Referendum o promjeni izbornoga sustava nikad nije održan jer su SDP-ov ministar Bauk i HDZ-ov Šeks bili protiv referenduma
Pitali smo naše iseljenike i povratnike koji se bave tim pitanjima što oni misle o svemu tome. Koji su problemi s kojima se iseljenici susreću u državama u kojima prebivaju, ali i u RH? Jesu li dovoljno upoznati s trenutačnom gospodarskom, društvenom i političkom situacijom u RH? Ljuti li iseljenike činjenica da se često traži njihov novac, a gotovo nikad njihovo mišljenje? Imaju li osjećaj da su diskriminirani? Što bi se u RH trebalo promijeniti kako bi se omogućio povratak dijela hrvatskoga naroda iz iseljeništva? Evo što je rekao Damir Borovčak, povratnik iz iseljeništva 1991. godine, ratni tajnik za iseljeništvo HDZ-a, a potom pomoćnik ministra u Ministarstvu iseljeništva RH.
Grupa je postavljenih pitanja: o problemima s kojima se iseljenici susreću u zemljama u kojima prebivaju, ali i u Hrvatskoj; jesu li iseljenici dovoljno upoznati s trenutačnom gospodarskom, društvenom i političkom situacijom u domovini; ljuti li iseljenike činjenica da se često traži njihov novac, a gotovo nikad njihovo mišljenje; imaju li osjećaj da su diskriminirani…
Osnova svih tih pitanja jest to što je u posljednjih dvadesetak godina izostala učinkovita i pravedna promjena izbornoga zakona kojim bi se u Hrvatskoj omogućilo da njome upravljaju patrioti, a ne bivši komunisti i gojenci tog sustava. Od 1999. naovamo trebalo se regulirati osnovno demokratsko pravo: ako biram, moram imati mogućnost i promijeniti. Vlast je sve te godine lažno demokratska, odnarođena, koruptivna, podložna interesima i utjecajima koji su protuhrvatski. Sve to odrazilo se i na mišljenja i raspoloženje iseljeništva.
Još je odluka Ustavnoga suda iz 2010. upozorila na neustavnost izbornih jedinica, odnosno ocijenila da su dva ciklusa parlamentarnih izbora bila neustavna. I što se dogodilo? Apsolutno ništa! Jer onima koji su zasjeli na vlast, bez obzira na to bio to HDZ ili SDP, najvažniji je bio njihov osobni interes. Nema više poštenja, ni dragovoljnih, ni prosvjednih ostavki, nema više ni obraza ni srama.
Građanska inicijativa „U ime obitelji“, koju su poduprle brojne građanske i strukovne udruge, sindikati, vjerske zajednice, obitelji i pojedinci, organizirala je 2014. godine prikupljanje potpisa birača o potrebi raspisivanja referenduma kojim bi se pridonijelo promjenama načina upravljanja Hrvatskom te omogućilo da u Hrvatski sabor uđu sposobni, nepotkupljivi i pošteni ljudi, više odgovorni biračima, a ne toliko stranačkim oligarhijama. Inicijativa je vođena pod sloganom „Birajmo zastupnike imenom i prezimenom“ kako bi se demokratizirao izborni sustav. Tražilo se da u Ustav RH uđu sljedeća načela: preferencijalno glasovanje bez cenzusa, smanjenje izbornoga praga s 5 na 3 posto, biranje najmanje 20 zastupnika u svakoj izbornoj jedinici ovisno o broju birača, mogućnost glasovanja dopisnim i elektroničkim putem, ujednačavanje vrijednosti glasa birača u izbornim jedinicama, tražilo se također da izborne jedinice ne smiju dijeliti županije RH i Grad Zagreb, prikupljanje minimalno tri tisuće potpisa za kandidacijsku listu izvan-parlamentarne političke stranke ili nezavisne liste koja želi kandidirati svoje predstavnike u Sabor te zabrana zajedničkih kandidacijskih lista dviju ili više političkih stranaka.
