Otrovna jezičina Nenada Čanka

Čekam da objaviš imena "komisije UN-a", koja je "izvadila 780.000 leševa iz Save šezdesetih godina"…

Poznavao sam jednog Nenada Čanka, Novosađanina, Lalu, gospodina, hrabrog, poštenog i otresitog čovjeka koji je u vrijeme uspona nacizma u Srbiji (1990./91.) grmio na skupovima protiv „režima koji danas radi isto što se radilo 30-ih godina u Nemačkoj“. Na sav glas je osuđivao „srpski nacionalsocijalizam i 'srpskog Hitlera' Slobodana Miloševića“, optužujući s pravom tadašnji režim za rušenje Jugoslavije, progon manjina u Vojvodini i pripremanje rata. U vrijeme popisa stanovništva u Srbiji (ožujak 1991. godine), govorio je kako je to „kartoteka za progon ljudi druge nacije i vere, slično kako je to Hitler radio u Nemačkoj s Jevrejima uoči Drugog svetskog rata“. Da, baš tako je govorio. I još mnogo toga. Bio je po izjavama daleko radikalniji nego bilo tko drugi. I svi smo se pitali kako ga vlast ne makne, kako to da mu ne začepe usta!? Čanak je brbljao, optuživao, žestio se na režim u vrijeme kad se za pocijepani Miloševićev poster dobivalo 60 dana zatvora!

I svi mi naivci (Hrvati, Mađari, Slovaci i drugi) koji takvo što nismo smjeli javno izreći, slušali smo ga s divljenjem i poštovanjem. I smatrali ga svojim. Bio je jedan od nas. Tako smo barem mislili. Svoju tadašnju stranku LSDV/J (Ligu socijaldemokrata Vojvodine/Jugoslavije) osnovao je (tobože) „u ilegali“ – istoga dana, dan prije ili kasnije (više se točno ne sjećam) kad je formiran naš DSHV (Demokratski savez Hrvata u Vojvodini), dakle, između 14. i 16. srpnja 1990. Bila je to prva (i jedina) stranka u to vrijeme koja je čvrsto stajala na „autonomaškoj“ liniji i čija se politička koncepcija temeljila na vraćanju oduzete autonomije AP Vojvodini. Tražila je minimum prava koja je ova pokrajina imala po Ustavu SFRJ iz 1974.

I budući da Čanak nije smio „iz sigurnosnih razloga“ okupljati svoje pristaše, BIO JE REDOVIT GOST NA NAŠIM SKUPOVIMA. Sa skupova DSHV-a (koji su održavani diljem Bačke i Srijema tijekom ljeta/jeseni 1990. i zime 1991. godine, a bilo je to osnivanje lokalnih ogranaka – podružnica i mjesnih organizacija), Čanak je u eter slao poruke javnosti i žestio se na režim podržavajući parolu „Vojvodina Vojvođanima“ (koja je bila i naša) i „uzimajući u zaštitu“ nas Hrvate. Tada, koliko znam, nije bio osjetljiv na „ustaše“. A mi smo Hrvati listom i bez izuzetka bili prozvani od režima i četnika (pa čak i srbijanskih „demokrata“) „ustašama“ – tamo nas se rijetko kad drugačije i oslovljavalo.

Nije Nenadu smetala „Lijepa naša“, pa ni HRVATSKI GRB S PRVIM BIJELIM POLJEM (prvi amblem stranke DSHV-a bio je hrvatski grb s prvim bijelim poljem u sredini kojega su u bijelim poljima upisana slova: D S H V), iako su nas i zbog toga, čak i u Narodnoj Skupštini Srbije javno proglasili „ustašama“. Uredno je stajao ispod tog grba, bez ikakve nelagode i prema nama bio vrlo, vrlo ljubazan.

Moram reći da mi je i tada bilo pomalo čudno to pojavljivanje ISKLJUČIVO NA NAŠIM SKUPOVIMA. Nenad nije išao ni kod Mađara, ni kod Ante Markovića (SRSJ), niti kod Slovaka, ni na skupove UJDI-ja, pa ni na skupove Narodne seljačke stranke (Dragan Veselinov). On se pojavljivao isključivo na skupovima DSHV-a, redovito i uvijek s oštrom retorikom kakvu nitko drugi koristio nije. Računao sam tada, da ima onih koji o tomu vode računa (Predsjedništvo na čelu s mr Belom Tonkovićem) i nisam se previše zamarao tim dilemama.

