Šest zemalja na Balkanu želi u EU. Ali EU u krizi ne može primati nove članice…
Ideja je rođena na Balkanu. Formulirao ju je današnji srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić: zar ne bi bilo praktično povezati zemlje na Balkanu u jedan zajednički gospodarski prostor? To bi mogao biti prvi korak prema pristupu EU-u. Europska unija brzo je zahvalna prihvatila tu ideju. Na samitu o zapadnom Balkanu ove srijede u Trstu o tome bi trebalo donijeti načelnu odluku. Na Balkanu više zemalja želi u EU – ali Unija je u dubokoj krizi zaokupljena drugim stvarima. Carinska unija mogla bi biti dobar način da se dobije na vremenu. Europska unija ne bi morala primati nove članice, ali bi sačuvala utjecaj na Balkanu – gdje se za utjecaj bore suparničke sile.
Hrvatska i Slovenija u međuvremenu su već u EU-u. Crna Gora, Srbija i Albanija pristupni su kandidati. Bosna je dala zahtjev za pristup. Makedonija upravo nastoji stati nakraj vječnoj svađi s Grčkom zbog imena svoje zemlje – nakon toga Atena možda više ne će blokirati makedonsku želju za pristupom EU-u. I Kosovo želi u EU. Ali, vrijeme velikih proširenja prošlo je. EU je zapao u krizu i zato što se njime s 28 članica teško može upravljati. Nakon brexita primitak brojnih novih država na Balkanu čini se teškim. Balkanska carinska unija vezana za Bruxelles mogla bi biti rješenje u nuždi. Iza kulisa o njoj se već godinama raspravlja kao o instrumentu kojim bi se neutralizirala bačva baruta Balkan, a da se EU ne mora širiti.
Balkan je Europljanima gospodarski beznačajan. Ali kad se radi o politici, on je, kao i često dosad u europskoj povijesti, od središnjeg značenja. Ondje gdje su nekad sustavi saveza unosili nešto stabilnosti u eksplozivnu mješavinu naroda između Beograda i Skoplja, Sarajeva i Tirane, danas je nada u pristup EU-u jamac mira. U skladu s tim rastu i napetosti na Balkanu. Povjerenik EU-a za proširenje Johannes Hahn stalno naglašava da je pristup i dalje cilj. Od njega potječe formula da „pozitivna ovisnost“ jednih o drugima može pridonijeti da se ublaže sveprisutne etničke napetosti u regiji.
Zapravo bi to bilo ponovno rođenje stare Jugoslavije, naravno samo kao carinske i transportne unije. Bez Hrvatske i Slovenije, one su već u EU-u. Srbija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Crna Gora, Makedonija – bila bi to unija siromašnijih država slijednica Jugoslavije. Shvatljivo je zašto bi se to Beogradu moglo dopasti. U takvoj bi tvorevini Srbija bila težište prema kojemu bi sve gravitiralo. Onako kako je Beograd nekad dominirao Jugoslavijom, tako bi obilježio i novu Jugoslaviju. Makedonija više ne bi morala neprestano strahovati za svoju egzistenciju. Konačno bi bila dio većeg saveza, a ne sama i bespomoćna, okružena neprijateljski raspoloženim susjedama – Grčkom, Albanijom, Bugarskom, Srbijom, koje sve misle da Makedonija nije prava država, da zapravo pripada njima i da Makedonci kao takvi ne postoje. I u Bosni kao dijelu takve unije možda bi se manje strahovalo da će se jednoga dana raspasti.
Što se tiče ljudi, ankete pokazuju da je rasad Jugoslavije jedna stvar radi koje žale u svim državama slijednicama – osim možda na Kosovu. Raspad Jugoslavije do danas je ostavio vakuum u europskoj strukturi moći koji nikad nije popunjen. Kako je raspad habsburškoga carstva Europu učinio krhkijom, a Hitler iskoristio slabost sitnih nastalih država, tako je i kraj Jugoslavije u srcu Europe stvorio trajno krizno žarište koje nikad nije posve ugašeno. Gdje se Rusija, Turska, SAD, Njemačka, ukratko velike sile, igraju vatrom za geopolitičku prevlast.
Stara se Jugoslavija raspala jer je patila od unutarnjih napetosti, prvenstveno od suparništva između Srba i Hrvata. I nova zapadnobalkanska unija bila bi bipolarna: njome bi dominiralo i međusobno se natjecalo osam milijuna Srba u Srbiji i Bosni te pet milijuna Albanaca u Albaniji, na Kosovu i u Makedoniji. Ne radi se, naravno, o stvaranju nove države, stoga su takve misli jednako nepromišljene kao i politički strahovi i nade onih kojih se to tiče. Ali, i Njemačka počela kao carinska unija, pomislit će mnogi. I EU naravno, u kojemu se danas radi o političkim odnosima moći i vizijama budućnosti. Riječ je konkretno o više od 30 bilateralnih ugovora koji reguliraju trgovinske odnose različitih balkanskih država s Europljanima i međusobno. Povezati ih u jedan jedini ugovor, jedan jedini sporazum zapadnobalkanske carinske unije i EU-a, bilo bi znatno jednostavnije i moglo bi potaknuti gospodarski rast.
Logično zvuči i to da bi posljedica takve regionalne gospodarske integracije bio jednostavniji i brži pristup EU-u. Upravo kad je riječ o Kosovu, gdje je strah od takve balkanske unije najveći. Ali članstvo Kosova u EU-u problematično je zato što ono u očima Srba nije samostalna država nego pripada Srbiji. Tu se mogu očekivati slični problemi kao između EU-a i Turske na pitanju Cipra – Turska ne priznaje članstvo Cipra u EU-u jer je otok podijeljen i samo grčki dio pripada EU-u. Utoliko se mogu razumjeti strahovi Crne Gore: ta je zemlja od svih balkanskih država najdalje došla u pristupnim pregovorima s EU-om i kad bi balkanska carinska unija na kraju zaista postala zamjena za puno članstvo u EU-u, ona bi izgubila najviše. Ali za Kosovo, čije su šanse najslabije, takva bi unija mogla biti prilika barem za prvi korak prema EU-u. Za daljnje korake unija zasad neće biti spremna.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više