Obezglavljeno krdo Kada kočijaš upregne konje i sjedne u kočiju, Koliko god ispred njega bio silan par pastuha, Čim osjete napetost uzdi i fijuk biča Prestaje rzanje, i da vidiš kako imaju sluha. Ma mogu vranci koliko god hoćeš Biti silni, moćni, snažni i brzi. Ako je kočijaš u pravo vrijeme na pravom mjestu Obuzdat će divlje ćudi i vrisku nemirnih dorata I svladat najstrmiju nepreglednu cestu. Lijepo za čuti, zar ne? Čak da i najiskusniji krotitelji Samo na trenutak istrče i stanu pred rudu Dovoljan je i najmanji trzaj kopita, Da poniženi završe u blatu i pregaženi budu. Stoga se čudim takozvanim državnicima, Koji kao pokusni kunići istrčavaju u centrima moći, Pa se s pravom pitam hoće li ta Lijepa Naša Konačno nešto naučiti, ako ne s katedre bar od kočijaša. Polako, ali sigurno, postajemo obezglavljeno krdo Koje luta po pustopoljinama bez ovna predvodnika. Nacija klimavaca oborenog pogleda i pognutih glava Kojoj moćnici uporno prodaju muda pod bubrege I maglu umotanu u celofan ljudskih prava. Zvijeri su namirisale krezubog lava. Zanijemile su sirene i zvona za uzbunu. Ne znaš ni kad je primirje ni kad je napad. A psi rata svime i svačim zatrpavaju kratere Kroz koje se strmoglavio anemični i jalovi Zapad. Pejo Šimić