Moje slikarstvo je pomalo teško i gusto, jer želim obuhvatiti cjelinu ljudske egzistencije
“Čovjek je uvijek na početku”, govorio je Đuro Seder (1927.-2022.), hrvatski slikar, pjesnik i akademik. Rekao bih da je čovjek uvijek na početku. Goya je to rekao kad mu je bilo osamdeset godina. Ja tek danas shvaćam da je imao pravo. Zašto sam uvijek na počeku? Jer svaka je slika nova pustolovina…
- U monografiji koju su o vama vrlo uspješno napisali Zdenko Rus i Vlastimir Kusik, Rus je označio dvije globalne cjeline Vašega opusa, označivši ih kao noćnu i kao dnevnu stranu slike. To je iznimno lijepo rečeno, jer potiče znatiželju čitatelja prema dvjema fazama Vašega stvaralaštva. Onoj prvoj, crnoj fazi, koja kao završetak ima Vaš čuveni ispovjedni tekst o Nemogućnosti slike, i drugoj, koja nadmašuje prvu a kulminira Vašim manifestom Mogućnost slike. Obje ove iskrene ispovijedi doživljavaju se kao krik, kao apel slikara. Smatrala sam da ste time okončali svoje prijašnje preokupacije. No, nedavna izložba u umjetničkom paviljonu pokazala je da i jedna i druga strana slike trajno žive u čudnoj koegzistenciji. Crno sunce, Autoportret i nekoliko posve sivih slika upozorili su da „noćna strana slike“ još živi, ne kao sjećanje na prošlost nego kao trajna prisutnost. Postalo je očito da se ne može preciznim rezom podijeliti ono što ste stvorili na dvije razdvojene polovice.
– Čovjek se može raspoloviti. U njemu živi sve, i ono što je bilo i ono što jest. Prirodno je da je prošlost dio vas, kao i da dolaze novi impulsi. Imate pravo, na ovoj izložbi ima dosta tamnih strana, ali mi i živimo u teškom vremenu i prošli smo teška vremena, među ostalim i rat. I cijeli globus krajem tisućljeća nema nikakve svijetle perspektive. Mnogo je tih oblaka nad čovjekom i s time se nehotice živi. Tako se taj pesimizam i nehotice pojavio s obzirom na to da slikam spontano. Više vjerujem u spontanost iskaza ljudske inteligencije nego u racionalnost.
- I neke situacije se ponovljene. Prva faza, za koju je rečeno da ste bili slikar „oskudnog vremena“, vremena beznađa, uslijedila je nakon Drugog svjetskog rata, a i sada smo opet doživjeli rat i ponovno je vrijeme oskudno u kojem su se obzori, kako Vi kažete, zatamnjeli. A pomiješale su se i osobne strepnje kao, recimo, bolest…
– To je također značajno. Konačno, život je prolazan, čovjek je smrtan, stalno je prisutna ta nekakva prijetnja nad egzistencijom čovjekovom i izvana i iznutra. Nemoguće je da se to ne odrazi i u slikarstvu.
- Koliko je na Vas, u ranoj slikarskoj fazi, utjecao „mizerabilizam“, koji je obuhvatio cijelu Europu, pa tako dospio i do nas?
– Duhovna klima bila je takva da je jako bio aktualan bio egzistencijalizam. Sartre i Camus su se jako čitali. Spominjao se apsurd života… Bila je to filozofija koja je uhvatila korijena, malo čak i pomodna. Ali svi smo bili uronjeni u to. A meni se s time poklopilo i moje vlastito, dječačko osjećanje straha od egzistencije – nečega se bojiš, nešto te izjeda i najedanput su se počele crne slike događati i sve je drugo postalo nevažno. Bile su vrlo iskrene. Onda sam se povezao s „Gorgonom“, ali ja tvrdim da nisam od „Gorgone“ primio te crne slike, nego sam ja u „Gorgonu“ ušao sa svojim crnim slikama. I izašao isto tako! Jer uvijek mi govore da je „Gorgona“ slikarska grupa. Nije slikarska grupa. To je nešto sasvim drugo, slikarstvo s tim gotovo da nema nikakve veze.
- Valja priznati da smo prema čestim, spekulativnim pojavama, poticanim trendovima bili u ono vrijeme skeptični, pa smo i Vašu crnu fazu preispitivali, ali te su slike dojmljive, ima u njima naboja, nekakvoga koncentrata emocija koje su dopirale do gledatelja i ostavljale trag. Teže je bilo definirati te slike, lakše smo shvaćali Vašu poeziju, koju ste pisali u to vrijeme. U trenucima, naime, krize slikarstva, kada ste pisali o „nemogućnosti slike“, iskazali ste se i u pisanoj riječi.
