Ispovijedi i dokumenti političkih emigranata i njihova suradnja s Udbom
Sva ova Udbina novačenja su raznim kanalima pomogla u pripremanju newyorških procesa. Donosim ovdje jedan već davno zaboravljeni slučaj – ispovijed jednog Hrvata, kojeg bi se moglo usporediti sa sadašnjim suđenjem Josipu Perkoviću i Zdravki Mustaču u Njemačkoj. Ako su Hrvati danas zaprepašteni, tj. začuđeni otkrićem stvari na sudu u Münchenu protiv Perkovića i Mustača, onda treba podsjetiti današnji hrvatski naraštaj da u ta vremena kada se je ovaj Hrvat 1967. godine odlučio javno istupiti protiv tada svemoćne UDBE, da smo i mi, hrvatski politički emigranti, tada bili začuđeni ovim otkrićem. Prenosim doslovno iz novine “OBRANA” br. 75/76 1967. stranica 2. Otporaš.)
Jedan slučaj – očitovanje
Niže potpisani Mirko Džida, automehaničar, rođen 21. 3. 1938. u Velikom Ograđeniku, Čitluk, kotar Mostar, Hercegovina (Jugoslavija), sada sa stanom u 58 Hagen, Bergstrasse 56 kod gdjice Vere RANDJELOVIĆ,namještenice u “Marien Hospital-u”, izjavljujem ovime pod prisegom kako slijedi:
Radi osobnih razloga i nesredjenih prilika u Jugoslaviji pokušao sam godine 1957. u dva navrata bijeg u Austriju. ali sam bio uhićen i kažnjen zatvorom. Početkom 1962. uspjelo mi je prebjeći u Italiju, gdje sam se prijavio u izbjeglički logor Capua. Dne 21. 4. 1961. dobio sam pravo azila u San Sabi. kako su prilike za zaposlenje u Italiji bile teške, to sam odlučio poći u Francusku. U svibnju 1961. prebjegao sam u društvu sa zemljacima Ivicom Pecirepom (iz Sarajeva), Hasanom Selimović (iz Bihaća) i Brankom Drežnjak (iz Novog Sela kod Virovitice ilegalno, tj. bez propisne vize u Francusku. Stigavši u Nicu bili smo predvedeni na Prefecturu, te nakon višesatnog saslušavanja po referentu Erceg-u, nekom našem zemljaku, pušteni na slobodu, ali su nam zadržane putne isprave izdane po talijanskim vlastima.
Ja sam se zaposlio u Tvornici spavaćih kola “CARDINAL” u Nizzi, (Nici, mo) Boulevard de la Magdalena 280, gdje sam radio od svibnja do konca kolovoza 1961. godine. Kako nisam bio zadovoljan svojom sudbinom, vratio sam se 20. 9. 1961. u Jugoslaviju i svratio sam se najprije do mojeg brata Mate DŽIDA u Rijeci, (mnogi su Hrvati unovčeni u Udbu baš u Rijeci, mo) a potom otišao u Split, Ploče i Mostar. U Mostaru sam kažnjem zatvorom od 8 mjeseci radi “nedozvoljenog trgovanja bijelim robljem.” Prijavila me moja vlastita žena Nada rodj. LJOLJE (rodj. 16. 6. 1937 u Blizancima), te sam iza toga zatražio rastavu braka, koja do sada nije uslijedila. Iz našeg braka potječe sin Radoslav (rodjen 3. 5. 1959).
Moj život tekao je pod teškim okolnostima, nezaposlenosti i novčanim brigama, te sam se prihvatio svakojakvog posla, koji nije odgovarao mojim stvarnim željama. Tako je došlo do toga, da sam upleten u mreže komunističke tajne službe SUP-a koji me je izrabljivao za svoje vlastite interese. Od njih sam primao povremene novčane pomoći
Dne 24. 12. 1963. primio sam po SUP-u (Sekretarijatu unutrašnjih poslova) u Sarajevu, osobno po drugu Miji IVANIŠEVIĆ-u, referentu za Nadzor emigracije, nalog za odlazak na specijalnu dužnost u Saveznu Republiku Njemačku, da tamo likvidiram hrvatske emigrante Danu Šarca, popa Rafu Medića i Berislava Gjuru Deželića. I tom zgodom dana mi je novčana pomoć od Dinara 100.000 -. Pružene su mi točne obavijesti gdje se oni nalaze i što rade, te kako se imade provesti njihova likvidacija. Iz toga održana su mnoga dogovaranja o samoj akciji.
