Nakon uspostave NDH tematiku je proširio pozivima na njezinu obranu te tvrdnjama o etičkoj nadmoći Hrvata nad Srbima
Mirko Košutić, pravnik i političar (Krapina, 22. X. 1869. — Beč, 6. XII. 1947.). U Zagrebu završio klasičnu gimnaziju 1888. i temeljem rigoroza doktorirao pravo 1894, potom bio sudbeni pristav u Mitrovici, Petrinji, Zagrebu, Ludbregu, Brinju i Slatini te od 1907. vijećnik i od 1913. potpredsjednik Sudbenoga stola u Zagrebu, gdje je na Pravoslovno-državoslovnom fakultetu 1897.–1906. kao privatni docent te od 1909. kao naslovni profesor predavao uglavnom gruntovno i rudno pravo; 1914.–15. privremeni upravitelj Sudbenoga stola u Mitrovici.
Kao sudac istražitelj u tzv. Veleizdajničkom procesu 1908.–09. žestoko je napadan zbog navodne protusrpske pristranosti, a T. G. Masaryk neizravno ga je optužio za zapisničku manipulaciju (njegov odgovor tiskan je u „Hrvatskom glasu“, 1909., str. 94.).
U listopadu 1918. uhićen po nalogu NV SHS, ubrzo umirovljen te s I. Frankom, A. Horvatom i dr. zatočen do siječnja 1919, nakon čega se bavio odvjetništvom.
Od 1919. bio potpredsjednik Poslovnoga odbora Hrvatske stranke prava (u zagrebačkom izbornom kotaru 1920. izabran u Ustavotvornu skupštinu) te 1921.–22. uza S. Radića i M. Drinkovića član predsjedništva Prvoga hrvatskoga bloka, a 1920.–21. i gradski zastupnik u Zagrebu.
U skladu sa stranačkim stajalištima napose je u listu „Hrvatska misao (1920.–23.; suizdavač 1922.–23.) isticao pravo na „slobodnu hrvatsku državu“, a u nastojanju da se postigne dogovor s oporbenim Nezavisnim radikalima njihova je vođu S. Protića nazvao jedinim srpskim političarom sposobnim za opći sporazum s Hrvatima, pri čem je kao ustupak priznao bivšemu NV ovlast da do donošenja ustava upravljanje državom prenese na regenta (Radikal, Beograd, 1922., 98, 296). Istodobno se protivio pregovorima o suradnji s demokratima Lj. Davidovića (Hrvatska misao, 1922., 52), a nakon raspada Bloka na poč. 1923. s M. Mintasom osnovao neutjecajnu Starčevićevu hrvatsku stranku prava (od 1926. Hrvatska narodna Starčevićeva stranka, HNSS) te pokrenuo tjednik „Hrvatska“ (nakladnik i upravitelj do 1925., potom i odgovorni urednik do 1927), u kojem je bivše stranačke drugove kritizirao zbog doticaja s vladajućim radikalima N. Pašića te na osnovi saborskih zaključaka od 29. X. 1918. napominjao da je nasuprot djelatnosti NV jedino trajno stanje „suverena hrvatska država“.
Ipak je Radića podupirao sve do potkraj 1925., a 1926. u programu HNSS (Hrvatska, br. 39–40) predložio stvaranje „saveza slobodnih država SHS“ na čelu sa „suverenom“ i vijećem sastavljenim od predstavnika parlamenata, sa zajedničkom vojskom i vanjskim poslovima te visokom razinom ljudskih i drugih prava (uveli bi se, među ostalim, upravni sudovi, tajno glasovanje i progresivno oporezivanje, a o sudbini BiH i Crne Gore odlučilo bi se plebiscitom).
U drugoj pol. 1930-ih povezao se sa skupinama oko P. M. Kvaternika, S. Buća i S. Govedića te supokrenuo tjednik „Hrvatska gruda, u kojem je 1940.–44. objavljivao uvodnike“. U njima je pisao o Banovini kao nepotpunu rješenju (i s obzirom na cjelovitost BiH, za koju tada predviđa eventualnu autonomiju u okviru Hrvatske) te zapadnim demokracijama nadređivao sustave Italije i Njemačke (ne samo zbog potpore prvih versailleskomu poretku nego i zbog nedostataka liberalnoga kapitalizma).
