Kako je Slovenija Hrvatskoj otela zapadno Međimurje
Marijan Majstorović u knjizi Stoljeće slovenskih teritorijalnih posezanja, Tkanica, Zagreb, 2018., vrlo detaljno i temeljito obrađuje slovenski apetit za hrvatskim teritorijem i stanovništvom. Cijeli niz hrvatskih glasila je Majstorović (rođen 1953.) uređivao devedesetih prošlog stoljeća, danas još se drži, makar u internetskom izdanju Hrvatski fokus te izdavačka kuća Tkanica, iako vremena nisu naklonjena kritičkoj riječi i domovinskom štivu! Bilo je doduše i težih doba, kada se otvorenije i grublje progonilo hrvatstvo i kršćanstvo. Djelo je primjer kako treba pisati, jer činjenice same govore, iako se naravno otkriva i profil pisca kao domoljuba i nositelja tradicionalnih vrijednosti; za to treba snage i vjere jer ova naša stvarnost gazi i preobražava čovjeka!
Majstorović piše pregledno i sustavno, daje eruditske podatke o ljudima i vremenima, tako da su činjenice sa „mikroskopskoga“ terena popraćene sagledavanjem širega konteksta i odnosa snaga, ali i zanimljivim biografijama malih i malo većih ljudi, npr. Velimira Židoveca, Jurja Kolarića itd. Strast novinara spojena sa strašću za povijest i politiku dobra je kombinacija, iz ove knjige se iščitava i model po kojem se razne vlasti ponašaju; strategije, taktike, pa i uljuđenost i neuljuđenost režima.
Međimurje je u starini obuhvaćalo i mađarsko Prekomurje te sjeverne slovenske krajeve koji govore panonskom kajkavštinom hrvatskoga tipa, često je prezime Horvat i preko „meje“. Uvijek je Međimurje bilo dio Zagrebačke nadbiskupije, te je povijesno u sastavu Hrvatske od ranoga Srednjega vijeka; kasnije Mađari pokušavaju oduzeti taj kraj Hrvatskoj, ali Slovenci njime vladaju tek od 1922. (Maribor), osnutkom Dravske banovine 1931. godine. Štrigova na zapadu trpi nasilnu slovenizaciju, kojoj se zagrebački Kaptol svom duševnom moći protivi.
Jože Rus (1888. – 1945.), koji je kao stručnjak za zemljopis i povijest radio u Beogradu 1919. do 1924. u ministarstvu tražio je za Sloveniju i Međimurje i Varaždin! Zamislite kada tražite teren koji Vam povijesno ne pripada i gdje nema nijednoga vašega sunarodnjaka! Štrigovski kapelan Juraj Miklaužić je zbog vjeronauka na hrvatskom jeziku kažnjen sa čak 500 jugodinara globe; ako ne plati dospjet će u zatvor. Slovenski činovnik mu piše „hrano, ali denar za prehrano si prinesite seboj (sobom) (28. kolovoza 1940.). Globu plaća nadbiskup Stepinac, ali već 1941. nesretnog Miklaužića Slovenci tuže zbog raspirivanja plemenske mržnje jer je hrvatskoj djeci na hrvatskom jeziku govorio! Uz Miklaužića istakao se župnik Juraj Horvatović u borbi za hrvatstvo Štrigove i Raskrižja!
Talijanski imperijalizam se u šali nazivao imperijalizmom siromaha, ovaj pak slovenski je čisto mejaški; maleni slovenski narod ugrožen od velikih susjeda koji su mu progutali možda i više od četvrtine teritorija i stanovništva, sa tisuću godina bez vlastitoga plemstva (ako Celjske ne računamo braniteljem kranjskih interesa!) i sa građanstvom koje je mahom ponijemčeno ili je stranog podrijetla, takav narod morao je boriti se kao što se seljaci u Prežihova Voranca bore da očuvaju komadić zemlje koji guta kraški ponor. Mi Hrvati to vrlo dobro razumijemo, jer smo u istim nedaćama rasli i stvoreni, razumijemo da se komadić zemlje koji se zove Zapadno Međimurje (cijeli kraj oko Štrigove za Kraljevine, u SFRJ „samo“ Raskrižje) ne vraća Hrvatskoj, naime poklonjeno Dravskoj banovini od starne Karađorđevića za vjernu i pokornu službu, a što se nikad nije nalazilo unutar Slovenije! Poklonjeno i osvojeno nitko ne vraća bez prisile.
