Hrvatski Fokus
Povijest

Marko Marčić o dubrovačkim vrtovima

Marčić je smatra da je uljepšanje Dubrovnika cvijećem i stablima stvar “rodoljublja”

 

u “Dubrovačkom listu” od 13. 6. 1925. prenosi se dragocjeno predavanje koje je Marko Marčić imao 13. 5. 1925. u organizaciji Dubrovačkoga Učenoga Društva “Sveti Vlaho”, a u dvorani društva “Sloga”. U “Hrvatskom fokusu” (vidi npr. “Vina u dubrovačkoj oblasti” već sam pisao o zaslužnom stručnjaku Marčiću koji se posebno istakao u maslinarstvu (Komiža, 1880. – Dubrovnik, 1926.). Pokušavao je uvesti ukusnu južnoameričku biljku feijou (iz por. mirti), njegova savjest nije mogla podnijeti ljubavnu aferu, tj. novi brak, te je izvršio suicid.

Marčić navodi da su u nekojim starim dubrovačkim djelima spomenuti ruža, ljubica, garofuo (karanfil), vihojla (ljubica), koji su tada gojeni. Navodi općepoznate stvari o dubrovačkim ljetnikovcima, te konstatira da su u nas prve pome (palme) bile dactilifere.

Medo (Orsat) Pucić (dubrovački srbofil) u svojoj pjesmi palmu doživljava kao simbol tuđinštine, ističući da korisna nije nikome, već puki nakit kraju surovome. Marčić ističe da ponekad “poma od datulja” daje zreli plod i u dubrovačkom kraju. Ostale vrste palam u Dubrovniku bile su Phoenix canariensis, Pritschardia filifera, Wellingtonia robusta, Brahea roezlii, Latania borbonica; zatim cikade Cicas revoluta, Dion edule, te Cicas australis koji je dobar za jelo.

Ovdje moram pripomenuti naš barbarski odnos prema palmama i drugom zelenilu i očajan izgled dubrovačkih parkova, kao i urbanistički kaos koji je nekad skladnom i još danas vrlo lijepom dubrovačkom kraju jako naškodio.

Zgodno je i pripomenuti da je dubrovački fratar Vetranović poslao u XVI. stoljeću prve oleandre Hektoroviću na Hvar. Naša hortikultura se danas svodi na lijenost samonikloga bora, guste pitosfore i oleandra po načelu “što Bog dade i sreća junačka.” (op. T.T.)

Čudi se Marčić u razgovoru jednom gosparu koji je u zapuštenom vrtu htio srušiti palmu staru 50 godina koju je njegova none (baka) zasadila.

Marčić kaže da “kasnije sam promišljao kako bi povjerenstvo za sačuvanje historičkih spomenika, ili uresna povjerenstva imala da vode neku vrstu katastra i o stanovitim biljkama i stablima koje utječu na slikovitost nekog kraja, ili su sa botaničkoga gledišta od osobite važnosti i bdjeti nad njima.”

Marčić ističe zasluge pomoraca u razvoju “cvjetarstva”; tako su pelargoniji donešeni preko Italije koncem 18 stoljeća, tako je pelargonium zonale postao ćerašpanja (danas čerošpanj, op., T.T.), jer da mu je cvijet crven kao pečatni vosak.

Heliotropum peruvanium su prozvali vanilja jer mu cvijet miriše (vonja) po vaniliji. Pelargonium peltatum nazvaše bršljan jer naliči istome.

Aloysia Lippia citriodora ima talijanski naziv bella Luigia (belalujiđa), Pelargonium roseum od tal. erbarosa (erbaroza) postade barbaroža.

Kaže Marčić: “Kako su divne one bijele kuće kraj morskoga žala sa rascvaćenim ružama što se penju okolo prozora i vrata, gdje mirisni karanfil, pelargonije tradeskantije i mesembrianthemi vise niz vanjsku skalu, gdje amarilis, filokakti, geraniji i (h)ortensije cvatu na prozorima, a u vrtu nešto prikrivenoga povrća, po koji lijer (ljiljan), lale (tulipani), dalije (ne Orešković, op., T.T.) i drugo cvijeće; u sjeni pod odrinom aspidistre, kaladiji, rikardije (Calla ethiopica), asparagusi (šparoge), begonije itd. Sasvim pri zidu naći je pokoju rijetku vrstu cereusa, ehinokaktusa, ili koju drugu kaktenu, mirisavu Aloysiu i gaziu (Acacia farnesiana), čemini (jasmin), Volkamerie (Vulgo Dulcameria), veliki viseći cvjetovi od Datura fragrans…stvara jednu divnu harmoniju boja i crta.”

Prisjeća se Marčić starica sa rupčićem na glavi koje su u svojim đardinima (vrtovima) nalazile utjehu od udaraca života, osobito supruge pomoraca i koje su voljele taj svoj vrtić kao živo biće.

Veliku ulogu u botanici odigrali su redovnici, najviše benediktinci. (Lokrum, op., T.T.)

Austrijska vlada je uvela eukaliptuse osamdesetih XIX. stoljeća, pokušala uvesti i konifere, te Marčiću nedragi Alianthus glandulosa.

Prema Marčiću veći dio dubrovačkih vrtova obnovljen je ili oblikovan sredinom XIX. stoljeća kada su na Lokrum dolazili vrsni svjetski stručnjaci “cvjetarstva” i dendrolozi; začudo Marčić ne spominje izrijekom Maksimilijana von Habsburga, tog genija i esteta, pa i vrsnog botaničara koji je Lokrum rajski uresio.

