Još u XII. stoljeću arapski geograf, kartograf i putopisac Al-Idrisi, opisujući Hrvatsku naveo da je Dubrovnik posljednji grad u Hrvatskoj
Opetovanom srpskom svojatanju književno-povijesne baštine Dubrovnika zapravo ne treba odgovarati ni na koji drugi način već riječima samih Dubrovčana i onih koji su u prošlosti grad promatrali svojim očima. Nije potrebno navoditi ni važne, ali birokratizirane podatke o današnjem službenom statusu hrvatskoj jezika, dovoljno je, i potentnije, dati nekoliko povijesnih primjera koji jasno govore zašto je Dubrovnik, iako država i specifičan ambijent, neporecivo hrvatski grad.
Tako je još u XII. stoljeću arapski geograf, kartograf i putopisac Al-Idrisi (na slici), koji je i osobno posjetio mjesta o kojima je pisao, opisujući Hrvatsku naveo da je Dubrovnik posljednji grad u Hrvatskoj. Koje stoljeće kasnije, Dubrovčanin Ivan Stojković veliki hrvatski teolog i diplomat XV. stoljeća, nosio je ime Johannes Stoycus de Ragusio odnosno Joannes Sclavus de Charvatia.
Iz perioda renesanse i humanizma imamo još više primjera, pa tako Dubrovčanin Nikola Nalješković 1564. piše da je korčulanski pjesnik Ivan Vidal zadobio toliku slavu da narod Hrvata vapije i viče kako je kruna od zlata kojom se svi diče. Nalješković nabraja i gradove u kojem cvijeta književnost – Korčulu, Dubrovnik, Zadar, Šibenik, Hvar i Kotor, stavljajući ispred svih Dubrovnik koji grad svitli i slavan zadosti svake Bog nadili obilno milosti; gospodom ga uresi, zakonmi i pravdom razlicim uzvisi imanjem i blagom. Svuda ga jes puna slava, svud on slove, hrvatskih ter kruna gradov se svih zove. Korčulanin Vidal pak uzvraća počast navodeći Dubrovčaninu Nalješkoviću da je hrvatskoga diko i slavo jezika. A bolesnog Hvaranina Petra Hektorovića u poslanici je hvalio i sokolio Dubrovčanin Mavro Vetranović pišući mu da je proslavljen posvuda a navlas kud jezik harvatski prohodi. Vetranović u svojem djelu „Lovac i vila“ (rano XVI. stoljeće) slavi pak rodni Dubrovnik stihovima: Još neka da znate po svijetu svak pravi, da ste sve Dalmate natekli u slavi; ne samo Dalmate, gospoda pridraga, neg još sve Hrvate skupivši jednoga. Nadalje, Dubrovčanin Dominko Zlatarić objavio je u Veneciji 1597. zbirku prijevoda naslovljenu Elektra, trađedija, Ljubmir, pripovijes pastijerska i Ljubav i smrt Pirama i Tizbe, iz veće tuđijeh jezika u hrvacki složene.
A nije na odmet pogledati i malo južnije, pa spomenuti kako je Kotoranin Maro Dragović spjevao Bartolu Kašiću 1617. sljedeće stihove: Kada s’ navijestio u pjesnijeh glas tvoj, naši Dalmatini, i vas rod hrvatski, držat će i čini pjevanja glas rajski. Od našega mora do mora ledena, živit od govora dika će plemena.“ Vas rod hrvatski u današnjem prijevod znači sav rod hrvatski.
Dubrovčanin Vladislav Minčetić u XVII. stoljeću zatim slavi hrvatsku žrtvu naspram Osmanlija u „Trublji slovinskoj“ poznatim stihovima: Od robstva bi davno u valih potonula Italija, o harvackijeh da se žalih more otmansko ne razbija. A krajem XVII. stoljeća Dubrovnik posjećuje i ruski diplomat P. A. Tolstoj koji u svoj dnevnik zapisuje da Dubrovčani govore svi slavenskim jezikom, a talijanski svi znaju… nazivaju se Hrvati… Pa zatim tu je i veliki Ruđer Bošković koji u pismu bratu Baru, povodom austrijskog osvajanja Berlina 1757., u čemu su sudjelovale i hrvatske postrojbe, ushićeno zapisuje Živio Hadik i naši Hrvati.
I za kraj ovog kratkog, ali dostatnog pregleda, kažimo da je i dubrovački pjesnik francuskog podrijetla Marko Bruerević 1820. napisao Dubrovčanima sljedeće indikativne stihove: Ti koji dni traješ i noći knjige promećeš, pomnjivo tražeći slovinskoga naroda slave, bi l’ uzrok men’ po sreći dokazati znao, s pivnice jer svako do glasovita Pregata, slavne bi se slatko hrvatske odreko starine?
Već i ovi poznati, ali indikativni primjeri, dovoljan su pokazatelj što je Dubrovnik i čijoj baštini pripada, čijega je jezika dika, kojih je kruna gradova, kojega je naroda slava. Rječiti su to povijesni izvori, bedem i zalog za borbu protiv manipulacija suvremenih susjedskih ekstremizama. Naslijeđe je to koje nas obvezuje na brigu za vlastitu baštinu, jer ukoliko se o njoj ne ćemo brinuti s dužnim poštovanjem i punom svjesnošću, ostat će na vjetrometini balkanskih provincijalnih intriga.
Svjesne države s domoljubnim Vladama su prepoznale značaj povijesne baštine, sustavno vode brigu o tom izrazito važnom aspektu, kako na unutarnjem tako i na međunarodnom polju, te znaju argumentirano i pravovremeno reagirati u ovakvim situacijama.
Hoće li adekvatno žestoko reagirati i hrvatska diplomacija? Već bi zaista bilo vrijeme za to.
