Ta djeca se razlikuju od većine druge djece, po mnogo čemu, na razne i različite načine
Desetljećima pišem o darovitoj i talentiranoj djeci i njihovu tretmanu u redovnoj i dodatnoj nastavi. U osnovnoj školi to još donekle i funkcionira, dok u srednjoj školi toga nema, niti u tragovima. Nikakvi propisi niti pravilnici to ne rješavaju i ne će riješiti. Na tomu rade i to rješavaju isključivo nastavnici (učitelji i profesori) iz svojeg entuzijazma i na svoj osobni i stručni način. Od vrtića do mature o takvoj djeci se treba brinuti i s njima posebno raditi. To se obično ne vrjednuje na ikakav način. Dapače! Imaš li uspjeha u tome i vidljivih postignuća doživljavaš određene neugodnosti, zavist, nerazumijevanje i ponekad izrugivanje. Nije nimalo lak niti jednostavan rad s nadarenom ili talentiranom djecom. To su posebna djeca. Treba ih najprije identificirati. Ta djeca se razlikuju od većine druge djece, po mnogo čemu, na razne i različite načine. Oni mogu biti introvertirani i ekstrovertirani. Treba ih poticati. Treba ih razumjeti. Treba im dati prostora i vremena. Ponekad su to hiperaktivna djeca, što pripisujemo nedisciplini i stvaranje nemira i nereda u razredu. Toj i takvoj djeci je dosadno na redovnoj nastavi, prilagođenoj nekakvom zamišljenom prosječnom učeniku. Umjesto da ih stalno opominjemo, kažnjavamo dovodeći ih u red, trebali bismo ih dodatno zaposliti. To zahtjeva posebnu pripremu i napor nastavnika, za što se nema vremena, niti volje, posebice imajući u vidu neadekvatnu evaluaciju rada nastavnika.
U svojoj 36-godišnjoj nastavničkoj praksi imala sam više nadarenih učenika, od opće do posebne nadarenosti za matematiku. To su bila djeca koja s lakoćom uče sve predmete ili s lakoćom uče samo matematiku. Pritom se često u drugih, pa i u nastavnika stječe dojam kako s takvom djecom uopće ne treba ništa raditi, jer oni sve mogu sami. To je velika pogrješka. S takvom djecom treba puno raditi, daleko više od druge djece. Njima je dosadno na redovnoj uprosječenoj nastavi. Treba im davati posebne zadatke. Te zadaće i njihova rješenja treba pregledati. To je dodatni posao. Osim toga, takav način rada nastavnika često nema razumijevanja, posebice kod nekih roditelja.
Mene su ne jednom tužili na resorno ministarstvo, kako nekim svojim ljubimcima dajem posebne zadaće, kako oni uče iz posebnih knjiga i kao uopće ne moraju pisati ili raditi domaće zadaće kao ostali učenici.
Srećom prosvjetni savjetnik (nadzornik) me osobno poznavao. Predavala sam njegovoj djeci, pobudila u njima ljubav za matematiku i usmjerila ih u zanimanja s matematičkom osnovom. Taj jer meni pretpostavljeni dobro poznavao moj rad i načine tog rada. Nikakvih sankcija za mene po tom pitanju nije bilo. Moji su đaci osvajali prva mjesta na svim mogućim natjecanjima iz matematike, od školskog do državnog, još u prošloj državi. Za to je trebalo puno rada i vježbanja, na zadacima iz šireg i proširenog programa. To sve je trebalo biti zasnovano na posebnom velikom interesu učenika, a ne na nikakvoj prisili. Interes u učenika je trebalo pobuditi i produbiti, jednako kao i kompetitivnost. Uz proširene materijalne ciljeve nastave trebalo je ostvariti i produbiti formalne i odgojne ciljeve nastave. Trebalo je stvarati i razvijati logičko i racionalno mišljenje i zaključivanje, mogućnost stvaranja asocijacija između poznatih i novih sadržaja, racionalnost, točnost, sposobnost analize i sinteze, otkrivanje zakonitosti, sposobnost istraživanja, otkrića, ustrajnost, strpljivost,…, sreću i radost zbog postignuća, kako osobnog tako i grupnog. sav taj svekoliki veliki rad se ne vidi. Na takvom djetetu treba raditi od vrtića do mature, da bi bili vidljivi veliki i posebni rezultati. Ide se malo po malo i penje na ljestvici postignuća. Ne smije biti n ikakvog preskakanja, ni u čemu, kako god pojedino dijete sposobno bilo. Na preprekama i po nekom usporavanju ili neočekivano lošijem rezultatu se ne nikako smije posustati. Imala sam nadprosječno nadarenu učenicu za matematiku, koja se razboljela i jedno dulje vrijeme nije pohađala nastavu. U dogovoru s roditeljima stalno sam joj slala materijale: udžbenike, zbirke, posebne zadatke s raznih natjecanja, kao i povratne informacije o rješenjima zadataka, uz pohvale i podršku. Pozvala sam je na školsko natjecanje, gdje je bila prva. Dalje je sve išlo svojim tijekom, do državnog natjecanja, gdje je osvojeno prvo mjesto s maksimalnim brojem bodova.