Nakon uspostave NDH tematiku je proširio pozivima na njezinu obranu te tvrdnjama o etičkoj nadmoći Hrvata nad Srbima, nemogućnosti njihova suživota i štetnu utjecaju židovstva (predlagao je unutrašnje preseljenje pučanstva i prepuštanje vlasništva nad zemljom samo „autohtonu hrvatskom življu“).
S druge strane, znatan ugled omogućio mu je da načelno promiče pravnu državu te da u svezi s gubitkom obale njemačkomu savezniku iznese svojevrstan priziv potkrijepivši ga navodnom pripadnošću Hrvata nordijskoj i dinarskoj rasi nasuprot semitskoj i mediteranskoj (Hrvatska gruda, 1941., 51–52, 68), a ulogu Hrvatskoga državnoga sabora (u koji je imenovan 1942. te izabran za predsjednika Odbora za pravosudne i bogoštovne poslove) nastojao je ojačati vjerojatno već predlaganjem proglasa o „ništetnosti svih državnih čina“ od 1. XII. 1918. do 10. IV. 1941. (ali i o naknadnom prihvatu onih prigodom i nakon osnutka NDH), a svakako supotpisom kritičkoga memoranduma o vanjskoj i unutrašnjoj politici te prilikama u državi upućenoga A. Paveliću 30. XI. 1942 (B. Krizman, 1980) te člancima u „Hrvatskoj grudi“ (1942., 84, 92, 114, 117; 1943, 124, 131, 164, 168; 1944, 179), u kojima se zauzimao za odgovornost vlasti tomu „utjelovljenju narodnoga suvereniteta“ (barem u savjetodavnom smislu), pa i za uvedbu referenduma te bana; naposljetku je nakon apela za njegovim novim sazivom u člancima potkraj 1943. dao nacrt za izbor neovisnih sabornika.
Objavio je priručnik, prvi u nas, o zemljišnoknjižnom pravu (1910) i komentare iz toga područja (1930, 1931), a u Mjesečniku Pravničkoga družtva u Zagrebu (1896–1900, 1904–08, 1912–14, 1918, 1937) javljao se raspravama i prijedlozima iz kaznenoga, obveznoga i stvarnoga prava sa zemljišnoknjižnim te građanskoga postupka; u njem je već 1900-ih zastupao zamisli srodne onima iznesenima 1942. u Saboru i 1943. u prijedlogu Građanskoga zakona (kao što su očuvanje zadružnih obitelji smanjenjem nasljednih i drugih prava članova te djelokrug svjetovnih sudova za bračne odnose, s vjenčanjem „iz nužde“ pred upravnim tijelom).
U Zagrebu su mu samostalno objavljeni pretisak rada „Zastara po austrijskom privatnom pravu“ (1898.) te predavanje o nacrtu „parničnoga postupnika“ (1914.).
U periodicima su mu tiskane i memoarske bilješke te tekstovi o političkim i pravnim temama, poput odvjetničkih govora u obranu M. Šufflaya (1921), J. Matošića (1923.) i J. Predavca (1930.) te o poreznim obvezama vlasnika zgrada (1941. spominje se kao predsjednik Društva kućevlasnika i zemljoposjednika, a 1942. kao privremeni savezničar Hrvatskoga saveza kućevlasnika).
Autor je zbirke ljubavne i domoljubne poezije (1892.) te realističkih crtica (Narodne novine, 1912.–13.), a kao odbornik Jugoslavenskoga filatelističkoga saveza pisao je o vrijednosti maraka (Balkan, 1920.). Potpisivao se i Dr. M. K., K., Kš., M. K. te, vjerojatno, -tić.
DJELA:
Zimzelenke. Zagreb 1892. — Gruntovno pravo. Zagreb 1910. — Tumač k Zakonu o zemljišnim knjigama te Zakonu o unutarnjem uređenju, osnivanju i ispravljanju zemljišnih knjiga. Zagreb (1930). — Tumač k Zakonu o zemljišno-knjižnim diobama, odpisima i pripisima i k Pravilniku za vođenje zemljišnih knjiga. Zagreb 1931. — Osnova Građanskog zakona za Nezavisnu Državu Hrvatsku (suautori V. Krišković i K. Lokmer). Zagreb 1943.
