Većina propagandnih priča koje dolaze iz Kremlja može se svrstati u dvije glavne kategorije, usmjerene na domaće ili strano stanovništvo
Različiti slični postovi koji prikazuju Rusiju kao osloboditelja, a ne okupatora Europe, pojavljuju se na VK mjesecima, čak i godinama, zaredom. Analiza tih postova otkrila je širi narativ Kremlja i interes korisnika VK za njega.
Premisa priče usredotočena je na iskrivljene činjenice da je Rusija dala slobodu brojnim europskim zemljama, počevši od Finske 1802. i završavajući ujedinjenjem Njemačke 1990. godine. Cijela priča temelji se na emocijama, a ne na činjenicama i prikazuje Rusiju kao neshvaćenu i omraženu bez razloga. Činilo se da je premisa priče vrlo slična zloglasnom videu “Ja sam ruski stanar” pokrenutom još 2015. godine. Uočeni su zanimljivi obrasci jer je ista priča objavljena, ponovno objavljena i prepisana uključujući različite pozadine i dodajući izmišljene intervjue kako bi priča izgledala privlačnije.
Čini se da su te priče prvenstveno učinkovite na ruskom jeziku i uglavnom na ruskoj platformi društvenih medija VK. Budući da dostupni alati za slušanje na društvenim mrežama nemaju pristup VK, istraživanje je provedeno ručnom analizom dostupnih postova. Nalazi sugeriraju da su te priče najvjerojatnije prilagođene ruskoj domaćoj uporabi. Štoviše, čini se da su iste regurgitirane priče dobile stotine lajkova od korisnika VK mjesecima i mjesecima zaredom.
Premisa priče
Većina propagandnih priča koje dolaze iz Kremlja može se svrstati u dvije glavne kategorije, usmjerene na domaće ili strano stanovništvo. Narativ koji analiziramo u ovom izvješću klasičan je primjer onoga koji spada u domaću kategoriju. Priče koje padaju usmjerene na rusko stanovništvo obično se temelje na jakim emocijama, dok su činjenice iskrivljene, pogrešno protumačene ili uopće nisu očite. U ovom slučaju, Rusija je prikazana kao velikodušna velesila, koja je pomogla zemljama u njihovim težnjama prema slobodi i ostala neshvaćena i omražena. Čini se da su ove emocionalne izjave i prikazivanje nesebične Rusije dobro prihvaćene od strane korisnika VK.
Premisa narativa je inverzija povijesnih činjenica, dajući Ruskom carstvu i Sovjetskom Savezu titulu osloboditelja, a ne okupatora. Priča je napisana na ironičan način, stavljajući riječi poput zločina protiv civiliziranog svijeta u zagrade kako bi ih prikazala kao apsurdne. Priča zatim daje popis zemalja koje je Rusija navodno oslobodila, obično počevši od Finske 1802. i završavajući ujedinjenjem Njemačke 1990. godine. Pogledajmo neke od iznesenih činjenica.
1. 1802 и 1918 гг. — вероломно наградили суверенитетом Финляндию, ili je Rusija “podmuklo” dala neovisnost Finskoj 1802. i 1918. godine.
Ova linija argumentacije ne drži vodu jer je Finska postala dio Ruskog carstva nakon Finskog rata sa Švedskom. Finska je na početku doista ostala autonomna regija, ali je brzo bila meta oštrih politika rusifikacije. Proglašenje finske neovisnosti bilo je posljedica pada Ruskog carstva i njihove nesposobnosti da zadrže teritorije. Slično tome, u razdoblju od 1918. do 1920., baltičke zemlje i Poljska morale su se boriti za neovisnost protiv lutajuće Crvene armije. Priča također prikladno nije spomenula Zimski rat 1939. godine, kada Sovjetski Savez još jednom nije uspio anektirati Finsku.
2. 1918. г. — подло и коварно подарили государственность латышам и эстонцам, которой у них никогда не было, ili Rusija predstavila je Latviji i Estoniji neovisnost 1918. godine, koju nikada prije nisu imali.
Taj argument također ne odgovara stvarnosti jer su se i Latvija i Estonija borile za svoju slobodu protiv boljševičke Rusije.
3. Isti argument primjenjuje se na treći argument na popisu: Литва восстановила государственность в 1918. г. тоже благодаря России, ili, Litva, koja je obnovila neovisnost 1918. također je zahvalna Rusiji.
U stvarnosti, činjenice su suprotne – Litva se borila protiv Crvene armije sve dok 1920. nije potpisan Sovjetsko-litavski mirovni ugovor.
Nadalje, priča počinje s Finskom 1802. godine, prikladno zaboravljajući razgovarati o priči o stvaranju Ruskog carstva. Priča ne raspravlja o ruskoj aneksiji Sibira, kavkaskoj regiji, ruskom teritorijalnom širenju na Bliski istok, uključivanju ukrajinskih zemalja i tri podjele poljsko-litavske Unije izostavljene su radi argumenta. Ukratko, ne spominju se ruski imperijalizam i teritorijalne ekspanzije, užasne politike rusifikacije ili sovjetski zločini protiv čovječnosti.