– I riječima sam se bavio cijeloga života, ne toliko kao slikarstvom, dakako. Ali kad je bilo slikarstvo u krizi, riječi su bile više korištene. Riječi su mi svakako znale pomoći da izađem iz kriza, iz tih tunela u koje sam znao zapasti. No ipak mislim, da je na tim crnim slikama moje rane faze, taj informel koji je bio krajnje iskren kod mene i zato je bio tako grozno crn, dešperanto crn, ipak uvijek postojao neki svijetli djelić, svijetli trag ili akcent. To se ipak može psihološki prevesti u nekakvu nadu, nekakve zrnce nade, koje se sedamdesetih godina otvorilo u jednu otvorenu rijeku svjetlosti i boje, koju sam ja, moram reći, i želio. Jer svaki čovjek želi i život. Posebno sam čeznuo za bojom!
- Sedamdesetih ste godina izašli iz crnog tunela s orgijama boje. Za publiku je to bio sretan preokret.
– Stvarno je to bilo iskreno, nije bila poza…
- Ali imam dojam da se tada jedan dio ljudi s kojima ste u fazi „noćne strane slike“ i proživljavanja krize slikarstva bili veoma bliski, udaljio od Vas, kad ste proklamirali suprotan stav. Nije li Vas manifest Mogućnost slike udaljio od prijatelja, koji su ostali na prijašnjim pozicijama?
– Možda sam se ja udaljio od njih, ne od ljudi, nego radikalnije nego netko drugi udaljio od tog koncepta. Naravno, to su sve dragi ljudi i dragi prijatelji, ali ja sam se zaista udaljio od „Gorgone“. Zato što je ta grupa ipak imala osnovni tonus jednog pesimizma. Pa i ne samo pesimizma, nego čak i jednog programskog apsurda. Sve se ironiziralo… To je bilo spašavanje od muke egzistencije, kroz ironiju, kroz apsurd, kroz pesimizam. Ali nije bilo ni želje, ni pokušaja, ni impulsa u toj grupi za nekakvom pozitivom, da tako kažem.
- I tako ste okrenuli list prema slikarstvu boja, žestokom, ekspresivnom i spontanom, a kao središnju točku cijelog umjetničkog angažmana postavili ste ljudski lik, čovjeka!
Đuro Seder, ‘Dvoje’, 1979.- I to je došlo spontano. Na kraju sam gotovo isključivo slikao ljudsku figuru, glavu, čovjeka. Pritom mi je bila važnija komunikacija – čovjeka prema čovjeku, osobe prema osobi, jer to čini bit života. Tako sam slikao čovjeka u slikama nazvanim Dvoje. Dakako, nije to određeni čovjek, nego pojam čovjeka koji teži jedan drugome, to je zapravo životna komunikacija.
- Tu težnju da naslikate stremljenje čovjeka prema drugom čovjeku, tu potrebu, dakle, za komunikacijom, jako je dobro definirao Mirko Jozić na Vašoj nedavnoj izložbi u Umjetničkom paviljonu, s drugog stajališta od povijesno-umjetničkog.
– On je sam rekao da instrumentarij povijesti umjetnosti neke stvari ne može dotaknuti. Jozić je teolog, ali i dobar poznavatelj filozofije, pa otuda ta moć da protumači neka stanja, koja drugi možda nisu mogli.
- Vaše slikarstvo on smatra anfropomorfnim. Govorio je o antropokozmosu u Vašim slikama, u čijem središtu on uočava Krista – ne samo kao Boga, nego kao najljudskijeg segmenta antropokozmosa.
– Tu transcendenciju možemo ostaviti po strani i ne moramo. Ali u svakom slučaju Krist je po meni najčovječniji čovjek. A osim toga, on je i ideal čovjeka. No, ja o tome više i ne govorim prema europskom liberalnom materijalističkom svjetonazoru, koji je na snazi 300 ili 400 godina novoga vijeka, nego govorim iz biblijskog kuta. Za mene je Krist ono što su nam evanđelja rekla. Ja sam to čitao, i to čitam, i kad ga slikam onda ga slikam kao svoju viziju Krista iz evanđelja. Prema tome, neću više uopće objašnjavati zašto slikam Krista. Slikam Krista iz Biblije. A to je Sin Božji. To je misterij, nešto što je nama ljudima dano i što mi, ako možemo, ako imamo snage prihvatiti, prihvaćamo da s tim živimo. Ja to prihvaćam i to slikam. Za mene, ne dakako samo za mene, Krist znači mesija, Krist znači pomazanik, Krist znači Božji čovjek, Božji sin.
- Čovjek pomišlja što je Sederu poticaj za ovakve slike. Nisam pomišljala na konkretno tumačenje, ali sam bila sigurna da nije nikakva jeftina spekulacija, pomodna religioznost. Nešto je drugo. Jer on naslika sebe, pa to nalikuje Kristu.
– Slikam čovjeka i njegovu komunikaciju. I kad slikam Krista opet slikam apsolutno čovjeka ali ga doživljavam kao biblijsko biće.
- Očito ne volite samoću, i otuda se u Vašim slikama često javlja tema Dvoje, što ste objasnili kao potrebu za komunikacijom. Neki u tome vide i vezu između muškarca i žene, koja u pojedinim slikama zrači erotikom.
