U povodu inicijative MH za donošenje Zakona o hrvatskom jeziku
Dio domaće javnosti koji to zanima već je upoznat s time da je Matica hrvatska, jedna od najstarijih hrvatskih kulturnih ustanova (osnovana 1842., zabranjena od 1972. do 1990.), izradila Prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku. Spomenuti prijedlog prihvatila je Vlada RH i proslijedila na javno savjetovanje koje traje od 1. do 31. kolovoza 2023. Nakon što se konstruktivne primjedbe i prijedlozi koji budu izneseni tijekom savjetovanja ugrade u zakonski prijedlog, očekuje se da će Zakon o hrvatskom jeziku biti izglasovan na jesenskom zasjedanju Hrvatskoga sabora. Inače većina državâ Europske unije ima zakon o vlastitom jeziku, negovoj službenoj uporabi, unaprjeđivanju, čuvanju i zaštiti. Ta činjenica uvelike pobija nakaznu i suludu tvrdnju domaćih »antifašistički« i »proregionski« nastrojenih krugova da će spomenuti zakon biti još jedan korak prema navodno sve većoj refašizaciji i reustašizaciji Hrvatske. Kamo sreće kad bi takvo zloćudno razmišljanje bilo tek marginalan politički folklor! Nažalost, nije.
Budući da sada nije moguće znati kako će Zakon o hrvatskom jeziku izgledati u svome konačnom obliku, kakve će odredbe sadržavati u pogledu službene uporabe, unaprjeđivanja, čuvanja i zaštite hrvatskoga jezika kao najvećega nematerijalnog dobra hrvatskoga naroda te koliko će biti koristan i djelotvoran u primjeni, u ovome članku ne ćemo se baviti nagađanjima na tu temu, nego ćemo se pozabaviti onime što čini bît i srž sadržaja toga zakona, a to je pitanje što je to hrvatski standardni jezik, o čemu većina ljudî ili ima tek nejasnu predodžbu ili o tome ne zna doslovce ništa. Inače kako se u nas sve nastoji onečistiti dnevnom politikom, postoji i mišljenje da se Zakon o hrvatskom jeziku u saborsku proceduru gura zato što se iduće godine održavaju parlamentarni izbori pa hrvatskim nacionalistima i ostalim desničarima valja napraviti ustupak zakonom po njihovoj želji kako bi se možda i na taj način skupio koji politički bod te dobilo nešto više glasova na izborima, a da se vladajućoj HDZ-ovoj garnituri unače živo fućka i za hrvatski jezik i za njegovu opstojnost u budućnosti. Što bi rekli prepredeni Zagorci, ne bi se, gospon dragi, šteli miešati po tem pitanju.
Razgovorni i standarni jezik
Jezik kao sredstvo izražavanja i sporazumijevanja moguće je definirati na više razinâ. Na, recimo to tako, tehničkoj razini jezik je strogo uređen sustav glasova, gramatičkih pravila, naglasaka, riječî i frazâ kojima se ljudi koriste da bi jedni drugima izražavali svoje misli, zamisli (ideje), spoznaje, htijenja i osjećaje. U toj definiciji težište se stavlja na izričaj »strogo uređen sustav«. To znači da se nitko jezikom ne može služiti kako mu se prohtije (da ga »personalizira«) onda ako želi da drugi dobro razumiju što im govori, da sadržaj njegove poruke shvate upravo onako kako je zamišljen a ne u manjoj ili većoj mjeri iskrivljeno.
Nije ista stvar rabi li se hrvatski jezik u javnoj komunikaciji u kojoj, zahvaljujući sredstvima priopćivanja, sudionici mogu biti jako brojni i iz svih krajeva Hrvatske te u javnoj upravi, školstvu, prosvjeti, kulturi i znanosti, ili pak se jezikom služimo da bismo razgovarali s članovima obitelji, susjedima, prijateljima, znancima ili jednostavno s onima koje negdje sretnemo. U tome drugom slučaju služimo se tzv. razgovornim jezikom, u prvom redu oblikom hrvatskoga jezika koji dvoje sugovornika ili više njih poznaje najbolje. Razgovorni jezik može biti ili koji od dijalekata hrvatskog jezika, ili jezik ulice, tzv. sleng (osobito među mlađim naraštajima) ili pak tzv. žargon, jezik kojim se služe ljudi pojedinih struka ili zanimanja. Razgovorni jezik služi dakle za privatno sporazumijevanje, koje je ležernije i manje zahtjevno nego javno komuniciranje.