Daljnja provjera činjenica neće biti navedena u ovom članku jer jednostavno Google pretraživanje ili preskakanje kroz povijesnu knjigu lako može prikazati prikazane činjenice kao netočne. Ovo je klasičan primjer drugog ruskog D dezinformacija – Iskrivljavanje, kako ga je opisao DFRLab-ov suradnik za informacijsku obranu Ben Nimmo. U ovom slučaju svi ruski teritorijalni gubici, uglavnom zbog raznih vojnih poraza, Ruske revolucije ili pada Sovjetskog Saveza, bili su iskrivljeni u Rusiju koja je dobrovoljno dala te teritorije. Čitatelj koji pada na ove argumente trebao bi biti neupućen u povijesne činjenice, no mnogi korisnici VK oduševljeno podržavaju ovu liniju argumenata.
RAZLIČITI POSTOVI I OPSEG PRIČE
Te su priče identificirane na VK, tijekom svakodnevnog praćenja narativa, jer su se počele pojavljivati još 2015. godine. Napredak ovih priča praćen je od kada su uočeni prvi postovi i iznenađujuće se doseg priče samo povećao.
Nakon analize VK niti, pronašli smo nekoliko glavnih vrsta postova koji se ponovno pojavljuju. Čini se da su se četiri glavna primjera postova istaknula kao oni koji su se uglavnom koristili i ponovno objavljivali uz minimalne vizualne promjene. Tekst ovih postova bio je samo minimalno izmijenjen, a isti datumi korišteni su u svim tim pričama. Ti su datumi poslužili kao najbolje ključne riječi u pronalaženju ovih postova koji se ponovno pojavljuju.
Te su priče analizirane pomoću Buzzsuma i Sysomosa pomoću engleskih i ruskih ključnih riječi. Ova pretraživanja nisu dala značajne rezultate s različitim korištenim ključnim riječima, jer je uočeno do 200 – 300 različitih rezultata. U međuvremenu, Buzzsumo je pružio samo nekoliko desetaka jedinica medijskog sadržaja, od kojih su većina nišni mediji i blogovi. Zbog malog broja na različitim platformama na ruskom i engleskom jeziku, ovo je istraživanje bilo usmjereno na VK, gdje je ova priča bila najistaknutija.
Budući da većina alata društvenih medija koje koriste naši istraživači ima ograničen pristup VK podacima, poduzet je ručniji pristup. Traženje istih datuma koji su korišteni u svim postovima dalo je priliku za izračunavanje i približan doseg ovog narativa. S različitim ključnim riječima, broj VK postova varirao je od 7,1 do 7,8 tisuća postova raspoređenih tijekom tri godine.
Primjer pretraživanja na VK s različitim ključnim riječima.
Kada se sortira prema količini primljenih lajkova, činilo se da su neki od ovih lonaca neobično dobro ocijenjeni. Najsličnija objava dobila je preko 9 tisuća lajkova, što je iznimno visoko za ovu društvenu platformu.
Primjeri različitog dosega iste priče.
Neke od tih priča temeljile su se na prethodno spomenutom zloglasnom videu “Ja sam ruski stanar”. Video koji se pojavio prije nekoliko godina temeljio se na sličnoj liniji argumentacije, ironično iznoseći uvrnute činjenice da su, nakon što je Rusija izgubila kontrolu nad raznim zemljama, bogatstvo i važnost tih regija pali. U međuvremenu, druga objava temeljena je na navodnom članku finskog blogera Veikka Korhonena iz grada Oulua. Navodno je Korhonen tvrdio da je pola Europe i dio Azije dobilo svoju državnost od Rusije. Razni mediji razotkrili su ovu priču, pronašavši dokaze otvorenog koda da navodni autor ne postoji, a fotografija korištena u članku obično je Atte Korhola, profesor promjena okoliša na Sveučilištu u Helsinkiju. Unatoč tome što je priča razotkrivena prije nekoliko mjeseci, citat ovog izmišljenog autora još uvijek luta VK platformom.
ZAKLJUČAK
Kremlj i dalje uspješno provodi popularni narativ o predstavljanju Rusije kao osloboditelja Europe. Unatoč tome što je priča nastala još 2015. godine, pa su čak i neke priče koje podupiru ovaj narativ razotkrivene prije nekoliko mjeseci, priča i dalje luta na ruskoj platformi društvenih medija VK. Štoviše, čini se da ovaj narativ prikuplja uglavnom više lajkova i komentara korisnika VK od mnogih različitih promoviranih narativa.
Ovaj učinak pokazuje ne samo da je rusko domaće stanovništvo vrlo otvoreno prema tom osjećaju, već i da je Kremlj u stanju povratiti potpuno istu priču više od tri godine i privući pozornost korisnika VK.
