Mlađen Kekerović ima osnovnu školu i dvadeset i četiri godine. Rođen je u Selačkom Selu, općina Kotor Varoš u Bosni, a rat u Hrvatskoj ga zatiče u Slavoniji, u Grubišnom Polju
(Priča iz romana „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, Tkanica d.o.o., Zagreb, 2015.)
Uz visoke literalne vrijednosti, roman Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela ima iznimno vrijedne odlike povijesno dragocjenoga dokumenta o srijemskom hrvatskom selu kojega, kao takvoga, više nema. Ova će knjiga, korektno i dostojanstveno, čuvati istinu o jednome ponositome dijelu hrvatskoga Srijema, koji je, više negoli i jedno drugo mjesto u toj regiji, bio trn u oku pobješnjelom šovinizmu iz vremena devedesetih. No, u ovoj knjizi nema mržnje, niti osvetničkih pokliča, a još manje omalovažavanja ma kojega drugog naroda.
Ivan Balenović
Za katoličke praznike Sveta Tri Kralja, Uskrs, Petrovo, Veliku Gospu, Svisvete i Božić Hrtkovci su osvanjivali u prazničnom raspoloženju, a nedjeljama prije toga bi se pričalo o pripremama za te velike dane. U svakoj kući se po urednoj avliji, po mirisu svježe očišćenih i okrečenih soba, čistoj opravi i punoj trpezi, kao i po ukućanima, njihovoj odjeći, izrazu lica i raspoloženju, vidjelo da je veliki praznik. I poslije Drugoga svjetskog rata, u vrijeme komunizma, svaka kuća u Hrtkovcima, osim onih u kojima su ukućani bili zaposleni u državnim službama, otvoreno je slavila svoje crkvene praznike i upražnjavala običaje koji idu uz njih. Jedino se te manifestacije nisu smjele prenositi na ulicu, ali je zato hrtkovačka crkva tada bila puna ,,kao šibica”, a po šorovima je šetao ili sjedio na klupama pred kućama svečano odjeveni svijet i tko god bi došao sa strane vidio bi da selo otvoreno slavi.
Za Petrovo, hrtkovačku crkvenu slavu, nitko nije mogao spriječiti veselje koje se razlilo i po šorovima. Tezge pune šećerlema, liciderskih srca, raznoga nakita, đinđuva i zrcala, zakrčile bi raskršće. Na početku Cakića šora vrtio se uz glazbu ringišpil, nekoliko kolica sa sladoledom gurali su sladoledari gore-dolje po šorovima i zaustavljali se uz grupice djece i mladoga svijeta, koji je kupovao sladoled i hladnu limunadu. A pod desetinom šatora pucalo se, uz veliki prasak pušaka-igračaka, u razne mete, statične i pokretne, nabacivale su se drvene karike na grliće boca punih pića, gađale su se krpenim lopticama u kupu složene limene čaše – u donjemu redu tri, iznad njega dvije i na vrhu jedna čaša – i na sve strane se čuli smijeh, vriska i veselje. Na Petrovo su Hrtkovci bili puni gostiju iz susjednih sela, cijele zemlje, pa i iz svijeta, i veselje bi potrajalo do sitnih noćnih sati.
Danas, bolje reći noćas, upravo, između nedjelje i ponedjeljka, između 28. i 29. lipnja 1992. godine, dakle na pravoslavni Vidovdan, a noć uoči katoličkoga Petrova, u kavani ,,Točak” u Nikincima, za jednim stolom sjedi grupa od šest mladih ljudi, koje ovdje nitko ne poznaje. Napiti su i bučni.
Vrijeme je sasvim drugo od onoga kakva su nekada za Petrovo bila vremena u Hrtkovcima, pa i u Nikincima. Više od polovice Hrtkovčana i Nikinčana, Hrvata i Mađara, napustili su Hrtkovce i Nikince pod prijetnjama da će biti poubijani. Desetine njih je izbatinjano u svojim kućama, a u zraku se osjećala velika napetost i blizina smrti. Prijetnje izbjeglica da će Hrvate početi ubijati jednog će se dana i obistiniti, a plakat na kojemu je pisalo da će svi Hrvati biti poklani za jednu noć još uvijek je stajao na banderi ispred crkve u Hrtkovcima. Tako su za prvo ubojstvo upaljena sva zelena svjetla, a najbolja prilika za to je upravo vrijeme ovih narodnih veselja.
