Pravoslavizirani Hrvati iz istočne Hercegovine u Crnoj Gori
“Zato nemamo alojzijevske (Alojz Gonzaga) mladeži, ali imamo “omladine”, živih mrtvaca, ispijene pameti, uništenih srdaca”, lera, “porporelaša”(kupalište uz utvrdu sv Ivana i elegantni lukobran iz austrijskoga doba), gomnara, propalica, izdajica uzora. Naravno da Tomislav Macan pretjeruje.
Macan spominje da je Marijana Gušić idući po durmitorskim selima oko 1930. našla hercegovačku nošnju; kralj Nikola Petrović je nasilu pokušao uvesti (prije 1900. g., op., T.T.) odijevanje na crnogorski način. Tada su stare žene sakrivale svoju nošnju. Macan je učiteljevao u tim krajevima (po kazni u doba diktature!), te se dobro sjeća da su oni isticali hercegovačko podrijetlo ili se nazivali plemenom kojem pripadaju.
Dojmljiv je opis činovnika N.K, koji je čest među Hrvatima, pa čak i premijerima: “Mnogo je takvih hrvatskih ljudi. Bili i najbolji u srcu, nevolja su narodu koji imaju predstavljati. Takav je bio i pokojnik: začahureni službenik činovnik, vjeran sluga svakomu tko čvrsto sjedi u sedlu, a ako se ljulja nastoji ga obaliti da uzjaše spretniji pod kim će mu biti dobro.”
Todor Čorbić i Đuro Travica pokazuju autorovo neshvaćanje bolne podvojenosti u srcima nekih hrvatskih pravoslavaca, naginjali oni katolicizmu poput Čorbića, ili bili dresirani austrijski kao krajišnik Travica. Mučno pitanje umorstva Marka Marojice i tužne sudbine gospara Š. ne mislim iznositi, jer ne postoje sigurni dokazi. Životi uništeni zločinačkom ideologijom.
Ovaj dio od srca me nasmijao. “Općina dubrovačka misli kako bi popravila ćudoređe… Puk se razulario. radnici pogotovo… Pojavljuju se iz unutrašnjosti, jaka tijela i zdravlja, i služe inozemnim ženskima kao bikovi.” (valjda ne za koridu? op., T.T.)
Tužna strana ove smiješne priče jest da su te babe plaćale radnicima učinjene usluge, što stvarno podsjeća na galebove na smetlištu Orsule.
Drugi problem (zapravo još strašniji) je učestalost alkoholizma koji Macan uočava.
“Suvremeni se život teško dotakao priprostoga čovjeka, pa on misli da mu je sve slobodno. Nedavno se potužio ljubljanski nadbiskup da su mu najteži u grad doseljeni seljaci. Sa selom prekinuše, naglo i surovo, a gradsko ne primiše. U svojoj prostoti misle: “Tko će nam što?”
Navodi primjer jednog mladog svećenika koji vozika motor, gradi kuću i gubi vrijeme sa raspuštenicom. Smatra da “treba natrag k Crkvi! K Crkvi mimo svećenstva koje je zastranilo!”
Taj usamljeni primjer postaje tendencija, jer u cijelome društvu dolazi do snižavanja kriterija i vala hedonizma.
Dubac gleda veliku površinu od Mljeta do Konavala, Macan je kao dijete promatrao bojne brodove, čak i okršaje u I svjetskom ratu, ali i demonstracije engleske flote (5. kolovoza 1933.) uz hrvatsku obalu, kada su seljaci na drveće i crkve vješali hrvatsku trobojnicu da zna Englez čija je obala uz koju plovi!
“U postranjskim kućama, u najviše njih bile slike bečkoga ćesara, našega kralja… Zanimljivo, po kućama bilo i slika ondašnjega bugarskoga kralja Ferdinanda. Župljani su odvazda voljeli Bugare. Zašto? Valjda jer Bugari nisu voljeli Srbe… I baš se u Postranju najviše žalilo… u dane boja na Slivnici (bugarsko srpski sukob iz 1885. g.) taj bratoubilački boj govoreći da su se pobila braća na Balkanima.”
Žali da su vrtovi jednolični i slabo njegovani. Citira I.Dueringsfeld da je podmaršal baron Gerlitzy (starinom Grličići iz Bosne, op. T.T.) u Dubrovniku rasadio cvijeće sa sjevera. / počiva na austrijskom vojnom groblju kod hotela Libertas/
Još se drže sitna ruža penjačica i vonjača, te otrovni oleandar kojemu ne može ništa ni oganj ni koza. Domaće stare vrtove sa odrinama od loze, ljutim narančama, garofalima (karanfilima) , ljubidrazima, bosiokom (bosiljkom), frančezima (naliče na kape napoleonskih vojnika) vladine komisije ne nagrađuju!
Viđa “boksanje” nekih mladića. “Sve pokušaji oponašanja onoga što su vidjeli na lošim slikopisima. Takvo im odijelo, takva vanjština, takva duša. Divlji američki, davno nestali Zapad prenesen u balkanske strane i tu dopunjen onim što ječi iz njegovih gora i klanaca.”
