Čuvajući vjersku osjetljivost triju vjeroizpoviesli postavljena su prema tome i tri vrhovna činovnika
Dr. M.N. – „Osvit“, Sarajevo, broj 58, 10. travnja 1943. (1. dio)
Prema čl. 25. Berlinskog Kongresa 28. srpnja 1873. zaposjela je spomenuta carevina u izvršenju međunarodnog mandala otomansku pokrajinu Bosnu i Hercegovinu.
Sultanu su pridržana prava vrhovničtva (suvereniteta), dok je Austro-Ugarska primila posjed i cjelokupnu upravu zemlje uz ograničenje da se postojeći zakoni kao i pravni običaji u koliko stoje u skladu sa načelima suvremene evropske uprave imadu poštivati. Isto tako su zakonom zaštićene sve u zemlji postojeće od prije zakonom priznate vjeroizpoviesti.
Pošto je bivša dvojna monarhija više energijom mađarskih vlasti nego po jasnom slovu zakona bila personalna unija, to su okupirane pokrajine bile smatrane kao jedan „corpus separatum“ gdje je i jedna i druga državna po foro interno suverena polovica ljubomorno pazila, da ne bi upliv jedne prema uticaju druge bio jači kod zajedničke uprave Bosne i Hercegovine.
Zato je ova uprava povjerena odmah u početku ministru zajedničkih financija t. j. rizničkom resortu za proračune zajedničkih stvari, u kojima država izstupa prema vani u međunarodnom svietu kao jedinstvena monarhija.
Prema tome je B.-H. kao i zbog njezinog narodnog sastava te zemljopisnog i geopolitičkog položaja morala imati svoju posebnu zemaljsku vladu u Sarajevu. Činovničtvo je moralo biti takovo, da vlada makar jednim slavenskim a u prvom redu hrvatskim jezikom jer drugog jezika narod nije poznavao.
Kao jedna među prvim svjetskim vlastima pozvana poviestnom sudbinom da stoljećima upravlja raznim narodima odmah se je bivša monarhija već u početku svoje uprave znala snaći i u b.-h. mozaiku vjerskom te u postojećem ukrštavanju iztoka i zapada. Čuvajući vjersku osjetljivost triju vjeroizpoviesli postavljena su prema tome i tri vrhovna činovnika:
poglavar zemlje, zapoviedajući general Hrvat katolik Filipović, njegov doglavnik pravoslavac barun Nikolić i glavni upravni ravnatelj barun Kučera, poznati orientalist, iskreni prijatelj i štovatelj islama i njegovih vjerskih ustanova.
Ova se je pažnja odrazila u dubini najosjetljivijih poriva narodne duše cielog pučanstva time što je za kratko vrieme urodila plodom povjerenja prema toj novoj tuđoj upravi i istodobno stvorila potrebni državni ugled činovničtva prema narodu.
Uvedenje suvremenih evropskih upravnih, pravosudnih i rizničkih zakonskih ustanova te vrhovnog načela jednakosti sviju i svakoga pred zakonom opravdalo je i učvrstilo vjeru u državnu vlast. Podpuna zaštita života, tjelesna nepovrjedivost i imetka posljedica je iztaknutih zakonskih odredaba.
Nakon što su nastale sporadične pobune prigodom uvedenja obće vojne dužnosti pomoću dobro organiziranog oružničtva bile kroz godinu dana u glavnom svladane, dalo je smirenje zemlje i naroda austrijskoj upravi odličnu svjedočbu pred međunarodnim sudom evropske javnosti.