Sjećam se našeg susreta u Subotici (7. travnja 1991. godine) nakon skupa DSHV-a (u pitanju je bilo objedinjavanje dviju subotičkih podružnica naše stranke). Čanak je stajao sa strane, sam, izdvojen od svih. Činio mi se nekako izoliran. Vjerovao sam tada da se ljudi plaše naći se u njegovoj blizini (jer u dvorani su bile kamere i sve je izlazilo u javnost), pa sam mu prišao, iako su malo dalje bili naši gosti iz HDZ-a s kojima bih rado razgovarao (Neven Jurica i Dragutin Hlad). Bio je vrlo ljubazan. U nekih pol sata razgovora „pretresli“ smo političku situaciju u Vojvodini (koja je već bila dobrano „zagrijana“) i u jednom trenutku sam mu predložio suradnju i to tako da pokušam agitirati za formiranje ogranka LSDV/J u općini Bač. Naime, kao tajnik podružnice za općinu Bač bio sam svjedokom kako se ljudi teško odlučuju za pristup DSHV-u i tada sam se nosio mišlju da u općini Bač možda možemo okupiti Srbe (starosjedioce), Slovake, Rusine, Mađare, Ukrajince, Nijemce, Muslimane i druge oko programa njegove stranke – a budući da su nam ciljevi bili isti („Vojvodina Vojvođanima“) mi Hrvati smo tu mogli biti samo na dobitku, kao i on i njegova LSDV/J. I složio se Nenad od prve. Dogovorili smo kontakt preko tadašnjeg tajnika DSHV Julija Skenderovića i razišli se.

Nije se nikad javio, iako je čvrsto obećao da ćemo se opet sresti. U međuvremenu je došlo do pokolja naših redarstvenika u Borovu Selu i nije mi više bilo na pameti nikakvo političko organiziranje, jer sve se događalo na 12-ak kilometara od moga sela. U kolovozu te 1991. došao sam u Hrvatsku. Povremeno sam čuo ponešto o Čanku, prati neke njegove izjave za medije i nastupe itd., ali nikad više nismo imali kontakta. Znam da je bio ovdje u Zagrebu gost naše Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata na koncertu u Lisinskom (4. 12. 2002.) i da je bio posebno toplo pozdravljen. I nakon toga, naravno, optužen od medija u Srbiji kako je „bio na ustaškom mitingu“.

Što se sve s njime događalo u godinama od kad više nisam tamo, ne znam. Samo sam primijetio (iskreno i bez zluradosti) da se Nenad polako „prilagođavao“. Nije više bio oštar i otresit kao nekad, sa Šešeljem i sličnim likovima (za koje je prije tvrdio da s njima „ne će ući ni u trolejbus“) počeo je „ćaskati“, oslovljavati ih „gospodom“ (iako je poslije rušenja Miloševića 2000. godine u DOS-u ultimativno tražio „zakonsku zabranu fašističkih stranaka – prije svega Miloševićeva SPS-a i Šešeljeva SRS-a“). Malo po malo, od njega su u Srbiji napravili neku vrstu (blago rečeno) „zabavljača“ kojega nitko nije ozbiljno shvaćao. Nekadašnji „ljuti borac“ protiv srpskog nacizma (kojega su navodno „pretukli bejzbol palicama u Novom Sadu“, za vrijeme rata „na silu mobilisali u rezervu JNA i poslali na front“ itd.), malo pomalo je smekšavao svoje stavove, sve dok nije (po mome osobnom uvjerenju) došao u balans s Dačićem, Vučićem i Šešeljem. Njegov „politički rad“ sveo se na „prepucavanje“ s četnicima u Skupštini, zastupanje nekog „antifašizma“, pričanje viceva na TV-u, ponekad bi u studiju i svirao itd. itd. I na kraju se od nekada hrabrog političara (koji je barem na riječima oštro oponirao srpskom naci-fašizmu) pretvorio u pudlicu, ili bolje reći klauna.

I svima dobro. Četnicima paše jer imaju koga ismijavati, medijima je zanimljiv iz istih razloga, a vlast ga ne dira jer je bezopasan, pa osobnih problema i pritisaka s te strane nema. Ne ću se upuštati u analizu „lika i djela“ Nenada Čanka, jer se kladim da ga ne bi definirali ni njegovi najbliži suradnici, ali, iskreno moram reći, da nisam mogao ni sanjati da je toliko POKVAREN I PODMUKAO. Do te mjere da se služi GORIM I OTROVNIJIM LAŽIMA nego oni protiv kojih se tobože „borio“ i još uvijek „bori“. Ono što je on izbljuvao (nemam drugoga izraza, jer to ljudski govor nije!) neki dan u jednoj TV emisiji, nisu do sada izrekli ni Vojislav Šešelj, ni Milan Bulajić, Dobrica Ćosić, Vasilije Krestić, pa ni opskurni Vučić i još opskurniji Vulin! Nitko od njih nikad nije iznio tako bolesne, podle i prljave laži!

