pomoć protiv Turaka koji su već nadirali na Balkan. To, kao i oceubojstvo te sukob sa Carigradskom patrijarhijom jer je pokušao stvorili Srpsku patrijaršiju je uzrok da Dušan nije proglašen (kao svi nemanjićki vladari osim Radoslava) svecem. Ah, da, i suprugu je sklonio od kuge na Svetoj Gori, čime je naljutio kaluđere! Znači u izboru katoličanstva i pravoslavlja Srbija je izabrala pravoslavlje!

Drugi izbor je bio između Turaka i Zapada, pri čemu je Srbija bila relativno odan turski vazal nakon poraza na Kosovu 1389. godine, gdje su se Srbi vrlo srčano i uspješno borili! Nasuprot tomu, u bitki kod Nikopolja 1396. u odlučujućem trenutku su Srbi spasili tursku vojsku. Veliki broj Srba služio je u pomoćnim jedinicama turske vojske (tzv. martolozi), ali je 1592. uz pomoć SPC-a promijenjena orijentacija, iako je brat Mehmed paše Sokolovića, imenom Makarije, bio jedno vrijeme čelnik iste crkve. Turci su se jako naljutili, a jer su pobunjeni Srbi (među kojima se istakao Nestorović!) nosili zastave sa likom sv. Save, Turci su svečevo tijelo zapalili na Vračaru (današnji Beograd) i podredili SPC Carigradskoj patrijarhiji.

Opet su tijekom Bečkoga rata (1683. – 1699.) Srbi pristali uz Austriju, te su nakon povlačenja Austrije srpske izbjeglice naselili masovno Vojvodinu. Jasno da je austrijski car posebnim položajem srpske zajednice u Hrvatskoj i Mađarskoj osim vojnika graničara dobio i jaču kontrolu nad Mađarima i Hrvatima. Pitanje podrijetla Srba u Hrvatskoj i BiH je zanimljivo (vidi: Krunoslav Draganović), ali unatoč politici Iliraca i Strossmayera, pa i okretanju Pribićevića prema demokraciji, ipak nije nažalost došlo do integracije u političko hrvatstvo. Vlasi su kao starosjedilački element koji je govorio iskvarenim latinskim živjeli od Istre do Grčke, danas su nestali kao element i postali su većinom iste nacionalnosti kao i okolina, ukoliko ih u tomu nije priječio vjerski činitelj. Tu se radilo o vrlo šarolikim etničkim grupama, od dalmatinskih Romana do makedonskih Torbeša (vrlo različitih od naših visokih i mrkih Dinaraca) koje sam upoznao na terenima 1985./86. godinu.

Kroz 19. stoljeće Srbija se kolebala između turskoga, ruskoga i austrijskoga utjecaja, čak izbjegavajući Vukov “hercegovački” jezik i ilirstvo, tj. jugoslavenstvo Hrvata. Nakon puča 1903. Karađorđevići koji su bili masoni stavljaju se u službu anglofrancuske i ruske politike raspirujući Balkanske ratove, i pucajući u Sarajevu u svjetski mir! Cilj Zapada je bio spriječiti prodor željeznica i austronjemačkoga kapitala na Istok. Lukavi Englezi su istodobno eliminirali Veliku Bugarsku iz 1878., (kao i u II. Balkanskom ratu, kada se svi Balkanci sa Turcima okreću protu Bugara) da bi spriječili izbijanje Rusije na Sredozemlje; iz istoga su razloga spriječili Crnogorce u osvajanju Skadra i Srbe u osvajanju Drača u Albaniji, naravno.

Prva Jugoslavija je bila tampon zona prema Austro-Nijemcima i Rusima, a da stvar još bolje uspije Rijeka je pripojena Italiji, kao i Zadar koji je mogao imati vezu sa Zagrebom. Brozova Jugoslavija je odigrala istu ulogu, očito je da se cesta Zagreb – Split, koja bi integriralia i ekonomski razvila i Bihać i dalmatinske Srbe nije dopustila. Nije se razvijala ni pruga Zagreb – Rijeka, već naprotiv izuzetno skupa i neisplativa trasa Beograd – Bar, sa 600 km tunela! Sam Beograd ima nekoliko prometnih pravaca od kojih je Bar najnepovoljniji, Crno more relativno blizu, Solun pogodan u istoj mjeri kao i hrvatska Rijeka!

Srbi optužuju Nikolu Pašića da je odbio Veliku Srbiju, Hrvati optužuju Supila, koji je štitio Hrvatsku od komadanja, te Trumbića za Jugoslaviju; istina je da je Jugoslavija projekt zapadnih krugova, jer Hrvatska bi se lako nagodila sa Zapadom kojem prirodno pripada, a Srbija bi s vremenom skliznula u rusku zonu. Demonstracije 27. ožujka 1941. u Beogradu organizirali su Englezi, uz potporu srbijanskih časnika i SPC-a, dakle i to je bio izbor Srbije radi rušenja Banovine Hrvatske!

I Milošević je bio izbor Srbije; pitamo se što će Srbija izabrati ako SAD oslabe a Rusija ojača, ili ako Turska zakorači na Balkan? To nas ne bi trebalo zanimati da nemamo umjesto središnje Hrvatske državu BiH, kojoj moramo željeti najveće dobro i pomagati ju, ali i biti spreman na sutrašnjicu, kakva god ona bila! A Srbija, sviđalo se to nama ili ne, razvija poljoprivredu, industriju, vojsku (kao i susjedna Mađarska!), te vodi računa o vlastitim nacionalnim interesima.

Teo Trostmann

Povezani članci

Milan Šufflay – veliki prijatelj albanskoga naroda

HF

Roksandićeva inačica veliksrpskoga projekta

HF

Toma Bassegli i stoljeće prosvjetiteljstva

HF

Festanjul Ivan Rusić

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...