Za mene je zatražena pro forma garancija za posao u BRD, što je potrajalo duže vremena, tako da je atentat na DEŽELIĆA i njegovu obitelj bio već izvršen, dne 30. 6. 1965. po trojki Palfy, Mravičić i Stanišić u njegovom stanu u Dusseldorfu. (Po ovome se jasno vidi da je Udba za svako ubojstvo imala više pripremljeni grupa, mo.)
Kako taj atentat nije uspio, kako je zamišljeno, radilo se dalje na novom pokušaju likvidacije DEŽELIĆA, ŠARCA I MEDIĆA. Osobno sam podvrgnut fizičkom i psihičkom vježbanju na specijalnom kursu u Sarajevu, kako će se ova lica maknuti, bilo pomoću otrova, plina, revolverskim hitcima ili bombama. Kod toga sam naročito upozoravan, da si na svaki način obezbijedim ALIBI, da se ne može utvrditi sudjelovanje SUP-a u tim akcijama. Upućen sam, da se sprijateljim s hrvatskim emigrantima u BRD, koji podržavaju veze s gornjim osobama, da se prikažem kao hrvatski rodoljub, što će mi omogućiti da lagdje izvršim svoj zadatak.
Dne 20. 12. 1965. izdana mi je po SUP-u na Rijeci Turistička putnica, (Tu u toj Udbaškoj jazbini u Rijeci mnogi Hrvati su regrutirani pod raznim operativnim imenima kao agenti Udbe, poimenice Miroslav Varoš, Vinko Sindičić, Tajib Ćordić, operativno ime “Meho Palikuća”, mo. Otpraš.) s vizom za putovanje u Švedski u Njemačku i uručen mi je a conto tog pothvata iznos od Dinara 300.000 i DM 500, dok mi je daljnja potpora osigurana u samoj BRD. Ako zadatak uspiješno izvršim obećana mi je nagrada od 10,000.000. – (Deset milijuna dinara) i jedna kuća u Jugoslaviji kao moja veza od koje ću primiti daljnje upute, materijalnu i inu pomoć, označena mi je gospodja Ljiljana LIPOVAC, sa stanom u Sarajevu, jug Bogdana 9. Na nju sam se imao obraćati u svim mojim kretanjima i potrebama. meni nisu označena lica u BRD, koja će biti moja veza i koja će mi pribaviti potrebno oružje, već mi je rečeno, da će se agenti SUP-a meni javiti pod lozinkom “PRIJATELJ IZ VAREŠA”
DNE 11. 6. 1966. odaslan sam i stigao u Njemačku, gdje sam pro forma upućen na rad u firmu “Dr. Fritz Habig”, Šumska industrija u Merenbergu kod Siegena. Mijo IVANIŠEVIĆ od SUP-a Sarajevo, uputio me je, da se u slučaju bilo kakovih izvanrednih potreba obratim ne drugove Nikolu KOVAČIĆA u Stuttgartu, Schwabstrasse 80., (Tko je imao priliku čitati knjigu PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, mogao je tu i nekim pismima vidjeti da se ime Nikola Kovačić spominje više puta kao osoba nepovjerenja prema Hratima, dakle agent Udbe, mo) Josu BILOBRKA u Wanne-Eickel, Gelsenkirshenerstrasse 204 ili marijana BRKIĆA, vlasnika Hotela Gerather Hof, u Dusseldorfu, Koblenzerstrasse 318.
