Mons. Juraj Kolarić objavio je pretisak dviju vrijednih knjiga: Jezuš, ljubav moja i Mala Biblija Staroga i Novoga zakona
Nedavno je u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Tkanica iz tiska izašla knjiga Jurja Kolarića Međimurska kajkavska Biblija. Knjiga ima 280 stranica.
»Mala Biblija staroga i novoga zakona za medjumursku djecu« ili »Međimurska kajkavska Biblija« predstavlja vjerski, kulturni, jezični i nacionalni fenomen u novijoj povijesti Hrvata iz Međimurja. Upravo zbog toga njezina pojava zaslužuje našu posebnu pozornost, a njezinu vrijednost i značenje potrebno je revalorizirati. Ovaj jezični, kulturni i nacionalni pothvat međimurskog klera predstavlja zapravo zadnje poglavlje bogate povijesti Zagrebačke (nad)biskupije koja je, braneći skoro tisuću godina svoje pravo na Međimurje, očuvala Međimurje za Hrvatsku. U želji da preko »Male Biblije« Međimurce što više približi njihovoj Domovini Hrvatskoj od koje su bili politički odijeljeni i izloženi agresivnoj mađarizaciji, autor se svojom kajkavštinom namjerno više približio hrvatskom književnom jeziku.
Koristeći se Katoličkim listom, kao glavnim izvorom, pisac podrobno opisuje crkvene prilike sredinom XIX. stoljeća u Hrvatskoj i posebno u zagrebačkoj biskupiji. Opisuje političko-upravne prilike, osobito Bachov apsolutizam i njegove posljedice u Hrvatskoj (1849.-1860.), te prevratničku godinu 1848. i Haulikovo snalaženje u prevratničkim događajima. Ističe važnost pokretanja „Katoličkog lista zagrebačkog“, koji je 1849. godine pokrenuo zagrebački biskup Juraj Haulik, kao odgovor na onodobna slobodoumna kretanja. Dalje opisuje crkveno događanje zapravo u cijelom svijetu, onoliko koliko je to Katolički list obavještavao svoje čitatelje. Radi se o sljedećim izdvojenim predmetima: međubiskupijska povezanost, politička opredjeljenja, zbivanja u katoličkom svijetu, kriza katolicizma i značenje tiska, kultura i znanost, međuvjerski odnosi, katoličke misije i hrvatski misionari, te hrvatsko iseljeništvo. Opisuje također nad/biskupa Jurja Haulika kao dobrotvora i iznosi pitanje hrvatskoga jezika (kajkavskog i štokavskog) kojim su se služili zagrebački biskupi i nadbiskupi. Na kraju slijedi zaključak u kojem sažeto iznosi glavne točke cjelokupne rasprave.
Međimurje je kao najčišći hrvatski kraj 1720. godine, zalaganjem tadašnjeg njegovog vlasnika grofa Michaela Althana, pripojeno Mađarskoj i ušlo u sastav Zaladske županije. Mađarskoj je Međimurje pripadalo do Badnjaka, 24. prosinca 1918., kada je sjedinjeno s Hrvatskom. U kratkom razdoblju od 1848. do 1861. godine Međimurje je pripadalo Hrvatskoj. Hrvatska vojska bana Josipa Jelačića ušla je 11. rujna 1848. u Međimurje oslobodivši ga nakon stoljetne mađarske okupacije. Bečko ministarsko vijeće odredilo je 13. prosinca 1849. da Međimurje privremeno ostane u sastavu Hrvatske, dok se pitanje ne riješi zakonskim putem. Bachov apsolutizam je od 1853. godine počeo u državne urede uvoditi njemački jezik kao uredovni, a u srednje škole kao nastavni jezik. Režim je za činovnike i žandare postavljao i Slovence, jer su Hrvati lakše prihvaćali Slovence za razliku od Nijemaca. Bachov apsolutizam je ukinut 22. kolovoza 1859., a svim narodima u Habsburškoj Monarhiji obećano je ustavno pravo. Tako je nakon pet godina iz međimurskih ureda nestao njemački, a ponovno je uveden hrvatski jezik. U razdoblju u kojem je bilo u sastavu Hrvatske, Međimurje je 24. travnja 1860. dobilo prvu željezničku prugu u Hrvatskoj. Nakon pada Bachovog apsolutizma Mađari su pokušali svim sredstvima Međimurje pripojiti Mađarskoj, što su 12. siječnja 1861. i učinili. Đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer je 25. siječnja 1861. zatražio od ministra predsjednika da Međimurje ostavi Hrvatskoj, jer da tamo žive samo Hrvati. Intervencija J. J. Strossmayera međutim nije uspjela. Posljednji hrvatski kotarski predstojnik u Čakovcu, Antun Globočnik, Slovenac, predao je po nalogu Kraljevskog namjesništva u Zagrebu 12. ožujka 1861. svoj ured mađarskoj komisiji i napustio Međimurje. Biskup Strossmayer je osobno u Beču kod cara Franje Josipa zatražio povratak Međimurja Hrvatskoj, ali nije uspio. Međimurje je ostalo u sastavu Mađarske punih 58 godina, do Badnjaka 1918. godine, kada ga je hrvatska vojska ponovno vratila Hrvatskoj.
