U Jugoslaviji su i državni praznici bili – zločinački
Govor na Sedmom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu u Muzeju Mimara, Zagreb, 30. rujna 2016.
U vrijeme komunizma progonili su se i svi koji su prema žrtvama koje su partizani poubijali bilo kakav znak ljudske pažnje pokazali. Poznato je da se u vrijeme vladavine Komunističke partije, dok je Republika Hrvatska bila u sastavu Jugoslavije, o poginulim vojnicima i pripadnicima ostalih vojski koje su se borile na strani Nezavisne Države Hrvatske i sila osovine nije vodila nikakva briga, čak štoviše groblja i grobovi su se sustavno uništavali, a nisu se smjela ni spominjati ni mnogobrojna stratišta i grobišta koja su prouzročile i počinile partizanske, često i četničke i ostale snage i vlasti, kako u doba Drugog svjetskog rata tako i u poraću. Da apsurd bude veći neke masovne zločine i ubojstva kao državne praznike smo slavili. Pa su tako Socijalističke Republike Bosna i Hercegovina i Hrvatska 27. srpnja slavile kao Dan ustanka?!?!
Tako smo masovna ubojstva hodočasnika iz Drvara koji su poubijani na povratku s proslave blagdane sv. Ane 1941. godine iz Kosova kod Knina slavili kao nešto čime se treba ponositi. Tako udareni „temelji“ ljudskih prava kasnije su se još i „usavršavali“, a likvidacije zarobljenih vojnika i civila nisu se smjela ni spominjati. U takvim okolnostima žrtve koje su prouzročile partizanske snage i kasnije komunističke vlasti nisu se smjele ni mogle na ljudski i dostojanstven način pokopati, brojna grobišta nastala u ratu i poraću nisu se mogla ni obilježiti, a progonilo se i sve one koji su prema žrtvama u tim grobovima, grobištima i stratištima htjeli bilo kakav znak ljudske pažnje pokazati, grob im obilježiti ili svijeću zapaliti.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više