U Splitu održano predavanje o Josipu Jurju Strossmayeru
U sklopu Dana Ogranka Matice hrvatske Split u ponedjeljak 23. studenoga u velikoj dvorani Dominikanskog samostana u Splitu priređeno je predavanje uz 200. obljetnicu rođenja i 110. obljetnicu smrti đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera pod naslovom „Strossmayer i mi““. Predavanje o Josipu Jurju Strossmayeru, hrvatskom biskupu poznatom po europeizmu i jednoj od najznačajnijih i najutjecajnijih hrvatskih ličnosti XIX. stoljeća govorio je akademik Stjepan Damjanović, predsjednik Matice hrvatske, Zagreb. Moderator je bio dr. Ivan Bašić s Filozofskog fakulteta u Splitu, a u glazbenom djelu programa, sudjelovala je grupa vokalno-instrumentalnog sastavu Gospe od Zdravlja-Split. U uvodnom izlaganju akademik Damjanović je kazao kako nas velike obljetnice potiču da opet progovorimo o čovjeku o kojemu su napisane cijele biblioteke posve nepomirljivih polazišta i sudova. I čini se da danas – 115 godina od Grlovićeve tvrdnje – ne možemo o slavnom đakovačkom biskupu pisati mirno i pravedno.
Znači li to da mi i dalje bijemo bitke koje je on vojevao, jesmo li danas tako daleko jedni od drugih da je svaki pokušaj približavanja stavova zapravo sipanje vode u prepunu čašu? Riječ je prije svega o nama, o tome kako gledamo na veliki raskol u kršćanstvu, kako gledamo na jugoslavenstvo i njegov odnos prema hrvatstvu i o brojnim problemima iz toga proizišlim. Akademik Damjanović je zatim kazao kako se teško približavamo jedni drugima kada raspravljamo o takvim temama, te kako su nepomirljive ocjene koje izričemo o ljudima koji su djelovali prije 150 godina. Problem je u tome, kazao je akademik što se mi uopće ne trudimo saznati što je istina, što smo mi u stanju govoriti o osobama čiju ni jednu stranicu nismo pročitali, uostalom kao što tako često za naše neistomišljenike u suvremenom životu kažemo „Znam ja njega“, makar to poznavanje bilo krajnje površno.Znakovitiji primjer je bio i Blaženi Alojzije Stepinac koji očito je imao jedno vrijeme problema s tim što bi imao misliti o Strossmayeru pa se zadubio u čitanje njegovih tekstova i analizu njegovih postupaka i nakon toga napisao „Strossmayer je bio pravi Hrvat i pravi Biskup“. Za takvu korekciju svojih stavova morate imati čestitost i osjećaj odgovornosti. Druga opasnost u procjenjivanju je nedopustivo pojednostavljivanje. Svi se manje više slažu da je Biskup bio veliki promicatelj kulture, a spore se o njegovu političkom djelovanju. Ali odmah si moramo postaviti pitanje je li tako zamašno kulturno djelovanje moglo biti bez političkih uzroka i posljedica? Je li utemeljenje Akademije i Sveučilišta koristilo samo kulturi i znanosti ili je koristilo ukupnom životu na hrvatskim prostorima pa samim time djelovalo ne samo na onu dubinsku politiku koja usmjerava odnose na dulji rok, nego i na raspored i jačinu suvremenih političkih snaga?
Govoreći zatim o Biskupu, vlastelinu i graditelju, akademik Damjanović je kazao kako se vrlo često polemizira čak i o njegovim mecenatskim zaslugama, tj. postavlja se pitanje kolika je zasluga dati za kulturu kada raspolažeš s mnogo novaca? „Stupivši na katedru đakovačkih biskupa Strossmayer je postao i vlasnikom velikoga biskupskoga vlastelinstva koje se razvilo od XIII. stoljeća i 1850. protezalo se na oko 75.000 jutara šuma, oranica, livada vinograda, voćnjaka, pašnjaka itd. i u boljim godinama ostvarivali prihod od 300.000 forinti“, kazao je Damjanović te naglasio kako je biskupom vrlo moćne biskupije i da je snaga toga gospodarstva omogućila brojne njegove pothvate i na crkvenom, ali i na kulturnom i prosvjetnom polju. „Bilo bi nepravedno, a tako se nerijetki čini, sve te njegove poteze svesti na tvrdnju „Imao je, mogao je“, jer u njegovo vrijeme, prije i posije njega bilo je osoba, crkvenih i civilnih, koje su raspolagale sličnim ili većim imanjem, a nisu široj društvenoj zajednici ponudile ništa. I svako pomno iščitavane njegove biografije pokazuje njegovu svijest o važnosti toga imanja za crkvene i kulturne ciljeve koje je želio ostvariti, ali i njegovu brigu da to imanje bude što bolje. Tako je najbolje mogao opravdati svoje biskupsko geslo „Sve za vjeru i domovinu!“. Na kraju svog opsežnog govora, akademik Damjanović je govorio i o Filipu Lukasu koji se pišući osvrnuo na ulogu đakovačkoga biskupa u hrvatskoj povijesti.
Stjepan Damjanović
„Za nas je on velik, jer je sve intelektualne napore i političke želje svoga naroda slijedio, i nikada im se nije iznevjerio; on je za nas velik, jer je svojom liberalnošću, širokom koncepcijom i dalekim pogledima na Vatikanskom saboru legitimirao svoj narod; on je za nas velik, jer ga je sav kulturni svijet velikim smatrao; on je za nas velik, jer je ne samo veliko htio, nego i veliko izveo“. Lukasovo pisanje za biskpa za nas koji živimo u prvim desetljećima XXI. stoljeća može biti poučno u mnogome. Pokušajmo se zamisliti kakvi stereotipi prevladavaju o Strossmayeru i o Lukasu. Očekivali bismo da Lukas nesmiljeno kritizira Biskupa. Oni koji su stvarali stereotip nisu čitali ni Strossmayera ni Lukasa, nisu proučavali njihovo djelovanje. Istrgnute rečenice najčešće su služile za snaženje vlastitih politikantskih gledišta. Lukas nije tako činio, nije tražio i kritizirao ono iz Biskupova djelovanja s čime se nije slagao, nego je istraživao koliko je to djelovanje u skladu s povijesnim težnjama hrvatskoga naroda.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više