Ruska politička elita nije mogla osloboditi moskovljanskoga nasljeđa koje je oduvijek sputavalo ljudske slobode i kažnjavalo sve koji su se usudili oduprijeti autokraciji, teroru i samouvjerenomu mesijanizmu
Bilo je to 1660-ih godina, kad je Juraj Križanić (1617. – 1683.), vrsni hrvatski intelektualac i zanesenjak jedinstvom katolika i pravoslavaca (posebice slavenskih), iz zatočeništva u Sibiru poslao svoj spis moskovskomu caru Aleksiju „Razgovori o vladateljstvu” (poznat pod naslovom „Politika”). Križanić u njemu procjenjuje da se Moskva nalazi između dvaju svjetonazora, dviju civilizacija, Bizanta i Zapada, i naglašava da Moskva ne bi trebala slijediti ni Bizant ni Zapad, nego krenuti svojim, srednjim putom. Kako se moglo i očekivati, njegove procjene i preporuke nisu nikoga u Moskvi zanimale, a vjerojatno nisu ni razumjeli njihovo značenje. On je za njih bio opasan stranac, Europejac, katolik i čudak.
Bi li tadašnjoj Rusiji Križanićev „srednji” bio i pravi put, ne ćemo nikad doznati jer Moskva je već bila ne samo zdušno „bizantska” nego se smatrala i nasljednicom istočno-rimskih careva i čuvaricom „pravovjernoga” kršćanstva. Ova okosnica (veliko)ruskoga mesijanizma ostala je trajna, premda su temelji toj moćnoj ideologiji bili izmišljotina, potpuni falsifikat. Eto, i tada je bila važna konstrukcija, „pakiranje”, a ne sadržaj i istina!
Ono što je tadašnja Moskovija (i poslije Rusija) poprimala sa Zapada bila je površna imitacija zapadnjačkoga načina života pod kojom su paradirali moskovski viši društveni slojevi. Ali i to je stvaralo strah i ksenofobiju u čuvara pravoslavlja. Patrijarh je zatražio od cara da sve strance (Europejce) „očisti” iz Moskve jer su kvarili zdravi ruski duhovni i društveni život. To se i dogodilo polovicom 17. stoljeća. Zapadnjaci su morali prodati kuće, radnje i trgovine u Moskvi i preseliti se u novoutemeljenu „Germansku četvrt” u gradskom predgrađu. Zanimljivo, baš u toj četvrti budući car Petar Veliki (1672. – 1725.) proveo je rane godine života i u njoj poprimio temeljne europske ideje i navike.
Ali i posudbe od Bizanta bila su polovične. Uzeto je ono što je moskovskim vlastodršcima odgovaralo, a to je ponajprije bila autokracija. Moskovski su ju vladari uspostavili, a Pravoslavna Crkva pronašla je „teološke dokaze” za njihovu neograničenu vlast i uzdigla Moskvu na pijedestal Trećega Rima. Po tom receptu, Ruska pravoslavna Crkva i car postaju čuvari kršćanskoga nauka, braneći ga od zabluda, posebice zapadnjačkih. Srž moskovske „teologije” bila je kratka i jasna paradigma: Bog na nebu, car u Moskvi i njegov ruski pravoslavni narod!
Istina, za vrijeme Petra Velikoga i Katarine II., zapadnjački prosvjetiteljski apsolutizam zamijenio je teološku autokraciju. Ali u praksi ona i dalje ostaje na životu, a ruska „teologija” ponovno će u 19. stoljeću iznjedriti poznato „trojstvo”: autokraciju, pravoslavlje i (rusku) nacionalnost.
U praksi, narod je bio i ostao zaboravljen! Nikoga nije zabrinjavala careva (ne)odgovornost za narod koji je bio prepušten samovolji civilnih i crkvenih gospodara i siledžija. Usput, i Križanić je bio zagovornik jake monarhije, ali je istovremeno naglašavao dužnost vladara osigurati narodu miran i siguran život. Uzevši u obzir vrijeme u kojem je živio, naš svojevrsni avanturist imao je vrlo jak osjećaj za društvenu pravednost. Ali njegova su razmišljanja za mnoge, posebice za Moskvu, bila nepojmljiva.