LITERATURA:
I. Strohal: Posljednja o prigovorima proti mojim predlozima o uređenju imovinskog seljačkog prava. Mjesečnik Pravničkoga družtva u Zagrebu, 33(1907) 5, str. 349–357; 6, str. 423–432. — S. Sova: Odgovor na „Osvrt“ dra. Košutića. Ibid., 34(1908) 5, str. 420–427. — (O ulozi u tzv. Veleizdajničkom procesu): Obzor, 49(1908) 231, str. 2; 50(1909) 142, str. 2; 237, str. 3–4; 238, str. 3–4; 239, str. 3–5; 52(1911) 122, str. 2. — Pokret, 5(1908) 159, str. 2; 163, str. 3; 6(1909) 116, str. 1; 196, Pr.; 197, Pr. — Hrvatski đak, 3(1909) 1, str. 19–20. — Hrvatsko pravo, 15(1909) 4074, str. 4. — Samouprava, 7(1909) 108, str. 1; 112, str. 2. — Srbobran, 26(1909) 242, str. 1; 28(1911) 106, str. 6; 29(1912) 134, str. 3. — b., Ibid., 25(1908) 183, str. 1. — J. Banjanin, Ibid., 189, str. 1. — J. Mrzljak, Hrvatsko pravo, 15(1909) 4079, str. 2–3. — I. Sporčić (iš), Hrvatski đak, 3(1909) 7/8, str. 230. — Starčevićanska akad. mladost, Hrvatsko pravo, 15(1909) str. 2. — O. Szlavik (x+y), Jutro, 2(1909) 26, str. 1. — Veleizdajnički proces. Zagreb 1909, 174–175. — (Prikazi knj. Gruntovno pravo): L. Schick (L. Šik), Agramer Tagblatt, 26(1911) 36, str. 5. — Mjesečnik Pravničkoga družtva u Zagrebu, 37(1911) I/2, str. 177–179. — Bk.: Sastanak građanskog kluba Stranke prava u Zagrebu. Hrvatska misao, 1(1920) 26, str. 2. — Zapisnici o skupštinama zastupstva slob. i kralj. glavnoga grada Zagreba. Zagreb 1921–1922. — Dr. Mirko Košutić. Beogradski dnevnik, 4(1922) 43, str. 1. — Argus: Košutićevo izvrtanje. Tribuna, 13(1922) 47, str. 1–2. — Pier: Pravaši opet luduju. Ibid., 61, str. 1–2. — S. Protić: Istorijska Hrvatska! Radikal (Beograd), 2(1922) 112, str. 1–2. — A. Pavelić: Na izazov dra. M. Košutića i dra. M. Mintasa. Pravaš, 1(1923) 73, str. 2. — (I. Politeo): Naši odvjetnici. Odvjetnik, 7(1933) 3, str. 10. — R. Habeduš Katedralis: 73. godišnjica života dra Mirka Košutića. Hrvatska gruda, 3(1942) 114, str. 2–3. — F. Milobar: Sklad dvaju autoriteta. Ibid., 115, str. 3. — Brzopisni zapisnici prvog zasjedanja Hrvatskog državnog sabora u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj godine 1942. Zagreb 1942. — B. Gligorijević: Demokratska stranka i politički odnosi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Beograd 1970. — F. Jelić-Butić: Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941–1945. Zagreb 1978². — B. Krizman: Ante Pavelić i ustaše. Zagreb 1978. — Isti: Pavelić između Hitlera i Mussolinija. Zagreb 1980. — R. Horvat: Hrvatska na mučilištu. Zagreb 1992 (pretisak izd. iz 1942), 104, 114, 128, 137–140, 149, 351. — Pravni fakultet u Zagrebu, II/1. Zagreb 1996, str. 25; III/2. 1997, str. 216–219, 774, 778, 783; IV/1. str. 425–435 (s popisom radova). — T. Macan: Spremnost 1942–1945. Zagreb 1998. — B. Janjatović: Politički teror u Hrvatskoj 1918.–1935. Zagreb 2002. — H. Matković: Studije iz novije hrvatske povijesti. Zagreb 2004.
Dino Mujadžević i Filip Hameršak (2009.), Hrvatski biografski leksikon