Kada je pak posrijedi javno komuniciranje preko sredstava priopćivanja te kada se hrvatski jezik rabi službeno u javnoj upravi, školstvu, prosvjeti, kulturi i znanosti, tada je stvar bitno drugačija i puno kompleksnija. U tome slučaju potrebno je komunicirati isključivo hrvatskim standardnim jezikom. Po definiciji, standardni jezik jest normirani jezik koji služi kao uzor i čije se norme uzimaju kao pravilne i opće obvezne te koji se stavlja nasuprot dijalektima i razgovornom jeziku. Valja znati to da hrvatski standardni jezik nije materinski jezik ni jednoga Hrvata (i Hrvatice, da budemo politički korektni). Njega moraju dobro naučiti svi Hrvati i svi drugi koji žive u Hrvatskoj ako ne žele imati poteškoćâ u javnom komuniciranju ili pak ako im je jezik osnovno sredstvo za rad. Kao što svako stručno ili tehničko područje mora biti normirano do u tančine, tako i jezična komunikacija mora biti normirana, a to se postiže upravo uporabom standardnog jezika.
Budući da je standardni jezik kodificiran, što znači strogo usustavljen, njegovo poznavanje i umijeće služenja njime uzimaju se kao mjerila za procjenu nečije opće i funkcionalne pismenosti. Svatko tko je poslovno sposoban može naučiti standardni jezik i njime se služiti na zadovoljavajućoj razini. To što mnogi cijeloga radnog vijeka ne nauče standardni jezik iako im je on osnovno sredstvo za rad, uglavnom je posljedica njihove duhovne lijenosti kojoj uvelike kumuju oni koji bi trebali nagledati kvalitetu njihova rada i koriti ih onda kada ona ne zadovoljava. No i ti nadglednici u dostatnoj mjeri ne poznaju standardni jezik pa ne mogu procjenjivati kvalitetu rada svojih podređenih. To je plodno tlo za bujanje površnosti i neprofesionalnosti, koje prouzrokuju snižavanje kakvoće posla u medijima, javnim službama, nakladništvu i mnogim kulturnim djelatnostima.
Govorni i pisani jezik
Valja imati na umu još jednu bitnu stvar, a to je da postoje govorni i pisani jezik. To se uglavnom smeće s uma jer velika većina ljudî o tome ne zna doslovce ništa, premda je to za profesionalnu uporabu jezika presudno. U govornom jeziku sudionici razgovora uglavnom vide jedni druge. To im omogućuje da se osim riječima, koja spadaju u verbalna sredstva, u izražavanju služe i neverbalnim sredstvima, koja se dijele na geste ili pokrete rukama i na grimase ili promjene u izrazu lica. Dakle, u govornom jeziku ljudi svoje misli, zamisli, spoznaje, htijenja i osjećaje ne izriču samo riječima nego i neverbalnim znakovima. To s jedne strane uvelike olakšava sporazumijevanje, a s druge strane omogućava da izražavanje riječima ne mora biti uvijek logički dosljedno i precizno jer ispravnomu shvaćanju poruke pridonosi i uporaba neverbalnih znakova.
No, u pisanom jeziku pomoć neverbalnih znakova nije moguća. Zbog toga sve ono što se u govorom jezikom kao dopuna verbalnom izražavanju izražava bilo gestama bilo grimasama u pisanom jeziku ne može se izraziti ničim drugim nego opet riječima. To ne znači ništa drugo nego to da su u pisanom jeziku logična odnosno promišljena i precizna uporaba riječî i njihovo pravilno slaganje u rečenice i te kao bitni. Budući da je tako, oni kojima je jezik osnovno sredstvo za rad umijeće pisanja morali bi učiti cijeloga života ako bi se htjeli smatrati profesionalcima. Naime, mnogi pišu doslovce onako kako govore, dakle na papir stavljaju tek onu verbalnu sastavnicu govornog jezika, i to često ne vodeći računa o logičkoj dosljednosti i preciznosti, a onu neverbalnu ne nadomještaju ničim.