Koncept benevolentnoga autokrata zaživio je u postkomunističkoj Rusiji. To bi, naime, bila idealizirana suvremenija inačica ruske autokracije. Putinovom pojavom na ruskoj političkoj pozornici, mnogi su smatrali da će on konačno ostvariti mesijansku rusku viziju ne samo idealnoga modernoga vladara i zaštitnika ruskoga kulturnoga nasljeđa, pravoslavlja i „svih Rusa”, nego i odigrati znatnu ulogu u otporu puzajućemu ekstremno lijevomu i razarajućemu zapadnjačkomu totalitarizmu.
Ali nakon osvajanja Krima i sadašnjega krvavoga pohoda na cijelu Ukrajinu, postalo je očito da je on ostao vjeran nasljednik ruskih careva, njihove autokracije, progona neistomišljenika, nasilja i brutalnoga imperijalizma. A ruski narod? Kao i pod carevima, treba biti vjeran i poslušan svojemu neokrunjenomu caru i ruskoj Crkvi koja mu je, kao što je bila i carevima, siguran zagovornik i oslonac.
Rusi svi i svuda
Hrvatima je dobro poznata jednostavna, ali ubojita imperijalistička krilatica „Srbi svi i svuda”. Istu matricu slijedi i ruski imperijalist, posebice prema „braći” Ukrajincima i Bjelorusima. Tako se u nedavnim Putinovim izjavama moglo čuti da Ukrajina nije prava država i da ju je stvorio Sovjetski Savez. Dakle, ni Ukrajinci nisu „prava” nacija. Za njega su oni Rusi, a Ukrajina ruska zemlja.
Putin i drugi ruski imperijalisti jednostavno izvrću povijesne činjenice da bi dokazali „velikodušnost” veliko-rusizma koji želi „braću” zaštiti svojim orlovskim krilima. Naime, on ne prihvaća činjenicu da su Ukrajinci baštinici Kijevske srednjovjekovne države (od kraja 9. do polovice 13. stoljeća), te da su početci, razvitak i politički sustav te države bili posve drukčiji od onoga što se oko dva stoljeća poslije događalo u Moskovskoj kneževini.
Ukratko, ne samo da Moskva nije nasljednica Kijevske srednjovjekovne države, nego su bile (i ostale) velike razlike u njihovu političkom ustroju, kulturnom životu, povijesnom hodu, mentalitetu i nacionalnom nasljeđu. Sustav kijevske države bio je plemenski, decentraliziran, za ona vremena „demokratski”, a moskovski temelji i ustroj bili su (nažalost i ostali) centralizam, autokracija, militarizam i imperijalizam. Kijev je bio i ostao europski, a Moskva bila i ostala u stalnom procijepu i dilemi između Europe i svojih opresivnih navika i zabluda.
Prvi moskovski vladar koji je prisvojio titulu cara bio je Ivan III. (1462. – 1505.). Njegova titula „cara svih Rusa” bila je vrlo znakovita i ambiciozna. Moskovljani postaju Veliki Rusi, osvajači, svojatajući kijevsko nasljeđe, niječući druge identitete i uvode trajnu prisilnu rusifikaciju drugih i drukčijih. Tu ideologiju danas svjedoče krvava događanja u Ukrajini. Za velikoruse su Ukrajinci („Mali Rusi”) i Bjelorusi samo povijesna nezgoda.
Kijevska Rus u 11. stoljeću
Sintagme „car svih Rusa”, i „ruske zemlje”, Hrvate podsjećaju na slične formulacije iz susjedstva: „srpske zemlje” i „srpski svet”. Nema definiranih granica jer su apetiti neograničeni. Pod tom imperijalističkom formulacijom nema kraju svojatanju tuđih zemalja, kultura, jezika i nijekanju nacionalnoga identiteta drugih koji su se našli u tom imaginarnom „svijetu”.
