Ovo je hommage velikim damama hrvatske umjetnosti, Dori Pejačević i Slavi Raškaj
Na splitskim Benama, novoj pozornici Splitskog ljeta, balet Hrvatskog narodnog kazališta Split izveo je baletnu praizvedbu predstave „Dora i Slava“.
Suptilni baletni izričaj francuskog koreografa Martina Chaixa, inspiriran jednom od najvažnijih orkestralnih skladbi ženskog skladateljskog pisma prve polovice 20. stoljeća Simfonijom u fis-molu, op. 41 Dore Pejačević i opusom Slave Raškaj, najvišim dometom hrvatskog akvarelnog slikarstva na prijelazu stoljeća na novoj plesnoj pozornici pokraj mora upotpunjen je jednako poetičnim koreografskim uracima plesača splitskog Baleta Arise Hirono (The Serenity of Light) i Aarona Koka (A Dinner for Rose).
„Pokušao sam spojiti rad ansambla i svoj rad s onim što je imanentno hrvatskoj kulturi, ono što je lokalno i zanimljivo. A kako već nekoliko godina proučavam kompozitorice, tako sam naišao i na rad Dore Pejačević i odmah se oduševio njenom simfonijom, snagom i životnošću njene glazbe, i ne znajući koliko je njena pojava na umjetničkoj sceni Hrvatske bila jaka i bitna“, kazao je koreograf Martin Chaix.
„Ovo je hommage velikim damama hrvatske umjetnosti, Dori Pejačević koju doživljavam kao Čajkovskog hrvatske glazbe, i Slavi Raškaj koja je poput hrvatskog Moneta. Ta atmosfera, uz samu lokaciju koja je po sebi romantična, dovela me do Slavinih lopoča kao inspiracije, do boja i do kreacije koja se, vjerujem, odlično uklopila u koreografsku priču. A budući da smo Martin Chaix i ja nedavno surađivali na projektu u pariškoj Operi i ovo nam je sedmi zajednički rad, stvorila se jedna sjajna energija oko „Dore i Slave“, istakao je kostimograf Alexandr Noshpal.
Dora Pejačević (1885.-1923.) započela je svoju glazbenu karijeru kao vrsna solistica klavira i violine, često izvodeći vlastite skladbe na intimnim okupljanjima. Tijekom vremena, njezina glazba je sve više privlačila interes, rezultirajući opusom od 58 katalogiziranih djela do 1923. godine. Pejačević je skladala Simfoniju za veliki orkestar u fis-molu, op. 41 između 1916. i 1917. godine te sa simfonijom Franka Lučića iz 1917. godine, predstavlja prvi hrvatski doprinos tom obliku glazbe. Njezini skladateljski uspjesi kulminirali su premijerom dvaju stavaka Simfonije 1918. godine, izvedene od strane Tonkünstler-Orchestra Niederösterreich pod ravnanjem Oskara Nedbala. Naknadno, Pejačević je unijela neke izmjene u djelo, a premijera cjelovite Simfonije u revidiranom izdanju održana je u Dresdenu dvije godine kasnije pod ravnanjem Edwina Lindnera. Prva moderna hrvatska simfonija utemeljena je na tradiciji romantičnog simfonizma, a zbog majstorske instrumentacije, formalne dorađenosti, velikih simfonijskih dimenzija, intenzivne glazbene supstancije i neosporne umjetničke vrijednosti, Simfonija Dore Pejačević jedno je od najvažnijih orkestralnih djela hrvatske glazbe, a neosporno i jedno od najvažnijih orkestralnih skladbi ženskog skladateljskog pisma prve polovice 20. stoljeća.
Slava Raškaj (1877.–1906.) u hrvatskoj je povijesti umjetnosti značajna kao vrsna akvarelistica. Rođena je gluhonijema u Ozlju, koji joj je stalni motiv. Iz Ozlja je 1885.–1893. otišla na školovanje u bečki Zavod za gluhonijeme, a po povratku u Zagrebu od 1895. uči slikarstvo kod Bele Čikoša (1864.–1931.), koji je i uvodi u Društvo hrvatskih umjetnika. Posljedično, Slava Raškaj izlaže na Hrvatskom salonu 1898/99., austrougarskoj izložbi u Petrogradu 1899. i Svjetskoj izložbi u Parizu 1900., gdje uz dvije zagrebačke vedute izlaže i Lopoče iz Botaničkog vrta.
Akvarel s prikazom lopoča Slave Raškaj naslikan je u Botaničkom vrtu u Zagrebu, gdje je Bukovac u plain airu radio sa svojim učenicima. Zanimljivo je da postoji Bukovčeva vrlo slična kompozicija Lopoča iz Botaničkog vrta naslikana 1898. godine tehnikom ulja na platnu. U oba je slučaja riječ o plenerističkom načinu slikanja, izravnog i spontanog studiranja motiva na otvorenom pri punom sunčevom osvjetljenju. Neizostavna je i referencija na izbor monetovskog motiva lopoča.
