Hrvatski Fokus
Kultura

S ponistre se vide jedra

Izložba Sjećanje na Antu Kastelančića – u Sveučilišnoj galeriji ‘Vasko Lipovac’ u Splitu

 

Sedamnaesta Noć muzeja koja se održala 28. siječnja 2022. pod geslom ‘Između stvarnog i digitalnog’, u Sveučilišnoj galerijij ‘Vasko Lipovac’ u Splitu započela je otvorenjem izložbe „Sjećanje na Antu Kaštelančića – S ponistre se vide jedra“. Izložba uključuje postav s manje znanim djelima, većinom iz obiteljske ostavštine i privatnih kolekcija.

Izložba  je jedan u nizu likovnih projekata Sveučilišta u Splitu i Sveučilišne galerije kojim apostrofira važnost čuvanja sjećanja na profesore, umjetnike, pedagoge koji su ostavili trag u važnim epohama likovnog i kulturnog života grada Splita te mu priskrbili zasluženo umjetničko poštovanje. Jedan od tih velikana svakako je Ante Kaštelančić, jedan od osnivača Škole za primijenjenu umjetnosti 1947. u Splitu. Osnivač je i katedre za likovnu umjetnost pri Pedagoškoj akademiji u Splitu 1957. godine kojoj je dao pečat i legitimitet kao dugogodišnji profesor, sve do umirovljenja 1977. godine.

Ante Kaštelančić (Podstrana, 1911. – Split, 1989.) slikar, grafičar i likovni pedagog, slikarstvo je počeo učiti kod Emanuela Vidovića na Obrtno-tehničkoj školi u Splitu. Od 1926. do 1930. studirao je dekorativno slikarstvo na Kunstgewerbeschule u Munchenu, a zatim slikarstvo u klasi Ljube Babića na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirao 1935. Studije nastavlja kod
prof. Rogera na Ecole des Beaux-Arts i u školi Andrea Lhotea u Parizu 1937.-1938. Ponovno je boravio u Parizu 1956. i 1963., a bio je i na studijskim putovanjima u Veneciji, Milanu, Pragu, Munchenu, Beču i Londonu. Kaštelančić je izradio veći broj slika, kao i dekoracija za interijere domaćih i stranih brodova. Bavio se i kazališnom scenografijom. Mnogo je radio na unapređenju suvremenog likovnog odgoja djece i omladine, sudjelujući u radu svjetskih kongresa INSEA u Pragu 1966., New Yorku 1969. i Conventryu 1970. Osnivač je Centra za likovni odgoj pri Zavodu za školstvo u Splitu. Godine 1945. bio je profesor crtanja na gimnaziji ‘Vladimir Nazor’, a 1946. organizirao je Večernju školu za primijenjene umjetnosti na kojoj je aktivno djelovao od 1947. do 1959. Osnovao je i Katedru za likovne umjetnosti u sklopu pedagoške akademije u Splitu, na kojoj je bio redovni profesor od 1957./58. do 1976./77. Dobitnik je više nagrada za slikarstvo, grafiku i pedagoški rad. Djela mu se nalaze u mnogobrojnim domaćim i inozemnim muzejima i galerijama te privatnim zbirkama.

Zavičaj, Split i Dalmacija, bio je središte Kaštelančićevog likovnog stvaralaštva i iz njega je proizašao cjelokupni slikarev opus odredivši ga kao najizrazitijeg i najautentičnijeg slikara Dalmacije. „Time nipošto ne mislim na regionalno u sebe zatvoreno, zavičajno slikarstvo. Podrijetlom i temperamentom Dalmatinac, u svoj je zavičaj „usidren, ukorijenjen, užiljen. On je prionuo uz svoje.” (Igor Zidić). Svojim umjetničkim radom otpočetka  je, nekad u većoj nekad u manjoj mjeri, prisutan na hrvatskoj likovnoj sceni na kojoj kao slijednik europskog modernizma danas zauzima neprikosnoveno mjesto. Vrativši se nakon školovanja u Zagrebu i svjetskim metropolama u svoj zavičaj, od tih malenih mjesta: Podstrarna, Krilo Jesenice, Trpanj, Orebić, Supetar… napravio je univerzalne topose. U tome Igor Zidić vidi mitsku (arhetipsku paradigmu): „on je čovjek konkretist, kao Antej spustio nogu na tlo koje ga hrani; ako je to bilo tlo uz more, ako je to bilo tlo na kojemu i poskok odere kožu, ako je to bila zemlja drevne masline i loze, bora i česvine (…) On se vratio svome iskonu onako kao što je Gaugaine svoj našao (ili tražio) izvan granica naše civilizacije, izvan utvrda matične kulture, na haićanskim oceanskim otocima” (iz predgovora kataloga Galerije Adris, 2010.).