“Srbi što dolaze raditi u Dubrovnik veliki su kartaši.” Potajno su naoružani samokresima… poduzimlju radove na pogodbu. Rade dobro. Ne vole zakonske propise… kad ih gledam mislim, eto, to su ti “osloboditelji” iz 1918. i 1945. Tko će njih osloboditi bijede.”
O Albancima piše sa poštovanjem da čuvaju svoje običaje i jezik, ne popuštaju. Uvijek imaju vođu kojega slušaju i koji ugovara poslove. Poštuju muslimanske vjerske propise.
Za bosanske muslimane smatra da su nevolja Hrvatske jer su narodnosno neopredijeljeni.
Vjerski su slobodoumni, ako što vjeruju to je bajkovito. Hrabri su, čak i potežu noževe u svađi.
Mislim da je pretjerano stvarati zaključke o narodima na osnovi radnika na cesti i zidara.
Tuži se Macan da mitronosci (biskupi) ne vole sposobnije mlade svećenike. Ne vidim nijednoga od mladih da je upućen u Rim na dalje školovanje. Žalostan sukob biskupa sa zborom i don Mihom Demovićem!
Macan se ljuti na albanski radio jer kritizira Jugoslaviju zbog feste sv Vlaha (u Albaniji je 1967. ukinuta religija) Ljuti se i što Albanci RTV toranj na Srđu nazivaju raketom. Odličan PR komunističke Albanije.
Ozario Macan se Ozanom kotorskom koja divno spaja hrvatski i crnogorski narod.
Mučno mu je stanje austrijskoga domobranskoga groblja (kod Libertasa), jako zapušteno i čak devastirano, što se tiče grobne ploče domobrana iz II svjetskog rata.
Šef Zavoda za desalinizaciju je Andrej M., Slovenac… Naglasujem ono Andrej. (tako se zvao jedan od sinova Aleksandra Karađorđevića, sv Andrija je i zaštitnik ruske vojske op., T.T.)
To je brat onoga pomorskoga časnika što je u društvu sa časnikom Srbinom bacio u zrak razarač “Zagreb” u Boki 1941.” (da ne padne u ruke njihovom neprijatelju, op., T.T.)
Macan smatra da su Slovenci previše dobro surađivali sa Srbima, koristi prejake pridjeve.
Tonko Poković, trgovac umire od srčane kapi u šezdesetoj godini života, 1968. g.
Taj doktor znanosti posljednjih godina bio općinski službenik.
Kazao je (T.M.): “Mislio sam mnogo učiniti za rodni kraj i Grad, a evo me sada kao općinskog službenika, gdje mi neznalice zapovijedaju. A sam ne mogu ništa učiniti.”
Macan komentira :”Koliko ih je tako bilo okovano, pa ni makac, nego po zapovijedi umnih bijednika i stranačkih zanesenjaka čine same gluposti.”
Macan se u nečemu složio sa komunistima, naime “Ljeto je u Dubrovnik nanijelo pljesnivu pljevu
(nije kršćanski tako kazati, op., T.T.) što ju je najbolje nazvati mladež bez volje za život. Inače ih zovu hipijima. Naišla ta mladež iz zapdane Europe, najviše iz Engleske. Onda iz Srbije. Nečista, izmoždena, sklona porocima, zaposjela stepenište Svetoga Vlaha idr…, pa tu gitarala, bezvoljno plesala, prosila i nećudoredne čine izvodila.”
Vlast je poslala preobučene policajce koji su ih na silu podšišali, te se ovi pokupili iz Dubrovnika.
Potez vlasti slijedili su (sa odobrenjem ili ne) neki nevaljali mladi; kako je među hipijima bilo Srba
novine sa istoka su više napadale nego hvalile “Dubrovačko besplatno šišanje”, ali ne i brijanje.
Iskreno suosjeća sa Česima koje okupiraju Rusi, ali i raduje se uspjehu feste sv Vlaha u kojoj se složilo sve štoj je za Rod, Dom i Crkvu. Neprijatelji Božjega i hrvatskoga bijesne.
Navodi pohvale Lukši Beritiću koji je osrednje školovan u praksi učinio više nego svi akademski građani za starinu dubrovačku.
Prisjeća se ulova pred I svjetski rat, kada se na jednu trst(iku) znalo uloviti po 100 riba iz još bujnog morskoga svijeta. Bilo je dosta i za susjeda, prijatelja, popa i meštra od skule.(učitelja)
Ovo štivo je podsjetnik i na niz hrvatskih katoličkih intelektualaca, od kojih su neki poput o. Dragutina Parčića, Josipa Andrića, Petra Grgeca,o. Antonina Zaninovića, Smiljane Rendić, Štefe Jurkić, Mirka Jurkića, Ivana Ivice Boškovića zaslužili značajniji spomen u hrvatskoj javnosti.
Tko zna kakve filmove, fotografije i spise ostavio za sobom aktivni Ivan Bošković.
Macan dovršava svoj spis riječima: “Ostat će sto takvih još u peru, ali Ti se zadovolji ovim paljetkovanjem. Ako te mrvičak uzbude, uspio sam obnoviti dijelak svojih dragih ranih dana i godina!
(Svršetak)