Shvaćam i da su Slovenci profitirali u Jugoslavijama (I. i II.) i sačuvali svoje biće pred nasrtajima njemačkoga nacizma i talijanskoga fašizma, ali da je baš Anton Korošec, slovenski svećenik i šef Slovenske ljudske (narodne) stranke „držao svijeću“ diktaturi i davao joj prema vani legitimitet dok je tlačila hrvatski narod i druge narode to ne shvaćam. Korošec je prihvatio i antisemitizam, čudno je kako se lako zaboravilo i prešlo preko toga. Diktatura i centralizam su stvorili ogorčenje kod Hrvata; užasi Drugoga svjetskoga rata i očajnička mržnja između Srba i Hrvata idu dijelom na dušu Korošecu koji je svojim glasovima davao parlamentarnu većinu centralističkom i brutalnom velikosrpskom režimu. Korošec je čak zabranio kočevskim Nijemcima da se služe materinjim jezikom.
Kada mislimo na loše ljude i razbojnike rijetko se sjetimo sitnoga karijerizma, poltronstva, ljudi koji kažu kada susjedu kuća gori „ne bi se štel mešati“ ili „gledaj svoja posla“; mišja logika može voditi stranke i političare, ali nikako svećenika kojemu je uzor Isus Krist. I nakon 1945. slovenski crkvenjaci nastoje zagrebačkom Kaptolu oduzeti Raskrižje, što na kraju i uspijevaju 1994. Naravno, prethodno ga lukavo odvajaju od Štrigove u posebnu župu. Godine. Naša braća po Kristu! Mišja logika proizašla iz bijede, nesigurnosti, straha nije dostojna čovjeka.
Dr. Maček (Slovenac po ocu) i Broz (Slovenac po materi, ako je on dotični) su krojili hrvatsku politiku, jedan po komunističkom kalupu i svojim hedonističkim sklonostima drugi pak učinio je sve ispravno, ali ispalo je loše. Je li baš bio ispravan, premda je radio zdravorazumski i sam se vrlo napatio? Procijenio je da će Nijemci izgubiti rat i vezao se uz Engleze. Englezima je pak trebala kakva takva Jugoslavija (svejedno velikosrpska, komunistička, fašistička) kao brana Rusiji i Njemačkoj; Hrvati su u toj jednadžbi smetali. Pred kraj rata taj čestiti muž je pregovarao sa rojalistima (četnicima)i komunistima, stavio Titi masona Šubašića u Vladu i mudro dočekao progonstvo. Nadbiskup (kasnije kardinal) Stepinac je zato obavljao njihov posao; branio hrvatski puk Međimurja, primio više od 367 protjeranih svećenika i časnih sestara iz Slovenije (jedna je završila kao Drinska mučenica), kritizirao ustaški režim, suprotstavio se stvaranju posebne Hrvatske crkve izvan zajednice sa Rimom.
Zapravo se čovjek ne može ljutiti na slovenske nacionaliste, baletan i framaceut Jelinčić, Darja Mihelič. koja bi sa svojim povijesnim sastavima mogla konkurirati za svjetsku prvakinju u SF pričama, te junačina Joras kojemu se kuća našla sa krive strane granice su više čudaci nego politički opasni ljudi. Bogme bi Joras mogao promijeniti prezime u Krivokuća kao moj davni grkonesjedinjeni satnik iz JNA. Da ne bih govorio o Sloveniji kao o vrsti male agresivne alpske vjeverice ističem kako je odluka Slovenaca da izađu iz SFRJ prisilila i mlitavo partijsko vodstvo KPH da napusti 14. sjednicu KPJ; bez odlaska Slovenije Zapadni svijet bi teže prihvatio raspad SFRJ. Da, to zvuči zabavno, ali Ljubljanska banka, Savudrijska vala (tzv. Piranski zaljev) i Sveta Gera koju su Slovenci hitro prozvali Trdinov vrh, i koju je UDBA – Perković dao na upravu slovenskom kolegi uz obećanje da će dobivati slovenska izvješća što Srbi pričaju, a u cijelu tu šašavu storiju noriju je uvezan i hrvatski general Slovenac Karl Gorinšek.
Nisu to šaljive stvari, makar Raspudiću naličilo na sjajne lutke iz „A je to“, naime u ratu koji odnese 60 milijuna ljudskih života (najviše Rusa, Nijemaca i Poljaka!) Slovenci gledaju dobiti Raskrižje kad već nisu Trst, pa šalju delegaciju „caru“ Josipu Brozu. O tome svjedoči Lenart Horvatič, tj. da je samo zaslugom njegova oca Ivana i gosp. Šimuna Kutnjaka Raskrižje ostalo u Sloveniji, naime njih dvojicu nije primio Kardelj, ali jest predstavnica Komisije FNRJ Lepa Petrović; e sad je li Lepa kazala što lijepo maršalu pa se on smilovao Kutnjaku i Horvatiču to anpak moremo samo nagađati. Tak se to dela, tako je i Krim riješen i poljsko-ukrajinska i poljsko-njemačka granica.