Pored već dovoljno nevjerojatne i potpuno apsurdne situacije u kojima su se našli Hrtkovci, puni izbjeglih Srba iz Hrvatske, kojima su za njihovu sudbinu krivi svi Hrvati, osobito ovi u Vojvodini, razdvojene kršćanske crkve spojile su u samo dva dana Vidovdan, najveći i najbolniji praznik svih Srba, i Petrovo, hrtkovački najveći i najveseliji praznik. Razdvajala ih je samo ova noć u kojoj se slavlje Srba, kakvo do sada u Hrtkovcima nije viđeno, uz pečenoga vola, puno rakije, uz trubače, srpska kola, pucnjavu i četničke pjesme, trebalo preobraziti u veselu paradu svečano odjevenog svijeta i u igru uz tamburice i bećarske srijemačke pjesme.
S koliko muke, gnušanja i bijesa su Hrtkovčani doživili to prvo divljačko vidovdansko slavlje u njihovom selu, s još više muke, gnušanja i bijesa je druga, izbjeglička strana očekivala katoličku slavu. Za njih je bilo nepojmljivo da su bježeći iz Hrvatske došli u – Hrvatsku! Napetost je dostigla usijanje upravo tih dana. Grozničavo se iščekivao Vidovdan, a s još većom groznicom Petrovo.
I dok se pravoslavno slavlje srpskih izbjeglica u Hrtkovcima smirivalo, a zora je trebala označiti početak katoličkoga slavlja, u Nikincima, u kavani ,,Točak”, u centru sela, vidovdansko je veselje bilo na vrhuncu.
Salom i baštom ispred kavane ,,do daske” su se orile četničke pjesme. Kavana je bila puna gostiju i ona već spomenuta grupa mlađih ljudi potpuno se uklapala u slavljeničku atmosferu, pili su, galamili i pjevali.
Da bi se pratilo i razumjelo njihovo daljnje ponašanje, treba prethodno vidjeti tko su oni i kako su se, svaki pojedinačno, našli ovdje baš ove noći.
Mlađen Kekerović* ima osnovnu školu i dvadeset i četiri godine. Rođen je u Selačkom Selu, općina Kotor Varoš u Bosni, a rat u Hrvatskoj ga zatiče u Slavoniji, u Grubišnom Polju, gdje je bio u srpskim dragovoljačkim četničkim jedinicama. Poslije dva mjeseca borbi, njegova se jedinica raspada, a Kekerovića zarobljavaju vojnici Zbora narodne garde, maltretiraju ga i prijete mu da će ga ubiti, pri čemu su mu odrezali komadić lijevoga uha. Na kraju je pušten i sa ženom i jednim maloljetnim djetetom dolazi u Kovin, gdje živi kao podstanar. U Kovinu uzima u zakup dvije prodavaonice mješovite robe, a u Smederevu jednu. Vlasnik je kamiona nosivosti tri tone i žutoga mercedesa s registarskim brojem BG 502–51, kojeg je kupio u Beogradu, ali ga još nije preveo na sebe. U Hrtkovce je došao na poziv Sretena Mačkića, zvanog Mačak, novopostavljenoga potpredsjednika savjeta mjesne zajednice Srbislavci, desne ruke Ostoje Sibinčića i jednog od glavnih ljudi za razmjenu kuća. Mačak je rođen u Maloj Jasenovači kod Grubišnog Polja, Kekerovića dobro pozna jer su skupa ratovali, a u Hrtkovcima se dobro “snašao”, i, pored velike i lijepe kuće, u zamjenu je dobio i isto takvu kavanu “Globus”.
Pero Žegarac ima osnovnu školu i trideset i sedam godina. Rođen je u Maloj Jasenovači kod Grubišnog Polja, skupa je ratovao s Mačkićem i Kekerovićem, a s Kekerovićem je došao u Kovin, gdje sa ženom i dvoje maloljetne djece živi kao podstanar i radi za Kekerovića. U Hrtkovce je došao s Kekerovićem na vidovdansko slavlje, jer mu je ovaj rekao da će tada biti „masovnih zamjena hrvatskih kuća za ništa“.