– Dapače! Kad slikam Dvoje, to je paradigma ljudske komunikacije. U njoj je i eros, i tjelesnost i duhovnost. Jer čovjek je kompletno biće, želim da se ta kompletnost vidi. Sve u čovjeku djeluje istovremeno i tragam za kompletnim čovjekom. Zato je moje slikarstvo pomalo teško i gusto, jer želim obuhvatiti cjelinu ljudske egzistencije. To je barem nekakva moja želja.
- U nekim slikama u kojima ste naslikali ženske likove, gotovo aktove, kao što je bila Saloma ili Ženski akt, iskazali ste divljenje ženskom liku, što je ženama svakako polaskalo.
– To je ne samo divljenje, nego i silna radost nad ljepotom ženskog bića.
- Ovaj ste ciklus nazvali Adam i Eva. Ne slučajno, nadam se. Vi, naime, uvijek pokušavate doći do iskona, a Adam i Eva jesu likovi iskona. Ne simboliziraju li oni najjasnije tu Vašu tendenciju prema iskonu?
– Upravo tako. Oni su zapravo paradigma ljudskosti čovjeka, a ujedno i paradigma muškog i ženskog, oni su najdublja praslika čovječanstva. A ako čovjek hoće da bude istinit, da zna što otkud potječe, on mora posegnuti za početkom. Ne slikam određene ljude nego ljude uopće, Adama i Evu. Svaka žena je Eva, svaki čovjek je Adam, a Krista nazivaju teolozi novi Adam. Tako da se i to vezalo za cijeli ovaj ciklus.
- Imate Drvo spoznaje, ali imate i Izgon iz raja.
– Pa to je također ta čovjekova muka da je izgnan u egzistenciju. Prema tome i ta paradigma Izgona iz raja posve je aktualna i uvijek se može iznova promišljati i interpretirati. Cijeli mi se taj ciklus poklopio s mojim sadašnjim doživljavanjem.
- On se poklopio s današnjim, a Vi ste uvijek bili na sličan način angažirani, bez obzira na to kako su se ciklusi zvali, u Vama su uvijek strujale složene misli i tenzije. Uvijek ste nastojali slikati neko svoje stanje, svoj odnos, svoja promišljanja.
– Ja sam davno govorio da mene ne zadovoljava umjetnost kao neka estetska činjenica. Kad god sam slikao, radio sam to zbog nekakvih svojih mučnih, dubljih, težih razloga koji su se, naravno, radi komunikacije morali otjelotvoriti u sliku. Ali ono što sam htio reći bilo je uvijek „preko toga“ i „iznad toga“. Tako kad kažem „preko slikarstva“, mislim na to što je kroz slikarstvo iskazano.
- Retrospekciju Vašeg rada načinila je monografija objavljena prošle godine. A ovu izložbu (koja pokazuje Vaše tri zadnje godine rada) doživljavam kao vrstu rezimea, sažetka Vaših stremljenja.
– Ova izložba nije retrospektivna, ali je doista rezime. Sad kad promatram, tamne slike slute malo na one crne slike, a ove druge pune boje vezane su za kasnije slike, tako da je to doista rezime cijeloga puta. Energija je sabijena u jake sklopove koji, nadam se, djeluju. To ima svoj zvuk. Kad sam radio osjećao sam zračenje, i za mene su te slike imale svoj razlog postojanja. Nadam se da imaju i za druge.
- Prateći Vaš rad kroz sve ove godine nije nam promaklo da ste osoba koja se uz dobru školu izmučila promišljajući kako (i kamo) usmjeriti svoj slikarski brod. Kako sami procjenjujete svoje slikarstvo danas?
– Rekao bih da je čovjek uvijek na početku. Goya je to rekao kad mu je bilo osamdeset godina. Ja tek danas shvaćam da je imao pravo. Zašto sam uvijek na počeku? Jer svaka je slika nova pustolovina. Ja imam svoj instrumentarij, psihički i metijerski, da znam po prilici kako pristupiti slici. Ali, meni je svaka slika nova utoliko što ona mora imati razlog da počnem nešto raditi a ne da ponovim samoga sebe. Slika je uvijek izazov i mora biti egzistencijalnog razloga da se dogodi. Razlog je, naravno, uvijek u čovjeku, jer je živ, jer uvijek hoće nešto iskazati. A to što hoće iskazati mora uvijek imati nekakvu težinu za mene samoga: da sam spoznao ili nešto otkrio, ili da nešto iz sebe izvlačim, tako da je to uvijek bora, pustolovina i neizvjesnost. Bez obzira na godine čovjek je uvijek mladi učenik u golemoj školi slikarstva, sa stalnom golemom željom da nešto dobro napravi.
Izvor: Elena Cvetković, Intervjui. Četiri desetljeća s umjetnicima hrvatske likovne scene, DPUH, Zagreb, 2016., str. 504.-510. (Intervju s Đurom Sederom Elena Cvetkova je prvotno objavila u Večernjem listu, 1. ožujka 1998.)