Referendum o promjeni izbornoga sustava nikad nije održan jer su SDP-ov ministar Bauk i HDZ-ov Vladimir Šeks bili protiv referenduma, odnosno tvrdili su da nije ostvaren dovoljan broj potpisa, iako je prema službenim statistikama u tom trenutku u Hrvatskoj prebivalište imalo 3,5 milijuna punoljetnih osoba, tj. mogućih birača, što znači da je broj od 380 tisuća potpisa bio dovoljan za održavanje referenduma.
Građanska inicijativa „Narod odlučuje“ nastavila se angažirati na planu pravednijih izbora te je tijekom 2018. skupila i predala Hrvatskom saboru više od 800 tisuća potpisa za dva referendumska pitanja – za bolji i pravedniji izborni sustav. Unatoč velikom broju potpisnika i ova se inicijativa suočila s brojnim opstrukcijama. Prvo referendumsko pitanje odnosilo se na promjene izbornog sustava, smanjivanje broja saborskih zastupnika, traženje mogućnosti zaokružiti tri preferencijska kandidata, da izborne jedinice prate granice županija, da se izborni prag smanji s pet na četiri posto te da birači mogu, osim izlaskom na birališta, glasovati i dopisnim i elektroničkim putem. Drugo referendumsko pitanje odnosilo se na zastupnike nacionalnih manjina.
Na kraju je zahtjev odbijen zbog navodno nedovoljnoga broja potpisa, koji se nisu mogli provjeriti. Pod vodstvom ministra Lovre Kuščevića uništene su kontrolne liste te je onemogućena kontrola navodno nevrijedećih potpisa. Iako je poslije bivši ministar bio predmet preispitivanja DORH-a u svezi transakcija nekretninama, za zlodjelo manipuliranja s referendumskim listama potpisa nikada nije bio predmet istrage.
Kako su sve te inicijative bile opravdane, upravo neki dan stiže vijest da Hrvatska ima 14 % više birača upisanih u biračke popise nego punoljetnih stanovnika!? Nevjerojatno! Koje li manipulacije opet iz resora Ministarstva uprave, odnosno ponovno mogući posao za DORH. Paralelno, u Zambiji se uhićuju hrvatski posvojitelji djece koji su ishodili hrvatske putovnice za djecu iz Konga, koja nikada nisu ni vidjela Hrvatsku ni bila u njoj. Kako je moguće da se izdaju hrvatske putovnice za bilo koga tko nema hrvatsko podrijetlo i nikada nije ni boravio u Hrvatskoj? Sve to ukazuje na to da je Hrvatska u posvemašnom pravnom i političkom neredu.
Odavno je poznato da se u jedinici za nacionalne manjine bira osam zastupnika, a u jedinici za dijasporu bira se samo troje zastupnika. Nepravda je više nego očita, ali to odgovara vrhu vlasti koji će prodati dušu sotoni, samo da bi opstali na vlasti. Zaključno, glavno je pitanje bilo što bi se u Republici Hrvatskoj trebalo promijeniti kako bi se omogućio povratak dijela hrvatskoga naroda iz iseljeništva. Pa odgovor je jasan – treba promijeniti vlast. Svaku vlast koja se odnarodi, otuđi i postoji sama zbog sebe, potrebno je mijenjati. A da to bude moguće, potreban je pravedniji i uređeniji izborni sustav. U tom vidu i iseljeništvo i građani Hrvatske imaju istu želju, vlast nije potrebna da služi sama sebi, već općem dobru. Tada ne će biti potrebe za iseljavanjem, povratak postaje poželjan, kao i želja za životom kod kuće, za potomstvom, jer se nazire bolja budućnost. Dok toga nema, dok pljušte prazna, varljiva i lažna obećanja političara, nema napretka ni željenog povratka iseljeništva.