Kaštelančić u motivskom pogledu jest zavičajni slikar u najboljem smislu, jer kako je davno napisao Cvito Fisković: „U početku bijaše zavičaj. Podstrana na strmom visu kamenog Mosora, s vinogradima i voćkama, pod suncem, nad morem.“ Ali, zavičaj je i dar i prokletstvo i zatvor i svijet/univerzum, i nadahnuće i klonuće …, jer, kako je i sam rekao u jednom intrvjuu, da „živi u samotnim intervalima gluhog ateljea, stvara bez izložaba, bez stvarne kritike, kuđenja ili pohvale, bez oduševljenja drugih sam proživljava svoje nemire“.  

Cjelokupni opus Ante Kaštelančića uobičajeno  je dijeliti na dvije faze s prijelomnom 1958. Prvu fazu, pojednostavljeno rečeno, karakterizira rad u pleneru, potezi su dinamični, vitalistički, spiralni, na tragu Ignjata Joba i Van Gogha, to su krajolici pod pomamnim podnevnim suncem. Međutim kao što je napustio Pariz poklonivši se velikom Van Goghu:“ a sada zbogom Majstore, ja idem dole svojim pržina-rima”, tako nije ostao u ekstatičnosti jednoga Joba ili vangoghovskoj ili soutineovskoj ekspresivnosti. Naime, 60-ih godina kad se na hrvatskoj likovnoj sceni probijaju geometrijske tendencije s grupom Exat, slikar Kaštelančić sve više radi u atelijeru, konstruira, gradi sliku; to je period ravnih, snažnih poteza, širokih ploha, u kojemu je došao do, amblematičnih u hrvatskoj umjetnost, jedara. Dvojnosti su u osnovi ove poetike i opusa, što je odraz slikareve naravi, ali i školovanja i sazrijevanja. Ovaj „solarni poklonik“ slika ekspresivno ne i ekstatično, težeći kontroli i redu, kultiviranju emocija. Njegova je ekspresivnost bez tjeskobe, ublažena poučavanjem redu i konstrukciji u klasi Ljube Babića. On je slikar podnevnog sunca i žarkih, fovističkih boja ali i (nakon 60-ih) sutonskih i atmosferskih tonova. On je slikar motiva ali i problematičar forme koji je došao do ruba apstrakcije, ali nije ga prešao, svjedočeći o trajnosti figuracije. Ovaj slikar „pradavne ovčarske Dalmacije mračnih jugovina i raspjevanih maestrala“ (kako nadahnuto reče Jure Kaštelan) kretao se između zavičajnog (što se tiče tema) i univerzalnog jezika umjetnosti, solarnog i sutonskog, ekspresivnog i konstruktivnog, intuitivnog i promišljenog, dekorativnog i simboličkog. Što se motiva tiče, u prostoru između jobovske podnevne, pomamne, ljetne Dalmacije i vidovićevske sutonske, sfumatirane, građanske, interijerske Dalmacije „iza pritvorenih škura”, našao je slikar Kaštelančić svoje jedinstveno mjesto u hrvatskoj umjetnosti. (Ljubica Srhoj Čerina)

Ante Kaštelančić je ispunio više od pola stoljeća slikama antologijskih dosega, u rasponu od postimpresionističkih okušaja, preko fovističkih reakcija i redukcija na samom rubu apstrahiranja (predmetnosti), pa do sinteznih vizija neosporne znakovitosti, a sve to s trajnim pečatom stvaralačke naravi, nagonski ekspresionističkoga slikarskoga temperamenta. Pridodamo li razdoblje relativno dugoga i raznolikoga školovanja, te okušavanja u primijenjenim i dekorativnim zadacima, njegov je životni saldo još potpuniji.

„Kaštelančić je nadasve veliki slikar, majstor kolora i geste kojeg se s uzdahom znamo podsjetiti ‘retrospektivnim’ izložbama, tek uz kakvu obljetnicu rođenja ili smrti. No, i takvi su podsjetnici korisni, barem da nam propitkuju savjest što smo učinili da se djelo ne zaboravi, a generacijama što dolaze svakako su važan memento na izuzetnu likovnu ostavštinu, jer dok se budemo na bilo koji način bavili Kaštelančićem znači da ga nismo zaboravili!“, zapisao je u tekstu kataloga izložbe Igor Brešan. 

Izložba ostaje otvorena do 21. veljače 2022.

Nives Matijević

Povezane objave

Atmosfera kolorizma Tomislava Šilipetra

HF

Kućice u daljini

HF

Novi ciklus crteža Damira Medvešeka

hrvatski-fokus

Grobovi na putu spasa

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više