I istarska sela u Bujštini (sjeverno od mjesta Buje) su pripojena Slovencima, a Bela Krajina (Černomelj, Metlika) je zlosretno izgubljena u Srednjem vijeku, jer bijaše vlasništvo švapskih grofova. Mađari su u Međimurju nastojali na lukav način provesti mađarizaciju, Atanasz Horvat (mađarski svećenik hrvatskoga podrijetla) je sastavio djeci kajkavski katekizam (domaći kajkavski je malo znao, pa je to slabo ispalo), ali pisan mađarskim pravopisom. Mađari su nastojali hrvatske svećenike prisiliti na prisegu, ali Stepinac uz podršku Vatikana je to odlučno otklonio! Nadbiskup Stepinac je uvijek držao određeni višak svećenika u Međimurju, da ne bi zbog bolesti, slabosti ili kojeg drugog razloga Mađari stavili svoje duhovnike namjesto naših Hrvata.
Mađarski činovnici i učitelji su došli 1941. i 1945. otišli, ali jugokomunisti su 1945. izveli prava krvoprolića po uzoru na slavne jakobince, i to pobivši bogataše, simpatizere križarskoga pokreta (potpuno nerealan pokret), mađarone (većinom su ti ljudi slaboga karaktera a velike ambicije bili su jugovići rojalisti i Slovenci i mađaroni, kako koja vlast dođe) (vječiti naši koalicionaši). Vlastelin Fodroczy je ubijen sa ženom, sinom i kćerkom. U Repovoj šumi su 1947. ubili 31 osobu, za koje slovenski izvori navode da su svi usmrćeni Slovenci. Doduše, Slovencima možemo smatrati dvije sestre Židovke i obrtnika Nijemca koji su rođeni u Sloveniji, ali oni su stradali ranije i na drugom mjestu. Dokumentaciju je prikupio vrijedni Ivan Novak. Svega 4 ubijene osobe su stvarno Slovenci, tu su uglavnom Hrvati ubijali Hrvate!
Protiv postupaka Slovenaca dosta su učinili Silvije Tomašević i osobito Zvonimir Bartolić koji kaže „Slovenija je okupirala zaljev Dragonja, Svetu Geru i Raskrižje, Ljubljanska banka je uzela hrvatski novac, Slovenija hrvatski dio NE Krško, nakon svega je iz toga napravila međudržavno pitanje i optužila Hrvatsku da želi za se tuđe, slovensko. Slovenac Danijel Starman tvrdi da Hrvatska duguje Sloveniji 277.832.132 maraka (DM) na ime istarskih željeznica?! Tajni sastanak Kučan (predsjednik Slovenije) – Milošević (predsjednik Srbije) dogodio se 24. 1. 1991., dakle samo 4 dana nakon što su se Slovenci i Hrvati dogovorili oko zajedničke obrane ukoliko bi JNA napala jednu od republika. To je vrijeme afere Špegelj, naime u generalovoj kući postavljena je kamera s namjerom da se optuži Hrvate za ilegalno naoružavanje i da to bude povod za intervenciju savezne vojske u kojoj su etnički Srbi činili iznad 70 posto časničkog kadra. Kučan je iznio svoj stav u razgovoru s austrijskim kancelarom Vranitzkym 4. ožujka 1991., jasno govoreći o potrebi političke autonomije za Srbe u Hrvatskoj. Stvarno, tko je Kučan i tko – što ga tjera da se bavi tuđim poslima?
Drugoga kolovoza 1991. je svećenik Stjepan Slaviček, od 1954. župnik u Raskrižju, onemogućen da drži u Raskrižju misu na hrvatskom jeziku. Selu koje je pripojeno Sloveniji u poraću, iako je u njemu 1921. živio samo jedan Slovenac! Otišao je Slaviček 1992. Zauvijek.
Četrnaestoga kolovoza 1991. sastala se slovenska delegacija (D. Rupel, F. Bučar) sa književnikom i političarem Dobricom Ćosićem, jednim od tvoraca velikosrpskoga projekta SANU. Oni su dogovorili 6 točaka koje dopuštaju Sloveniji izlazak iz Jugoslavije, a Srbima zauzvrat jamči slovensku neutralnost, pa i više od toga, jer spominje se jugofederacija (sa ili bez Hrvatske), te nekakve autonomije (nedefinirane, ali iz konteksta se pretpostavlja u sklopu južnoslavenskih naroda, op. T.T.). Nadalje, 26. kolovoza 1991. peteročlano slovensko predsjedništvo na čelu s Milanom Kučanom donosi odluku da će pomoći Hrvatskoj ograničeno (na kapaljku, op. T.T.); te se podržava srpski interes za Jugoslavijom (da svi Srbi žive u jednoj državi), tj. govori se čak i o autonomiji Srba na područjima izvan Srbije! Da stvar bude još zanimljivija Slovenija je tajno prodavala oružje Hrvatskoj i BiH! To je politika. Te su stvari vrlo jasne i Dejanu Joviću, i američkom projugoslavenskom veleposlaniku Zimmermanu, engleskim novinarima Silberici i Littleu, Mishi Glennyju, te norveškoj politologinji Sabrini Petri Ramet koji svjedoče o događajima.