Pero Lukač je šumarski tehničar i ima trideset godina. Rođen je u Velikim Zdencima kod Grubišnog Polja i, kao i Žegarac, došao je u Kovin, gdje sa ženom i jednim maloljetnim djetetom živi kao podstanar i radi za Kekerovića. U Hrtkovce je došao s Kekerovićem na vidovdansko slavlje, jer je i njemu rečeno da će tada biti masovnih zamjena kuća, bolje rekuć, upada u hrvatske kuće.
Ovu trojku Mačak ne samo da je pozvao u Hrtkovce, već su i noćili u njegovoj kući, jer su došli dan prije Vidovdana. Tu im je on rekao da će sutra u mjesnoj zajednici u Nikincima biti sastanak u vezi zamjena kuća i da tamo treba doći, kao dodatni pritisak na Hrvate, i lider Srpske radikalne stranke, četnički vojvoda Vojislav Šešelj.
– Sutra moramo napravirti rusvaj! – rekao je Mačak. – Ne će ove ustaše da se sele… Treba nekoga ubiti! Jedan nam ustaša osobito čini probleme. Ima dvije kuće, jedva smo ga natjerali da u jednu primi našu obitelj, a onda ih napit maltretira svaku noć. Sin mu je u ustašama, a on priča po selu da smo mi, kada se ovaj vrati, svi nastradali.
I još je dugo u noć Mačak pričao svojim zemljacima o tome da ovdje ima više Hrvata nego tamo od kuda su pobjegli.
– Kako se zove taj ustaša? – pitao je Kekerović. – I kako izgleda?
– Štefanac, ali svi ga u Hrtkovcima zovu Piršić. Naći ćeš ga uvijek u selu, u kavani ili pred njom – rekao je Mačak i do pojedinosti opisao Štefanca.
Sutradan je ovu trojku u kavani “Globus” Rade Čakmak, također njihov zemljak i poznati istjerivač Hrtkovčana iz njihovih kuća, upoznao s Draganom Lazarevićem.
Lazarević ima osnovnu školu i trideset i pet godina. Rođen je u Grabovici, općina Kotor Varoš u Bosni, a s većinom gore navedenih dobro se poznavao i privatno i s ratišta. U Hrtkovce je došao iz Petlovca u Baranji, gdje je privremeno smješten sa ženom i dvoje maloljetne djece, jer je čuo da će ovdje za Vidovdan biti masovnih zamjena kuća.
Skupini u “Globusu” su se uskoro pridružili još dvojica bivših ratnika.
Momčilo Vidaković je strojobravar i ima dvadeset i sedam godina. Rođen je u Virovitici i, čineći što i ostali, doživio je sličnu sudbinu. Došao je u Smederevo, gdje kao podstanar živi sa ženom i jednim maloljetnim djetetom. Za Kekerovićeve prodavaonice u Smederevu i u Kovinu vozi robu Kekerovićevim kamionom. U Hrtkovce je došao kada mu je Kekerovićeva žena rekla da ga ovaj čeka u “Globusu”, a da je tamo zbog zamjena kuća.
Branislav Kalinić ima osnovnu školu i trideset i dvije godine. Rođen je u Bjelovcu kod Zvornika i prošao je sve što i ostali. Neoženjen je, a u Smederevu ima kuću, pa je u Hrtkovce došao u kamionu s Vidakovićem “da se malo provoza i provede za Vidovdan” jer je ondje obećano “veliko slavlje i veselje”.
U “Globusu” su šestero momaka sa slavonskog ratišta pili, ručali i opet pili, sve vrijeme pjevajući četničke pjesme, u očekivanju da im bude javljeno kuda trebaju ići i što raditi. Onda su, oko dva sata poslije podne, svi šestero krenuli za Nikince u Kekerovićevu mercedesu vidjeti ima li ondje što od obećanoga sastanka u mjesnoj zajednici i od dolaska Šešelja. Hrtkovce i Nikince povezuje dobar put i autom su tu razdaljinu prešli za nekoliko minuta.