Uza sve to su se odmah u početku pojavljivala različita politička strujanja u narodu:
Hrvati katolici, koji su okupaciju javno pozdravili i dapače ju predstavkama molili i tražili, bili su sretni da dođu pod vlast istog katoličkog vladara pod kojim je bila i njihova matica — hrvatska domovina Trojedna Kraljevina, smatrajući to političko okupatorsko ujedinjenje prvim i ako još dosta dalekim korakom hrvatskog narodnog ujedinjenja,
dok su se pravoslavci u svom patriotskom zanosu prenašali duhom preko Drine pozdravljajući novostvorenu Kraljevinu Srbiju,
to su se širi muslimanski slojevi zanašali za sultanskom vrhovnom vlasti iztičući uvjet „privremenosti“ Berlinskog mandata prema okupaciji.
Pošto su to bila sve samo „pia desideria“ to se ta duhovna pojava nije u prvim godinama zemaljske uprave skoro nikako očitovala.
Što se tiče pojedinih narodnosti to se je kod pravoslavaca vjerski pojam pokrivao sa nacionalnom srbskom misli tako da je naziv srbska vjeroizpoviest bila istovjetna sa pravoslavnim vjerskim nazivom. U prilog im je došla i ta okolnost, što je kasnije povjerena uprava Mađaru ministru Kalayu, koji je za svoga pređašnjeg srbovanja kao generalni konzul Austro-Ugarske u Beogradu napisao djelo, gdje pokušava tvrditi da je „Bosna srbska pokrajina“, što je kasnije kao vrhovni poglavar u B.-H. tu hipoteza sam opovrgao ali ipak je u svome političkom držanju prema Hratima-katolicima u B.-H. pravoslavce kao Srbe očevidno favorizirao;
dok je Hrvate-muslimane po načelu „divide et impera“ nastojao pridobili za neku novu bosansku narodnost, u čemu naravno nije mogao ni najmanjeg uspjeha polučili.
U pogledu postojanja hrvatske nacionalne misli kod b.-h. katolika kao i kod naših muslimana valja spomenuti neke poviestne činjenice u razvoju prije i nakon okupacije ovih pokrajina.
Kada je ilirsko ime u 2. polovini 19. stoljeća sve više popuštalo pravo „hrvatskom“ nazivu, osjetio se je svaki ovakav nacionalni pokret i u ovim pokrajinama. Tu je obća narodna prosvjeta iz Zagreba kao kulturnog hrvatskog žarišta širila svoje blagotvorne zrake daleko preko Save i svećenici koji su joj vjerno i predano služili bili su u prvom redu b.-h. franjevci.
Glavni razsadnici njihovog nacionalno hrvatskog prosvjetnog rada bile su pučke škole, gdje su javno i po samostanima djelovali kao nastavnici, i učeći vjerski nauk budili su istodobno i hrvatsku sviest u katoličkom narodu.
Pri tome su mudro i pametno znali jednu ideju lučiti od druge, što je bilo već tada namienjeno našoj muslimanskoj braći u B.-H.
Otomanska vlast nije tome duhovnom pokretu na putu stajala.
Muslimani domorodci, naročito begovi i ostale građanske patricijske porodice, mnogi svjestni svoga domaćeg (patarenskog) poriekla uz brižljivo čuvanje vjerskih islamskih zasada i načela, čuvali su i ljubomorno branili svoj narodni, sa domaćim katolicima islovjetni ikavski jezik i ostale običaje proti moćnim uticajima luđeg osmanlijskog režima.
Dakako da se je fa duhovna struja živo osjećala i u širokim muslimanskim narodnim slojevima.
Dok je Osmanlijskoo carstvo iz viših državnih interesa više pogodovalo manje opasnoj srbsko-pravoslavnoj crkvenoj misli nego rimokatoličkom svjetskom pokretu, dotlen je ipak bioložki zakon istokrvne rase držao prevagu narodnih simpatija domorodnih muslimana prema domaćem autohtonom katoličkom svietu. Daleko više, dublje i iskrenije nego prema pravoslavnom, većinom naseljenom narednom elementu. Ta se je psiholožka pojava očitovala osobito nakon okupacije a naročito poslije aneksije naših dviju pokrajina.