Kada pročitaju ono što napišu na takav način, onda se mnogi čude kako je to što je napisano blijedo, nejasno, zbrkano i sadržajem jako daleko od onoga što su iz glave htjeli prenijeti na papir. Drukčije ne može ni biti jer u govornom jeziku riječi čine tek polovinu ili neznatno više komunikacijskog znakovlja, a ostatak čine neverbalna sredstva. Budući da po naravi stvari ta neverbalna sredstva nije moguće prenijeti u pisani jezik, njegova komunikacijska vrijednost biva jako okrnjena onda ako ih onaj tko piše ne zna nadomjestiti riječima. Dok čovjek govori, ne mora previše paziti na to kako mu teku rečenice jer ga, zahvaljujući gestama i grimasama, drugi ipak razumiju. No, kada se tko prihvati pisanja, tada mu rečenice moraju teći disciplinirano i logički besprijekorno ako želi da ono što napiše bude svima sasvim razumljivo. Za one koji ne rade tako kaže se da ne pišu, nego da mrče papir. U današnje vrijeme bilo bi prikladnije reći da takvi zlostavljaju računalo. Funkcionalna pismenost – preduvjet intelektualnoga rada
Stručni i znanstveni radovi bez ikakve vrijednosti
Svatko tko se želi da ga smatraju intelektualcem, čovjekom koji se bavi umnim radom, mora jezik poznavati u njegovu standardnom obliku te znati pisati, tj. biti funkcionalno pismen. Te dvije stvari – poznavanje standardnog jezika i funkcionalna pismenost – nisu preduvjet profesionalnosti samo onih koji rade u sredstvima priopćavanja nego su uvjet svake profesionalnosti. Intelektualac, hrvatski bi se reklo umnik, koji ne poznaje standardni jezik i nije funkcionalno pismen sličan je elektrotehničaru koji ne zna da postoje izmjenična i istosmjerna struja ili bravaru koji ne zna zavarivati metalne dijelove. Dok takvih elektrotehničara i bravara jednostavno nema jer ne bi mogli opstati u obrtništvu, dotle u Hrvatskoj ima koliko hoćeš onih koji sebe smatraju intelektualcima, a koji ne poznaju standardni jezik niti su vješti pisanju. Kao što kojekakvi nadobudni »menadžeri« i »poduzetnici« uništavaju Hrvatsku materijalno, tako ju ti pseudointelektualci ili nazoviumnici uništavaju duhovno. Ne zna što je gore.
Kakva je stvarna korist od toga ako neki istraživač u svome laboratoriju i dođe (katkada sasvim slučajno) do kakva otkrića onda ako to što otkrije on ili netko ovlašten (npr. urednici stručnih časopisa) ne znaju na suvisao i razumljiv način prikazati širokomu krugu ljudî?! Na žalost, takvi slučajevi nisu rijetki. U Hrvatskoj se svake godine otisne na stotine nominalno stručnih i znanstvenih radova koji nemaju nikakve stvarne vrijednosti jer se nitko ne može okoristiti njima. U dobrom dijelu slučajeva to je zato što niti autori znaju pisati članke niti su urednici časopisâ profesionalno pismene osobe koje kao takve umiju redigirati članke čineći ih razumljivima i prikladnima za objavljivanje.
Kod nas u velikom dijelu akademske zajednice vlada najobičniji larpurlartizam – tiska se samo zato da bi se tiskalo, a nitko ne vodi računa o kvaliteti i korisnosti onoga što se otisne. Stručni i znanstveni časopisi izdaju se najviše zato da se izvuku dotacije od Ministarstva obrazovanja i znanosti te da se ima što unijeti u statističke tablice o »našoj stručnoj i znanstvenoj produkciji«. Za to što nitko u svijetu niti koga niti išta citira iz hrvatske znanstvene produkcije nikoga u Hrvatskoj ne boli glava. Mi smo mali narod, i to je navodno normalna stvar. Dobro bi bilo kada bi samo to bio uzrok tomu što umni rad naših ljudi nije u svijetu prepoznat i cijenjen, ali nije, nažalost. Naš umni rad jednostavno je slab i po sadržaju i po prezentaciji.
Ostaje nam vidjeti hoće li se ta jadna i nimalo zadovoljavajuća situacija u pogledu nepoznavanja hrvatskoga standardnog jezika i funkcionalne nepismenosti u hrvatskoj javnoj sferi imalo promijeniti nabolje kada Zakon o hrvatskom jeziku bude donesen te kada i ako njegove odredbe, za koje sada još ne znamo kako će naposljetku glasiti, za koju godinu zažive u praksi. Ne želimo biti zloguki proroci, ali, poučeni dosadašnjim iskustvom, čisto sumnjamo da će se stvari imalo poboljšati. Možda će ipak imati pravo oni koji tvrde da je donošenje Zakona o hrvatskom jeziku tek dio HDZ-ova predizbornog manevra.