U svojoj politici mađarizacije Međimurja Mađari su se služili svim mogućim sredstvima. U sve urede i škole bio je uveden mađarski jezik. U Čakovcu je 1879. godine otvorena mađarska učiteljska škola sa ciljem da se domaći učitelji odgoje u mađarskom duhu. Denominacija hrvatskih topografskih naziva, kao i hrvatska imena i prezimena, bila je izvršena 1898. godine. Mađarske vlasti su 1904. godine zatražile da se Međimurje odcijepi od Zagrebačke nadbiskupije i pripoji Sombateljskoj biskupiji. Temeljem tzv. Aponijevog zakona iz 1906. godine djeca su u školama smjela izgovarati molitve i biti poučavana u vjeronauku samo na mađarskom jeziku, dok su do tada župnici držali vjeronauk na hrvatskom jeziku. Tek 1913. godine ukinuta je naredba da se vjeronauk u školama mora predavati na mađarskom jeziku, ali je nadopunjena odlukom da se od III. razreda uz hrvatski mora predavati i mađarski jezik. Međimurci su morali „služiti vojsku“ izvan Međimurja, a u upravi, sudstvu i školstvu mogli su biti namješteni samo Mađari ili odnarođeni domaći ljudi. Najsposobnija i najnadarenija hrvatska djeca upućivala su se na daljnje školovanje u mađarske srednje i više škole, a uzdržavala su se na državni trošak.
Posebno poglavlje bilo je pitanje jezika. Mađari su nastojali u međimursku kajkavštinu ubaciti što više mađarskih riječi pa su takvu „mađariziranu kajkavštinu“ proglasili posebnim „međimurskim jezikom“, nastojeći Međimurce i jezično udaljiti od hrvatskog jezika i Hrvatske. U tom kontekstu potrebno je promatrati i valorizirati nastojanje međimurskog svećenstva da stvori vlastiti jezični standard, „međimursku kajkavštinu“, koja bi sačuvala hrvatsko Međimurje. Mađarima je ipak uspjelo u Međimurju stvoriti tzv. “međimurstvo”, pojam koji bi se mogao nazvati pasivizacijom i paralizom stvaralačkih kulturnih i političkih snaga u Međimurju.
U borbi za hrvatsko Međimurje ipak su bili najagilniji mladi svećenici, uglavnom rođeni u Međimurju, koji su bili školovani u Zagrebu, a zatim su kao župnici djelovali u raznim međimurskim župama. Međimurje je, naime, od utemeljenja Zagrebačke biskupije 1094. godine jurisdikcijski ili crkveno-pravno uvijek njoj pripadalo, zbog čega su samo svećenici zagrebačke biskupije mogli vršiti pastoralnu službu u Međimurju. Ta činjenica je Međimurje spasila od mađarizacije. Svi pokušaju mađarskih državnih i crkvenih vlasti da Međimurju podvrgnu jurisdikciju neke od mađarskih biskupija nisu urodili plodom, jer su se hrvatske crkvene i civilne vlasti tim pokušajima najodlučnije protivile.
U drugoj polovici XIX. stoljeća za ponovne mađarske vladavine, Međimurci su se u svojim crkvama služili kajkavskim molitvenicima koje su tiskali Mađari uključujući u tekstove mađarske riječi s namjerom da na taj način Međimurce „priviknu“, a potom i da „nauče“ govoriti mađarski. Takav jezik Mađari nisu nazivali hrvatskim jezikom, već „međimurskim jezikom“, smatrajući da je taj jezik najbolje sredstvo da se Međimurci što prije i što lakše udalje od hrvatskoga jezika, a time i od hrvatstva. Uočivši opasnost takvog projekta, župnik Juraj Lajtman je odlučio sastaviti i objelodaniti molitvenik na hrvatskom kajkavskom jeziku ali sa što više hrvatskih književnih riječi, namjeravajući tako ljude priviknuti na hrvatski književni jezik i zadržati ih u hrvatskom nacionalnom korpusu. J. Lajtman je našao dvojicu suradnika, dva hrvatska rodoljubna svećenika – Ignacija Lipnjaka te Ivana Kuhara, koji je župnikovao u Prelogu od 1910. do 1914. godine. Molitveni dio molitvenika je sastavio J. Lajtman, katekizam I. Kuhar, a dio crkvenih popijevki I. Lipnjak. Molitvenik je pod nazivom „Jezuš, ljubav moja“ objelodanio J. Lajtman u Zagrebu 1912. godine. Već sam naslov molitvenika pokazuje da je jezik molitvenika bio štokavsko-kajkavska mješavina, što je obzirom na nakanu autora bilo posve razumljivo.
