Godine 1943. godine objavio je knjigu Oružje starih Hrvata. Umro je u Zagrebu 21. studenog 1960.
Milan Praunsperger rodio se u Samoboru, 5. rujna 1898. godine kao sin otca Hamilkara i majke Karoline. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu i završio školu za pričuvne častnike austrougarske vojske u Beču. Bio je djelatni časnik austrougarske vojske i vojske Kraljevine SHS do umirovljenja 1921. Bavio sa arheologiom i mačevanjem, bio je jedan od osnivača Hrvatskog sokola ter član Družbe braće hrvatskog zmaja. Od osnutka Hrvatskoga domobranstva pročelnik je Pravosudnog odjela Ministarstva oružanih snaga NDH, ravnatelj Ratnog arhiva i Muzeja NDH. S tih je dužnosti umirovljen 1944. godine. Posjedovao je zbirku od 480 primjeraka raznog oružja koju je izložio u Muzeju, ali mu ona nikada nije bila vraćena. Osuđen je 1945. godine na 10 godina zatvora s prisilnim radom, od kojih je izdržao 6 godina u Staroj Gradiški. Godine 1943. godine objavio je knjigu Oružje starih Hrvata. Umro je u Zagrebu 21. studenog 1960.
Milan Praunsperger von Haderdorf je izradio djelo „Hrvati i njihovo oružje“, koje će uskoro izaći u nakladi Matice Hrvatske. Već je njegova radnja „Staro hrvatsko oružje“ (Objavljena u zborniku „Naša Domovina“) naišla na veliko zanimanje ne samo među stručnjacima nego i medu ostalim kulturnim radnicima, pak se i nova knjiga očekuje s razumljivim zanimanjem.
Milan Praunsperger nas najprije upozorava na slike, koje izrađuju njegovi stručnjaci (umjetnici Uhlik, Matasić, Mladen Veža) o starim hrvatskim megdanima.
— Megdani i megdandžije, hrvatski način vitežke borbe, često puta i umjesto ciele vojske izveden (dva izabrana megdandžije odlučile bi pobjedu jedne ili druge borbene skupine) — opisani su u hrvatskim narodnim pjesmama, pak mi sada prikazujemo u slikama sve potankosti te borbe da je otmemo zaboravi. Pri tome se postupa vrlo kritično.
Gleda se, da odora megdandžije podpuno odgovara ondašnjoj, a osobito se pomno pazi na preciznu izradbu oružja, kojim se pojedini megdandžija služio.
Za megdane služili su posebno izvježbani konji, pa se i ti prikazuju.
Megdani su se „dielili“ kod nas punih pet stoljeća: od početka 14. do kraja 18. stoljeća. Sada ponovno iznosimo na svietlo svieta ove zanimljive načine vojevanja.
Slike o svim „fazama“ te borbe doista su prekrasne!
Bit će reproducirane u bojama. Vidjet ćemo, kako su okonjeni borci izbacivali koplja, kako su baratali topuzima i buzdovanima (toliko opjevanim kod Kraljevića Marka i drugih narodnih junaka), kijačama, kijcima, mačevima, kuburama, sabljama, ratnim sjekirama, nadžacima, helebardama i drugim oružjem.
Vidjet ćemo. kakve su sve vještine (trikove) kod toga upotrebljavali; kako su konje spretno uvježbali, da se bace na zemlju, kad protivnik izbaci koplje, koje je tada promašilo cilj. Vidjet ćemo, kako megdandžija znade topuzom u isto vrieme udariti u glavu i konja i protivnika. Saznat ćemo za vitežka pravila ove igre i velikodušnost pobjednika… (v.h.)