Ukrajinci, kao i Hrvati, stavljeni su u neprekidno obrambeno stanje. Moraju braniti ne samo svoju zemlju nego i svoj jezik, kulturu, književnost…, cijelo nacionalno nasljedstvo i sam identitet.
Nažalost, i u svijetu je bila prihvaćena matrica da je cijeli bivši Sovjetski Savez „Rusija”. Udžbenici, pa i oni sveučilišni, jednostavno su govorili o Rusiji. Ukrajinci, kao i Hrvati, bili su oslikavani kao provokatori, vječni pobunjenici koji se ne mogu urazumiti da budu ono što nisu. Uvijek se pisalo i govorilo (u negativnom smislu) o „hrvatskom pitanju” ili o „ukrajinskom pitanju”, ali u stvarnosti bilo je to (i danas je) velikosrpsko, odnosno velikorusko pitanje, to jest pitanje njihova nikad zasićenoga imperijalizma.
Moskva i Europa
Prije nego što je Veliki knez Ivan III. prisvojio naslov „cara”, Europa mu je nudila kraljevsku krunu, to jest da bude ravnopravan tadašnjim europskim kraljevima i da Moskovljani budu dio Europe. Ali nije to bilo prihvatljivo ni njemu ni ruskoj Crkvi. Za njih, i tada (i uvijek) Europa je imala zle namjere. Moskva/Rusija njima je bila i ostala nešto posebno, a njezina je misija iznad onoga što pokvareni Zapad nudi.
Od tih davnih stoljeća do danas odnosi Zapada i Rusije imali su uglavnom tragičan slijed. Imperijalističke zapadne zemlje išle su na istok, a ruski imperijalizam na zapad. Nakon raspada Sovjetskoga Saveza i komunističkoga sustava mislilo se da je došao kraj prijetnjama i krvavim sukobima, ali danas je veliko-rusizam opet na krvavom pohodu, a Ukrajina i Ukrajinci najveće žrtve.
Nedokučive su posljedice ove agresije i nametnutoga rata, ne samo za Ukrajinu, nego će i ruski narod platiti, i već plaća, visoku cijenu krvave Putinove avanture.
Ruski narod pridonio je svjetskoj civilizaciji neizmjerno mnogo na svim poljima ljudskoga stvaralaštva, od književnosti, glazbe, znanosti, umjetnosti…, do športa. Ali se njegova politička elita nije mogla osloboditi moskovljanskoga nasljeđa koje je oduvijek sputavalo ljudske slobode i kažnjavalo sve koji su se usudili oduprijeti autokraciji, teroru i samouvjerenomu mesijanizmu. I Putin danas zatvara i progoni sve koji se protive njemu i njegovu režimu. Očito, on sebe vidi kao cara „svih Rusa” kojemu je misija vratiti izgubljeno stado u veliko-ruski strahom i mržnjom zagađeni „tor”.
Sjećam se svojih prijateljskih razgovora s Rusom, geografom prof. Jurijem Medvetkovom, malo starijim kolegom na Ohio State University. Kao disident koji je okupljao studente na otvorene razgovore u svojem stanu bio je protjeran iz svoje voljene Rusije. On bi komentirao prilike u Sovjetskom Savezu, a ja u tadašnjoj Jugoslaviji. Juri je znao naglasiti da ne razumije svoje Ruse koji ne vide što se s njima i oko njih događa. Znao je ponoviti: „Rusija je toliko velika i bogata da je i za nas Ruse prevelika. Daj slobodu svima i onda ćemo živjeti u miru, susjedi i mi.” To je glas pravih ruskih domoljuba. Zasigurno takvih ima mnogo i u Putinovoj Rusiji. Sad je pravo vrijeme da i oni podignu svoj glas, kao i nekoć prijatelj Juri.
Nadajmo se da će rat u Ukrajini biti početak kraja vladavine posljednjega velikoruskoga imperatora. Živjela slobodna Ukrajina!