A Hrtkovci su ključali u iščekivanju da se dogodi nešto što bi potaklo masovni upad u hrvatske kuće. Selo je bilo prepuno izbjeglica, kao i Nikinci, i ista se atmosfera prenijela i u Nikince. Sibinčić, Čakmak, Mačkić i drugi, koji su sve poduzeli da do ovoga dođe, sklonili su se sada iz javnosti, ne želeći da im se sutradan pripiše bilo kakva krivnja za eventualne nerede, izgrede i nasilja. Hrtkovčani i Nikinčani su se opet zabarikadirali u svojim kućama i bili su spremni na svašta. Međutim, prolazilo je vrijeme, a bez kolovođa se ništa nije događalo. Nikakvih sastanaka u mjesnim zajednicama ni u Nikincima ni u Hrtkovcima nije bilo, a u Nikince nije došao ni Šešelj. I, kako je padao mrak, kada bi bilo veoma rizično upadati silom u hrvatske kuće, sve se pretvaralo samo u jednu veliku trku izbjeglica iz Hrtkovaca u Nikince i iz Nikinaca u Hrtkovce, a potom u još veću pijanku, lumperaj i srbovanje.
Kekerović, Vidaković, Kalinić, Lukač, Žegarac i Lazarević nastavljaju piti u Nikincima, u “Točku”, u atmosferi koja je postajala sve nervoznija, u iščekivanju najavljenih događaja.
Budući da mu je auto stajao parkiran ispred “Točka”, mnogi su izbjeglice tražili od Kekerovića da ih časom prebaci do Hrtkovaca, što je on i činio u nekoliko navrata, a nekoliko puta je ključeve svoga mercedesa davao i Vidakoviću da on to učini. Kako se Kekerović iz Hrtkovaca odmah vraćao, a i kavana u centru Hrtkovaca također je bila puna izbjeglica i u njoj je vladala ista atmosfera kao i u “Točku”, povikao bi tu da ide za Nikince, te da će sa sobom povesti svakoga tko to želi.
U zadnjoj turi u kavani u Hrtkovcima nije se nitko javio, ali je Kekerović, kada je izašao napolje, pred kavanom, gdje inače staju međugradski autobusi, ugledao čovjeka koji je jako sličio na onoga kojega mu je sinoć opisao Mačak.
– Kume, jesi li ti možda Peršić? – prišao je Kekerović tome čovjeku i zagrlio ga desnom rukom oko ramena.
– Ja sam Piršić! Mijat Štefanac, zvani Piršić – rekao je ovaj drčno, a vidjelo se odmah da je i on popio koju čašicu.
– O, kumašine, pa tebe tražim! ‘Ajde sa mnom u Nikince, da se proveselimo.
– Nikuda ja još ne idem – odbrusio je Štefanac.
– Čekam zadnji autobus za Beograd, pa ću za Mađarsku, a ne za Nikince.
– Pa, imaš puno vremena, kume, mogu te ja vratiti u Hrtkovce, a mogu te voziti i do Beograda, kada god to zaželiš.
– Onda, važi. A tko si ti?
– Sjedi u kola, pa ću ti reći.
Na kratkome putu do Nikinaca Kekerović nije rekao Štefancu tko je, već je ovoga dalje ispitivao:
– A što ćeš ti, kume, u Mađarskoj?
– Moj je sin u Beču, idem k njemu preko Mađarske.
– U Beču? A nije li možda u Hrvatskoj?
– Nije.
– A ja sam čuo da je u “zengama”! A, kumašine?
– Nije. A tko si ti? I što hoćeš od mene? – shvatio je Mijat da je nesmotreno upao u klopku.
– E, kumašine, vidiš li ovo moje lijevo uho? Fali mu komad! Odsjekli mi ga ustaše, jesenas, kada su me mučili!
– Jesi li bio u borbi u Hrvatskoj?
– Naravno!
– Protiv Hrvata?
– Naravno! Ne ću valjda protiv svojih!
– Pa kako su te tako brzo pustili, a nisu ti ništa više učinili osim toga na uhu?
– Šta su trebali, da me ubiju?!
– Ovdje bi svakoga likvidirali da je pucao na miliciju ili vojsku, da je širio hrvatsku zastavu, da je preprječivao ceste balvanima, ili da je samo vikao da je ovo Hrvatska – riskirao je kazati Mijat sada, kad više nema kud.