Kad smo se u školu vratile sa svojim diplomama, uz suzdržane i usiljene čestitke bilo je primjedbi u stlu: Lako je osvajati prva mjesta s nadprosječno nadarenom učenicom, koja sama sve radi i zna. Kaj god! Nisam se uopće na to osvrtala. Takvi komentari najviše govore o onima čiji su. Kakva god i kolika god nečija, nadarenost, darovitost, talentiranost i genijalnost bila, potreban je velik naporan i kontinuiran rad i zalaganje. Ukoliko taj rad, uz put veseli, uspjeh je zagarantiran. Ukoliko ta i takva djeca nisu dobro i na vrijeme usmjerena, njihov se talent i energija mogu izroditi u nešto nepoželjno i loše. Nije rijetkost da vrlo nadarena i talentirana djeca odustaju od daljnjeg školovanja, posebice na nekoj godini fakulteta. Nisu tamo dobili što su očekivali. Bilo im je silno dosadno, monotona, bez izazova i nečeg posebnog što su očekivali. Bila je to ustaljena rutina u nastavnim sadržajima, metodama i oblicima rada.
Velika i drugima nezamisliva je uloga odgojitelja i nastavnika u svemu tome, od tete u vrtiću, preko učitelja i profesora, do sveučilišnog nastavnika, voditelja i mentora.
Ti ljudi za svoj rad nisu adekvatno plaćeni. Njihov rad se podcjenjuje. Mnogi talenti su propali jer nisu na vrijeme otkriven i i jer njihov učitelj nije dovoljno stimuliran da se njima posebno bavi. Sve ostaje na entuzijazmu pojedinca u ulozi nastavnika. Ponekad zbog tog i takvog svojeg rada imaš dodatne probleme, u mnogo čemu. Često si neshvaćen i naplaćen. Nije sve u novcu. Puno toga je i u osobnom zadovoljstvu i spoznaji da si “spasio” i usmjerio mnoge talente. od kojih oni sami i šira društvena zajednica ima višestruke koristi. Ti i takvi pojedinci, nisu često shvaćeni. Njihov rad nije dobro evaluiran i podržan. Oni su svojevrsni čudaci koji se nisu, po mnogima snašli, u profesiji, društvu i životu. Mi smo zemlja znanja samo u nečijim glavama i na papiru. To se osjeća i vidi po mnogo čemu. Političari nam određuju što je što i tko je tko. Političari nas vrednuju. Političari nas plaćaju i upravljaju našim životom. Zapita li se itko ikad: Tko su ti političari. Često su to pojedinci s posebnim potrebama, ali ne u smislu nekakve darovitosti i pozitivne posebnosti, već u mnogo čemu deficijentni, potkapacitirani, nekompetentni i ne kompetitivni. To su oni za koje se morala organizirati dopunska nastava, u više nastavnih područja. To su oni kojima je škola bila nužno zlo. To su oni koji podcjenjuju prosvjetne radnike. To su oni koji pune stupce o prevarama, krađama, sukobu interesa, sudskih procesa, zatvora,… ali i raznih rukovodećih funkcija od lokalnih do državnih resora. Takvi će sve, čak i znanost podrediti sebi i svojima. Takve nije briga što, kako i kamo s nadarenom i darovitom djecom. Oni sve i svakoga čine prosječnim, dok sebe uzdižu. Vrijeme je da se to već jednom promijeni. Vrijeme je da ne čelo države i ostalih resora dođu obrazovani, sposobni, vješti, pošteni, odgovorni, vjerodostojni, pa i nadareni pojedinci, koji znaju, hoće i mogu.
