Život i djelo Luke Botića

Vladimir Jurčić: “Kako su umirali hrvatski književnici i umjetnici”

Iz knjige – Vladimir Jurčić: “Kako su umirali hrvatski književnici i umjetnici”

Luka Botić je tipično hrvatska rano skršena li­čnost. Čovjek izgrađenih pogleda, slobodnjak i umjetnik nije drukčije ni mogao proći u onoj ilirštini.

Sapinjali su tu naturu obručem birokracije, ali im ne uspje nimalo je promijeniti.

Ostao je slobodan književnik, bio je visoko ponad svih interesa, nije se dao sapeti ni utišati, pa zato i nije mogao da zadrži kakvo stalno namještenje.

Botić nije bio ni beamter, ni partizan, ni rob. Zbog demokratskih slo­bodnjačkih načela svojih gubio je Botić redom svo­ju, uvijek malu i privremenu, egzistenciju.

Svi su ti naši pjesnici bili osamljeni, jer su u sebi osjećali odveć snage i poštenja, jer nisu htjeli da se sagnu niti da ropski služe. Prezreli su sve udobnosti sređe­noga života čuvajući svoja načela neoskvrnjena i čista!

Zato je i bilo malo ljudi koji su ih razumjeli.

Luku Botića znao je da razumije tek Ignjat Brlić, njegov dragi Naco. Unatoč svim prijekorima, da prekine s Botićem, s tim omraženim bundžijom, s tim čovjekom bez ugleda i položaja – ostao je Naco nerazdruživ sa svojim Lukom. Njemu se Botić otkrio neposredno, iskreno i potpuno.

Botić je bio narodni čovjek prirastao uza zemlju, uvijek je isticao ljubav prema zapuštenom i siromašnom hrvatskom seljaku. Rijetko je koji naš stariji književnik bio tako iskren, tako otporan i ustrajan kao Luka. Buntovan i neobuzdan gorljivo se zalagao za svoje ideje. Taj mladi Dalmatinac čeznuo je usred mučnih đakovačkih dana za modrim uzburkanim morem želeći dosegnuti „dalmatinske obale i dalmatinske vedrine: i prijatne brežuljke nad nestašnim morem“.¹

Taj namještenik u Gajevoj tiskari, gdje je prao slova, uspije, da se pomoću braće Brlića dogura u Đakovo Štrosmajeru kao činovnik biskupova vlastelinstva. Naco je lijepo preporučio bratu svoga Luku:

„Dobro ga primite kao brata, jer će Vam biti zafalan. Kada dođe do Vas, vidićete dušu našu, koja bi i život svoj za narod dala.“²

Luka je krenuo iz Zagreba put Đakova pješice s torbom o ramenu kroz blato i kišu ne mogavši naći nikoga tko bi ga povezao. Stigao je s nadom i zanosom na svoje umjesto, s voljom da nešto poradi za narodnu stvar. Nadao se, da će se moći više posvetiti književnosti, ali silni poslovi nagrnuše, te ne uzmože ništa uraditi za se, pače i prijateljima je rijetko pisao – tako su ga upregli:

„Od njekoliko vremena pisati nisam mogao sbog svakovrstnih poslovah, koji me na svaku stranu trgaju.“

Opterećenje i njemu „nije samome moguće odoljeti sili poslovah“.³

I od zanesenjaka, koji govoraše o sebi:

„Vatrenijeg idealiste od mene nije ti bilo med stotine hiljadah dvije tri godine prije…“⁴ – eto ga potištena usred beamterske mizerije:

„Brate, strašno ti čamim!“.

I tuži se, povjerava se:

„Ja sam ti tako spao u ova dva mjeseca…“⁵

„Zdrav sam, ako i nijesam veseo; a kako bi bio veseo, kad se ovdašnji moj život kroz samo moranje provlačuje?“⁶

Sad ga oni plaćaju, pa mora da izvršuje njihova naređenja. Mora da se bavi „mrskim zaista poslom“ (tražiti da se spainski dug izplati), ali je ipak sretan, jer tako dolazi u dodir „s najpouzdanijom vrstom naroda“.⁷

Tomislav Dragun