Citat: „…kao što je beskonačna sramota za našu susednu i prijateljsku državu Hrvatsku da dozvoli da se na mestu magnum crimena, neopisivog zločina kakav se odigrao u Jasenovcu tokom Drugog svetskog rata od strane najcrnjeg nacističkog ustaškog režima i svega što se tu dogodilo, gde je samo na jednom jezičku Save pronašla komisija Ujedinjenih nacija kada je radila 60-ih godina iskopavanja, 780 hiljada leševa. Tako da se mi odmah razumemo oko cifara…“ Voditelj emisije Predrag Sarapa na to kaže: „Oni to negiraju“, a Čanak odgovara: „Pa mogu i ja da negiram da sam debeo… to šta ko negira iz političkih razloga mene ne zanima, ja vam govorim šta je oficijelni nalaz šezdesetih godina komisije Ujedinjenih nacija koja je radila ekshumacije. Mogu da vam dam i imena, jednom prilikom, ko je tu učestvovao.“ (https://www.youtube.com/watch?v=SZVittzGx3U (11'25''- 12'50'')

Eto, to je ta razina „dubokoumnog“ razgovora koji se tamo vodio. No, nastranu razina razgovora (jer ovo je još „mila majka“ u odnosu na ono što se sreće na njihovim televizijama), ali, takve OTROVNE, PODMUKLE i SMIŠLJENE LAŽI u životu nisam čuo! Pa još od jednoga „Vojvođanina“ i „demokrata“ za kojega sam mislio da dijeli sa mnom neke vrijednosti.

I na kraju, u čemu je problem!? Pa u tomu što Čanak JAKO DOBRO ZNA DA LAŽE, JER TIH SU SE BROJKI DAVNO ODREKLI SVI KOJI IMAJU IMALO MOZGA U GLAVI! Ali on također ZNA i to da Hrvati u Vojvodini nose (ne od jučer!) hipoteku „ustaša“ i smatraju se kolektivnim krivcima i „zločinačkim narodom“, te da svako preuveličavanje ustaških žrtava IMA ZA IZRAVNU POSLJEDICU PRITISKE I NAPADE PRIMITIVACA I ČETNIKA NA NJIH, odnosno, na ono što je nakon svega ostalo od našeg naroda na tim područjima! Zato je to podmuklo, pokvareno i bolesno! Koja „komisija UN-a“ je „vršila ekshumacije“ na području Jasenovca 60-ih godina i „na samo jednom jezičku Save pronašla 780.000 leševa“!? KOJA KOMISIJA!? ČANAK, KAŽEŠ DA IMAŠ IMENA ČLANOVA KOMISIJE (obećao si ih dostaviti Sarapi), a ja ti poručujem: OBJAVI IMENA ČLANOVA KOMISIJE I RECI GDJE SU POKOPANI TI LEŠEVI!? TKO IH JE VIDIO I GDJE JE ZAVRŠILO TIH „780.000 LEŠEVA“!? U KOJOJ GROBNICI, NA KOJEM LOKALITETU!? GDJE SU!?

Čanak, navukao si na tanak led nas Hrvate 1990./91.! Rigao si vatru na Miloševića na našim skupovima, a tko zna s kime si sve bio povezan i što ti je bio cilj! Mi smo morali otići, ti si ostao! Da si bio stvarna opasnost za režim završio bi kao Slavko Ćuruvija ili Ivan Stambolić! Ili bi te barem pokušali ubiti kao Vuka Draškovića! Ni dlaka ti usfalila s glave nije, a naše su ljude – anonimuse ubijali po selima i na fronti metkom u potiljak, s leđa! Danas vodiš kampanju protiv ostatka ostataka naše manjine! Sram te bilo – ako u tebi ima ičega ljudskog! ČEKAM DA OBJAVIŠ IMENA „KOMISIJE UN-a“ KOJA JE „IZVADILA 780.000 LEŠEVA IZ SAVE 60-ih GODINA“! I DA KAŽEŠ GDJE SU TI LEŠEVI! TRAŽIM TO U IME 40.000 NAS HRVATA KOJE STE SILOM OTJERALI, IAKO SMO BILI LOJALNI GRAĐANI I NISMO U VOJVODINI I SRBIJI NIKOMU NI PROZOR RAZBILI! Poslao sam ti večeras elektroničku poruku na stranku i slat ću ih sve dok ne dobijem odgovor!

Zlatko Pinter