Marčić nabraja osobe koje su se bavile uređivanjem parkova i perivoja: grof Baldo Basegli Gozze, grof Mato Pozza (Pucić) Nerun (nadimak Neron), Frano baron Gondola (Gundulić), braća Boškovići, Brnje (Bernardin) Caboga, grof Marinica Giorgi, Miše markiz Bona, prof. Lujo kapetan Klaić, braća dr. Jero i Antun Pugliesi, obitelj Papi (Rijeka Dubrovačka, op., T.T.), Nikša grof Gradi(ć), barun Augusto Mayneri (po majci Giorgi – Đurđević, krasan, danas zapušten park an Lopudu sa pinijama, pogubili ga na pravdi Boga partizani, valjda da mu laše oduzmu imovinu?), liječnik dr. Ivo Rubricius /+ 1890./ (njegova kuća na Pilama danas je obitelji Doršner, tri liječnice su u toj obitelji). Dr. Rubricius donio je u Dubrovnik prvu gličinu (Vistaria chinensis), bila na odrini hotela Gradac (op., T.T.) i Bignoniu aequinotatis divnih žutih cvjetova.

Dr. Ruricius je stvarao križance, posebno uspjelu ružu koju je nazvao Madam Rubricius, Mračić pogrješno smatra da je upravo dr Rubricius najzaslužniji što je Dubrovnik (bio) na glasu radi lijepe, bujne i raznovrsne vegetacije, parkova i vrtova. /da, bio je to grad vrtova još u doba moje mladosti, posebno djetinjstva op., T.T.)

Svaki “gojitelj” bilja ima svoje simpatije, tako je dr. Rubricius volio Caeteae, dr. Jero Pugliesi orhideje, baron Mayneri Coniferae.

Marčić ističe Lokru, park Gozze u Trstenom, park Sorgo (tada u vlasništvu Papi) u Rijeci dubrovačkoj, Caboga u Batahovini, perivoj Pozza (tada vl. admiral Ziegler) i perivoj Doršner na Pilama (nekad Rubricius).

Dva zadnje rečena hvali Marčić zbog održavanja, te spominje ostatke parka Gunduića u blizini Vile Solitudo, Lapad. Ističe Marčić na Lokrumu dvije Araucarie (čileanski bor, op., T.T.), Callistemon i Taxusi osobitih dimenzija. Araucaria imbricata visoka je preko 12 metara.

Na Lopudu (otoku, naravno) Abies nodmannia, Abies pinsapo, Tsuga canadiensis idr konifere. Kod Ziegla (Pucićev park) Sequoia gigantea (grom je uništio prije više desetljeća, deblo konzervirano op., T.T., 2022.), te Ficus stipulata. U Trstenom Cinamomum camphora (Laurus camphora), Latania barbonica. Kod Doršnera razne Cactee, Calistemon lanceolatus i C. semperflorens, Schinus molle te razne tropske “biline”.

U Villi Solitudo Dion edule, U Villi Rubricius (tada hotel Gradac) veliki koralovac (Erythria crista galli), u vrtu Frana Svilocossi (izvorno Svilokos) na Pločama Abies concolor (A.lasiocarpa), Cocos australis i C. flexuosa, Aloe saponaria, i Feijoa sellowiana.

Lijepi su novi parkovi u Kuparima, Gradac i Bogišićev park.

Park u Posatu (misli na Posat u predjelu Pile, ne na Pločama op., T.T.) je Mračiću posebno lijep; tu se sreće bilje sjeverne Europe sa tropskim! Bijeli i rumeni hipokastani (kesteni) nalaze se uz magnolije, cedare, opuncije.

Za loše stanje vrtova 1925. okrivljuje Marčić rat, jer ljudi su sadili povrće da bolje prežive, a radna snaga vrtlara je danas skupa(?!)

Postoji rasadnik na Čibači (Župa), te društvo “Dub” koje nastoji oko pošumljavanja. Komično je da se tada Lujo Adamović, glasoviti botaničar, bojao za sudbinu alepskoga bora, koji se danas preraširio kao monokultura i nepogodan za druge biljke i životinje.

Pravilno Mračić uviđa da su “upravo ovi manji i veći vrtovi, perivoji i parkovi (ti) koji davaju čar cijeloj okolici”, pretjerujući da je upravo po njima postao privlačan Dubrovnik domaćem i stranom svijetu.

Marčić smatra da je uljepšanje Dubrovnika cvijećem i stablima stvar “rodoljublja”, te da u svijetu postoje smotre na kojima se nagrađuju najljepši prozori, balkoni, rade vrtlarske izložbe i monografije, izdaju stručni časopisi, sazivaju kongresi. Čak države rade olakšice i stimulanse da bi poticala vrtlarstvo ističe Marčić, ali gospodine Marčiću Kraljevina Jugoslavija je proširila Balkan!

Teo Trostmann

Povezane objave

Predavanje Mirjane Sanader u HAZU-u

HF

Trebaju li Sjedinjene Države podupirati diktatorske režime ili pravo naroda na samoodređenje?

hrvatski-fokus

Jugokomunistički Titini zatvori (14)

HF

Nikad ne zaboravimo Ivana Mažuranića

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više