– Sada ćeš ti, kume, o tome raspraviti s mojim zemljacima – rekao je Kekerović, jer su se već zaustavili pred “Točkom”.
Glazba je treštala i Kekerovićevo je društvo pjevalo iz sveg glasa kada im je ovaj doveo Štefanca.
– Ovo je moj kum – glasno je Kekerović ,,predstavio” Štefanca svojemu društvu i svoje društvo Štefancu.
On ide danas za Mađarsku, pa se hoće zadnji put s nama proveseliti. ‘Ajde, kume, naruči piće za sve. Ovo su ti sve ljuti četnici.
Štefanac je sada shvatio da će biti dobro ako se sve završi samo njegovim maltretiranjem. Valjda će to nekako preživjeti.
Odnedavna vlasnik kavane “Točak”, Sreten Tomić, rodom iz Čitluka kod Maloga Zvornika u Bosni, koji je i posluživao, donio je ovim gostima novu turu pića, a Kekerović je Žegarcu i Lukaču na uho rekao da je ,,kum”, nitko drugi do onaj ustaša o kojemu im je sinoć pričao Mačak.
Lukač je istog trenutka preko stola zgrabio Štefanca jednom rukom za kragnu košulje, a drugom mu je otkinuo tanki zlatni lančić s malim križom.
– Majku ti jebem ustašku! Je li ti ovo papa dao?
– To mi je od majke, još od krštenja.
– Sada ćemo te mi ovdje krstiti! ‘Ajde krsti se kako Bog zapovijeda! Po pravoslavnom! Krsti se, čuješ li!
Kako Štefanac to nije htio učiniti, a nije baš ni bio siguran kako se križaju pravoslavci, Lazarević ga je lijevom rukom raspalio po licu tako da mu je razbio naočale.
– Krsti se, kopile ustaško!
– Zašto to radite? Što sam vam ja učinio? – rekao je mirno Štefanac, svjestan da mu se gadno piše. Sakupio je hrabrost i pokušao se pribrati. Bio je potpuno trijezan u tom trenutku i potpuno svjestan situacije u kojoj se našao.
– Znaš li ti što su oni tvoji prijeko radili s nama!? – unosio mu se u lice Kekerović.
– Vi ste bili s njima u ratu. Tamo, u Hrvatskoj, a ovo je Vojvodina.
– Ovo je Srbija, majku ti jebem ustašku! Kakva Vojvodina?! – iskolačio je Kekerović svoje od alkohola i mržnje krvave oči.
– Ali ovdje nije rat, mi nismo ništa uradili i svi se mirno selimo iz svojih kuća – pokušao se i na ovaj način izvući Štefanac. Ja večeras putujem za Mađarsku i ne ću se vratiti. Evo, pogledajte papire, bez ovoga ne mogu putovati.
Bila je to nova velika pogrješka. Nije stigao ni izvući potvrdu hrtkovačkoga velečasnog Nikole Kraljevića, koju je danas dobio i u kojoj je stajalo da je Hrvat rimokatoličke vjere, a Žegarac mu je istrgao iz ruke. Kada ju je pročitao, zaurlao je na sav glas:
– Kum ima i potvrdu da je ustaša!
Papir je išao iz ruke u ruku, prvo kroz ruke slavonskih ratnika za stolom, a onda i ostalih u kavani. Na kraju je netko izvukao upaljač i Štefančevu je potvrdu, visoko dignutu, zapalio. Kada je izgorjela, uz urnebesno odobravanje svih prisutnih, Kekerović je rekao:
– Kume, sada više nisi ustaša. Sada si Srbin i sada ćeš otpjevati jednu srpsku pjesmu, da pokažeš koliki si Srbin. ‘Ajde onu ,,Ko to kaže, ko to laže”!
Štefanac je ušutio i od toga trenutka više nije otvarao usta. Pomirio se sa sudbinom pa ma kakva ona bila. Neprijatelj je bio moćan, a ovih šestero pijanih četnika bilo je očigledno spremno na sve.