Nakon izlaska molitvenika iz tiska Mađari su se uzbudili pobojavši se da će molitvenik udaljiti Međimurce od Mađara i još ih više zbližiti. Ravnatelj škole u Kotoribi, Viktor Pataky, mađarski šovinistički eksponent, napao je u protuhrvatskom čakovečkom listu „Međimurje“ („Murakoz“) J. Lajtmana kao protudržavnog i protumađarskog elementa koji u molitveniku „Jezuš, ljubav moja“ upotrebljava hrvatski književni jezik, govori hrvatski u školi i crkvi, pjeva hrvatske pjesme i tako podiže most između Međimurja i Hrvatske. Nakon toga su mađarske vlasti zaplijenile J. Lajtmanu sve hrvatske knjige. Župnik J. Lajtman odlučio je obraniti svoja prava na jedan vrlo smjeli i gotovo drzak način. Pred sudom u Pečuhu podigao je tužbu zbog klevete protiv Viktora Patakyja i Karla Zrinyija iz Čakovca, urednika lista „Međimurje-Murakoz“ i ravnatelja mađarske učiteljske škole u Čakovcu. Bio je to smjeli i gotovo drzak protuudarac. Jedan od najvećih branitelja hrvatskog Međimurja u njegovoj novijoj povijesti, župnik J. Lajtman, tužio je na području šovinističke Mađarske, mađarskom sudu, mađarske režimske i šovinističke eksponente kojima je trebao suditi mađarski sud i mađarska porota! U tom je procesu stenograf J. Lajtmanu bio mladi Vinko Žganec. Mnogobrojni svjedoci, a među njima i svećenik Luka Purić, svjedočili su da je međimurski i hrvatski jedan te isti jezik. Svjedoci protiv J. Lajtmana izjavili su da ne znaju mađarski i da se smatraju Mađarima. Sud je, kao i uvijek u sličnim prilikama, našao salomonsko rješenje: optužene je oslobodio krivnje, a J. Lajtman je dobio moralnu i političku zadovoljštinu time što ni tuženi, ni svjedoci nisu J. Lajtmana nazvali „izdajnikom“. Nakon suđenja J. Lajtmanu je vraćen molitvenik „Jezuš, ljubav moja“ i sve zaplijenjene hrvatske knjige.
„Međimurska kajkavska Biblija“ Jurja Lajtmana dosad je bila nepoznanica u našoj kulturnoj javnosti i historiografiji. Na prvi trag o mogućnosti postojanja „kajkavske Biblije“ naišao je autor J. Kolarić 1989. godine kada je skupljao arhivski materijal za knjigu o povijesti župe Kotoriba, a u povodu 200. obljetnice utemeljenja župe.
U međuvremenu je „Mala Biblija“ bila tiskana i o tomu J. Lajtman 14. IV. 1914. javlja Nadbiskupskom duhovnom stolu sljedeće: „Čast mi je u privitku dostaviti knjižicu ‘Mala Biblija’ za Medjumursku školsku djecu, koju sam knjižicu po Emanuelu Pokorny i njegovom dozvolom izradio za našu djecu, a izdalo ju je društvo Sv. Stjepana. Najsmjernije molim ovaj Prečasni nadbiskupski duhovni Stol, da ovu knjižicu propiše kao školsku knjigu za sve škole u Medjumurju.“
Konačno je Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu svojom odlukom od 14. V. 1914. pod br. 3053. (Reg. NAZ 3053/1914) donio sljedeću odluku potpisanu od generalnog vikara dr. Dominika Premuša: „Propisuje se ‘Mala Biblija’ za pučke škole u Medjumurju“.
Neumorni i agilni Juraj Lajtman sa svojim suradnicima konačno je izvojevao veliku pobjedu u bitci z hrvatsko Međimurje. Međutim, njegova pobjeda bila je Pirova pobjeda, jer „Međimurska kajkavska Biblija“ nije zapravo nikada bila u uporabi kao službena Biblija u međimurskim školama. Sarajevskim atentatom od 28. VI. 1914. u kojem je ubijen austrijski prijestolonasljednik, nadvojvoda Franjo Ferdinand, Austro-Ugarska je odlučila obračunati se sa Srbijom kojoj je 28. VII. 1914. navijestila rat. Prvi svjetski rat, koji je započeo dva mjeseca nakon davanja „zelenog svjetla“ „Međimurskoj kajkavskoj Bibliji“ od strane crkvenih vlasti u Zagrebu, posve je promijenio geopolitički zemljovid Hrvatske, a time je predviđena rodoljubna akcija međimurskog klera protiv mađarizacije postala bespredmetna, a s njome i opravdanost borbe za „međimursku kajkavštinu“. Ipak, „Mala Biblija“ na međimurskom kajkavskom jeziku ostaje svojevrstan vjerski i kulturni spomenik koji su međimurskom čovjeku podigli njegovi svećenici u borbi za hrvatsko Međimurje.
Knjiga Jurja Kolarića „Međimurska kajkavska Biblija“, uz Predgovor na početku knjige, podijeljena je na dva dijela, a nakon toga u Prilogu slijedi pretisak dviju vrijednih knjiga: Jezuš, ljubav moja (Zagreb, 1912.) i Mala Biblija Staroga i Novoga zakona (Budimpešta, 1914.). Na kraju knjige nalaze se Bilješka o autoru, Popis literature i Kazalo imena.
Knjiga se može naručiti na adresu elektroničke pošte: tkanica@hrvatski-fokus.hr
