Ocjena mora biti pedagoška i motivirati učenika
Godinama pišem o ocjenjivanju učenika. To je najzahtjevniji, najodgovorniji i najteži dio nastavničkog posla. Nije lako i jednostavno biti stručan, objektivan i pošten. Ocjene na maturi bi trebale biti objektivan i standardan pokazatelj znanja učenika. Međutim školska (nastavna) ocjena u sebi ne sadrži samo znanje. Više zavisnih elemenata čini tu ocjenu. Ocjena mora biti pedagoška i motivirati učenika. Ocjenjivanje je proces, koji traje cijelu školsku godinu, od prvog do posljednjeg nastavnog sata. U ocjenjivanju sudjeluju učenici i nastavnici. Ocjenjivanje je javno i transparentno.
Ocjenjivanje na maturi je jednokratno i standardizirano. Dobiju se rješenja zadataka i bodovanje po urađenim “koracima” u rješavanju zadataka. Govorim o matematici, fizici, kemiji. Drugačije je to u jezicima, pogotovo u eseju, koji je bio izbačen iz ocjene hrvatskog jezika.
Čitam ovih dana na jednom portalu kako su neki učenici (oko 3 posto) na maturi dobili ocjenu odličan, a na kraju četvrtog razreda su imali dovoljan, iz određenog nastavnog predmeta. Naravno, kao i uvijek se osuđuju nastavnici, koji su učenika ocijenili dvojkom. Kaj god! Ravnatelj Agencije za unaprjeđivanje nastave i školstva nudi niz mjera, kako nastavnike educirati u ocjenjivanju učenika. Nastavnici su dovoljno educirani. Oni prate učenikov rad tijekom cijele školske godine. Ocjena je rezultat tog praćenja. Nikakvo čudo ako je učenik ocijenjen dvojkom na kraju četvrtog razreda, a na maturi je dobio peticu. Pripremao se za maturu, a tijekom školske godine je slabo i nikako radio. Znači da učenik može učiti i naučiti, a zbog nekog razloga tijekom godine nije htio ili nije mogao. Po teoriji dobar nastavnik je trebao otkriti učenikov potencijal, motivirati gas i inzistirati na većem znanju i boljoj ocjeni. U praksi to baš i nije tako, pogotovo ako je učenik od prvog razreda bio relativno slab, imao ocjenu dovoljan i često je mijenjao predmetnog nastavnika.
Nije loše i nije nikakav grijeh na maturi dobiti veću ocjenu od one u svjedodžbi četvrtog razreda. Loše je i “grijeh struktura” doći s peticom, a dobiti nedovoljan ili dovoljan na maturi, iz nekog predmeta, iako i za to postoji pedagoško opravdanje, da ne ulazim u detalje.
Za dobro, pravedno, pedagoško i stručno ocjenjivanje učenika potrebno je kontinuirano, sustavno i objektivno praćenje rada učenika. Uočavati oscilacije, istraživati njihove uzroke i pokušati sanirati negativne posljedice. Za to se ima vrlo malo vremena. Plan i program, velik broj učenika u razrednom odjeljenju, česte promjene predmetnih nastavnika to onemogućavaju.
Postoje i neke slučajnosti otkrića učenikovih potencijalnih mogućnosti i sposobnosti. Iz iskustva znam da neki učenici mogu puno više, nego njihova ocjena tijekom školovanja govori. Jednom mi je na instrukcije došao učenik trećeg razreda gimnazije. Bio je dulje vrijeme odsutan s nastave zbog bolesti. Nakon nekoliko sati sam uočila da on može puno više od trojke koju je vukao još od osnovne škole. To sam mu i rekla. On je bio zadovoljan tom trojkom. Naime, skoro ništa, osim sudjelovanja na nastavnom satu nije radio. Savjetovala sam mu da više vježba zadatke, da se aktivno uključi u nastavu. On me poslušao. Počele su se nizati četvorke i petice. Na maturi je dobio odličan, upisao FER. Danas je vrstan programer i stručnjak u IT industriji.