Lazarević ga je još jednom udario preko lica, a onda su mu se pridružili i ostali. Kalinić mu je lijevao špricer na glavu da dođe k sebi, a potom su mu na nju nabijali šajkaču uzevši je od gosta Milorada Markovića iz Ljubovije, koji se tu našao jer je također čuo da će u Nikince doći Šešelj. Cijela je kavana likovala, jer su se hrabri slavonski ratnici iživljavali nad jednim nemoćnim Hrvatom.
– Kume, sada idemo za Mađarsku – rekao je na kraju Kekerović, a na njegov su znak ostali izgurali Štefanca pred Kekerovićev mercedes na ulici. Štefanac se nije više ni opirao i bez riječi se prepustio na milost i nemilost ovoj šestorici pijanih četnika.
Već kod izlaska iz kavane Štefancu je u komešanju spala lijeva patika, a pred kolima su mu svukli kožnu jaknu i bacili je na zemlju.
– Kume, jakna ti u Mađarskoj ionako ne će trebati, tamo je jako toplo u ovo doba godine – pokušao je biti duhovit Kalinić, a svi su se gromoglasno smijali. Potom su Štefanca ugurali u auto na zadnje sjedište. Kekerović je dao znak Vidakoviću da pođe s njim, a ostalima da ostanu u ,,Točku”.
Krenuli su prema kraju sela i poslije skoro jednog kilometra vožnje od Nikinaca prema Hrtkovcima skrenuli su s ceste na poljski put i zaustavili se u potesu zvanom Golomač, na međi nikinačkog i hrtkovačkog atara. Putom nitko nije prozborio niti riječ. U kolima su s kazetofona treštale četničke pjesme, a Vidaković se s mjesta suvozača nekoliko puta okrenuo prema Štefancu i svaki put ga je šakom tresnuo po licu.
Iz kola je prvi izašao Kekerović:
– Kume, izlazi napolje, sada ćemo riješiti sve tvoje probleme.
Štefanac je jedva izašao iz auta, ali je bez riječi poslušao Kekerovića i samo se prekrižio. Znao je da mu je došao sudnji čas, jer ga ovi razbojnici ne će pustiti živa, ako ni zbog čega drugog, onda da bilo kome ne ispriča što je sve doživio. Iz auta je u međuvremenu izašao i Vidaković, ali nije stigao sudjelovati u bilo čemu, jer je Kekerović već prvim udarcem desnom nogom u želudac oborio Štefanca na zemlju. Potom ga je na zemlji još nekoliko puta udario istom nogom u glavu i ovaj se, ležeći na prašnjavom poljskom putu, više nije pomicao.
Kekerović je tada uletio u automobil, a za njime i Vidaković, jer je mislio da odlaze s mjesta gdje su već dovoljno izmlatili Štefanca. Ali Kekerović je ušao u vozilo samo zato da bi Štefanca zasigurno dotukao. On zna da je njegov auto težak dvije tone. Pali motor, ubacuje mjenjač u rikverc i s velikim gasom prelazi s oba desna točka preko Štefančeve glave. Zaustavlja se na nekoliko metara od nepomičnoga tijela, koje u krvavoj prašini osvjetljavaju farovi, te ubacuje mjenjač u prvu brzinu. Sada sredinom auta prelazi preko Štefanca, čija već smrskana glava ulijeće pod hladnjak, iskrivljuje ga i lomi plastični propeler ventilatora. I to je sve što je Štefanac taj dan mogao nauditi svojim ubicama.
Auto je do Nikinaca, točnije pred kavanom “Točak”, prokuhao zbog slomljenoga propelera hladnjaka i s toga se mjesta više nije mogao pomaknuti. Vjerujući da ubiti jednoga Hrvata nije nikakvo zlo, nego je to, naprotiv, veliko junaštvo i patriotizam, a kako više nisu imali ni prijevoz, produžili su u „Točku“ piti do zore.
A ta je zora označavala početak najvećeg i najveselijeg hrtkovačkog crkvenog praznika, Petrova.
* Sva imena i podaci u priči „Ubojstvo“ su iz knjige Vojislava Šešelja „Afera Hrtkovci i ustaška kurva Nataša Kandić“ u izdanju Srpske radikalne stranke, Beograd, 2007. (str. 445.-636.).