U Sloveniji je 2007. objavljena knjiga Talijana Rivellija puna netočnosti i zlonamjernosti o kardinalu Stepincu, a knjiga je napisana uoči njegova proglašenja blaženim. I kad se sjetimo ucjena uoči ulaska u EU, te dolaska engleske kraljice u istom timingu stvari postaju jasnije. Slovenski humor mi je bio uvijek drag; recimo starcu Stjepanu Slavičeku nakon 38 godina župnikovanja u međimurskom hrvatskom selu Raskrižje (dodijeljenom Sloveniji od strane „drugova“) onemogućiti dobivanje slovenskoga državljanstva pod izlikom da je opasan! Ostarjeli velečasni opasan; za koga, za što, i na koji način? Na taj način da moli na zabranjenom hrvatskom jeziku svetu misu; zabraniti domovinsku riječ u tisućljetnom hrvatskom mjestu! Usred Europe!
Doduše sud u Strasbourgu je stao na stranu izbrisanih (izbrisani su ljudi kojima je oduzeto državljanstvo 1992. godine, op. T.T.) i dodijelio im odštetu od 37.000 do 70.000 eura. Sada to pomnožite sa 25.000 i vidjet ćete cijenu gluposti! Napominjem izvjesnu Vidu Žabot, časnu sestru (podrijetlom Hrvaticu iz Raskrižja) koja je prednjačila u napadajima na župnika Slavičeka. Dotična je proglašena Slovenkom godine, sa 44 ljeta mladosti izašla iz redovništva i sada se bavi alternativom?! Kada je Raskrižje administrativno dospjelo pod Ljutomer i crkveno izuzeto od zagrebačke nadbiskupije prestala je i briga slovenske države za njih kroz infrastrukturne zahvate i politiku široke ruke prema potrebama stanovništva. Prošla baka sa kolačima!
Navedimo Majstorovićev podatak da je granica na Dragonji mijenjana u više navrata u razdoblju 1944. do 1992., uvijek na štetu Hrvata i Hrvatske, te smo ostali bez 25 sela, 2.410 ha i 1.014 stanovnika; na sreću nam je ostao junačni Joras i njegova kućica. Ako će u Savudrijskoj vali (Piranski zaljev) Slovenija „tjerati mak na konac“ Hrvatska može komotno legalno zatražiti piransku zračnu luku i solanu! (390 ha kanala sv Odorika). Svojataju i naši dragi suvremenici Slovenci i pse; istarskog kratkodlakog i oštrodlakog goniča, šarplaninca, posavskoga goniča, hrvatskog ovčara, dalmatinca, balkanskog goniča, bosanskoga barka, trobojnog goniča itd.; usto dakako i hrvatske sorte vinove loze i vina! Neki kada se opiju vide bijele miševe; poneki anpak cuceke! Moguće je da su neki od tih pasa prelazili granicu, te ih možemo smatrati domaćim cuckima.
Uz Sloveniju i Slovence me vezuju drage uspomene, naše granice su stoljetne i naši narodi nemaju teških zavada; to ipak nije razlog da nas Hrvate netko šibicari, pa bilo skrivajući se iza EU-a, bilo iza YU-a. Prisjetimo se i slovenskoga književnika Josipa Vidmara, prijatelja Krleže i čovjeka koji je nastojao ublažiti odnos režimlija i titoista (pa i Kardelja naravno) prema Hrvatima i župi Raskrižje. Vidmar je 1983. članovima većinski nacionalistički nastrojene (velikosrpski) srpske akademije (SANU) kazao da ga njihovo ponašanje podsjeća na vrijeme diktature kralja Aleksandra.
Mnogi Hrvati su starinom iz Slovenije, kao naš Davorin Rudolf agilni borac za povijesne hrvatske granice, mnogi Slovenci su starinom Hrvati kao Janez Janša i Antun Dalmatin. Ja vjerujem u hrvatsko slovensko prijateljstvo, ali temelj toga prijateljstva može biti samo u iskrenom i poštenom odnosu, bez grickanja teritorija i uskraćivanja puku domovinske riječi! Hrvati trebaju odlučnije braniti svoja prava i svoj teritorij.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više