Takvih ima puno. Treba ih samo potaknuti i osvijestiti, kako bi spoznali da mogu više. Za to je naravno potrebno više raditi. Mnogi to ne žele. Škola im je nužno zlo. Na nastavi su neaktivni. Ne pišu domaće zadaće. Zadovoljni su s najnižom prolaznom ocjenom. Kad zagusti, idu na instrukcije i dodatno uče. Ukoliko imaju cilj što upisati i što danas sutra raditi posebno se pripremaju za maturu i prijemne ispite.
Poznajem jednog liječnika, koji danas živi i radi u SAD-u, koji je oduvijek htio biti liječnik i za to se pripremao. Tri puta nije prošao na Medicinskom fakultetu. Četvrti put mu je to uspjelo. Medicinu je završio u rekordnom ruku, kao i specijalizaciju. U svemu je imao veliku podršku roditelja. Matematiku, fiziku, kemiju, biologiju je učio i vježbao, od osnovne škole.
U osnovnoj i srednjoj školi, kao i na maturi nije briljirao. Međutim, sve se može kad se hoće i imaš osigurane uvjete i zacrtani cilj.
Nije nikakvo čudo, niti zlo, proći s dovoljnim i na maturi dobiti odličan, iz određenog predmeta. Puno je veći problem doći s odličnim i pasti na maturi ili proći s dovoljnim. Te i takve situacije bi trebale zabrinjavati. U smislu sprječavanja toga bi trebalo raditi. Ne treba olako davati visoke ocjene, pogotovo ne onima koji s lakoćom uče i koji su kampanjci.
Zapravo cijeli sustav ocjenjivanja bi trebalo mijenjati, osuvremeniti i prilagoditi svakom učeniku. Brojčane ocjene od 1-5 nisu najbolje sredstvo za vrednovanje znanja učenika, ni u kojem području, pogotovo umjetničkom. Ima tu puno nijansi i posebnosti. Možda bi umjesto ocjena trebalo uvesti bodovanje i to kumulirati, posebno u osnovnoj i srednjoj školi. Usvojenim bodovima bi se prelazilo u srednju školu, odnosno na fakultet. Matura bi te bodove potvrđivala i opravdavala. Složeno je to i nimalo jednostavno pitanje, s kojim bi se morao baviti multidisciplinarni tim stručnjaka, koristeći dosege suvremenih znanosti.
Bez toga, najlakše je za nekakve nerazmjere u ocjenjivanju učenika tijekom školovanja i na maturi, okrivljavati i osuđivati nastavnike. Ni u jednoj profesiji se toliko permanentno ne obrazuje kao u prosvjeti. Jednostavno ne možeš raditi, ako nisu u tijeku sa svim inovacijama, kreacijama i postignućima u struci i pratećim disciplinama. Danas znanja, posebice IT tehnika i tehnologija rastu i razvijaju se, geometrijskom progresijom. Svaka bi škola svakom nastavniku morala omogućiti da prati i slijedi sve promjene u nastavi i da nastavu unapređuje svojim svakodnevnim radom.
Zamišljena cjelodnevna nastava u osnovnim školama bi trebala omogućiti bolji i sustavniji rad i odnos učenika i učitelja, što znači i bolje upoznavanje učenika i njegova okruženja. To bi trebalo unaprijediti i poboljšati i ocjenjivanje učenika. Neshvatljivo je i neprihvatljivo da odličan učenik padne prvi razred srednje škole, iako i tu ima opravdanja. Neshvatljivo je i neprihvatljivo da učenici prvog razreda osnovne škole budu ponavljači. Tu bi se nešto bitno i važno trebalo i moralo promijeniti. Bolje da je dijete godinu dana dulje u vrtiću, nego da nespremno krene u školu. Svaka od ovih navedenih tema zahtijeva posebno istraživanje i analizu. To se posebno odnosi na ocjenjivanje učenika.