Iz duge duševne borbe, moja mi savjest kao Hrvatu nije dozvolila, da ovu ponudu prihvatim i izvršim ovo kruto nedjelo. zato sam se dne 21.8.1966. prijavio u Logoru za izbjeglice u Zirndorfu i zatražio sam politički azil. Postupak za sticanje prava azila vodi se kod Dundesamta fur Anerkennung auslandischer Fluchtilinge u Zirndorfu, pod brojem AZ.Jug.17. 742/797. Posljednje saslušanje imao sam u Hammu, dne 5.4.1967., no odluke još nisam primio. Dok sam boravio u Zirndorfu, stanovao sam u Rothenburgerstrasse 31, o čemu prilažem Anmeldebestatingung Meldeamt-aStadt Zirndorf od 29. 8. 1966.
Drug Joso BILOBRK, koji je vjerojatno vršio nadzor o mojem kretanju, pribavio je za mene u medjuvremenu jednu potvrdu (Garantieschein) od firme “UNION.Autoverleih und Kraftfahrt-dienst”, Inh. helmut Michhel, Wanne-Eickel, karlstrasse 2., datiranu s 30.8.1966., prema kojoj sam mogao kod navedene tvrtke primiti posao kao mehaničar. Bilobrk je mene označio kao svojega nećaka (Neffe), što mu ja nisam.
Na osnovi ove potvrde izdao mi je Bundesmat u Zirndorfu, dne 23. 9. 1966. pod brojem AZ. Jug. 17. 743/797 Bescheinigung, kojim sam upućen na rad u navedenu tvrtku. Istovremeno odjavljen sam iz mojeg boravišta u Zirndorfu i najavljen za stanovanje kod gornje tvrtke u Wanne-Eickel, Gelsenkirchenestrase 294/Fal Union-Autoverleih/, o čemu prilažem potvrdu Abmeldebestatigung Stadt Zirnodorf, od 25. 9. 1966.
Kada sam stigao u Wanne-Eickel firma AUTOVERLEIH UNION izjavila mi je, da je zaposlila već jedno drugo lice, pa me ne treba, te mi je o tome izdala potvrdu od 28. 9. 1966. koju prilažem na uvid. Po svemu se vidi, da me je BILOBRK kruto prevario. On mi je zadržao moju putnu ispravu, da me drži u svojim rukama, a pored toga izmamio mi je DM 300, – i time mi prouzročio golemu štetu i neprilike. U ovoj nevolji obratio sam se na druga Marijan BRKIĆA u Dusseldorfu, koji me je zaposlio u svojem Hotelu Garather Hof, kao poslugu i autovozača. Ja sam o tomu izvijestio Bundesmat u Zirndorfu, dopisom od 20.11.1966., koji je potvrdio i marijan Brkić time, da sam kod njega zaposlen i nastanjen, o čemu prilažem kopiju navedenog dopisa. Brkić mi je obećao urediti sve formalnosti o pravu boravka i rada kod nadležnih vlasti, što on nije izvršio.
Budući nisam posjedovao vozačke isprave (Fuhreeschein), to se je moj novi poslodavac drug Brkić obratio na SUPu Sarajevu, te telefonski razgovarao s IVANIŠEVIĆEM i zatražio, da mi se takova isprava pribavi. Kod toga mi je izjavljivao, kako on imade brata u Konjicu, koji je važna ličnost u Partiji. (Treba se sada uzeti u obzir da su se sve ove radnje zbivale u isto vrijeme kada je i ubojica Maksa Luburića Ilija Stanić bio u Njemačkoj i zatražio politički azil baš tu u ZIRNDORFU, a agent UDBE Milan Dorić ga je vozao i bio mu tumač i pomagao mu u svim mogućim i potrebnim potrebama. Ilija Stanić je iz Konjica a njegov brat Luka je već od prije bio agent Udbe, i sada se postavlja pitanje: dali je to sve išlo preko tih veza?, mo) Ja sam zaista primio putem Konzulata SFRJ u Münchenu, VOZAČKU DOZVOLU, broj 12.619 izdanu po SUP-u u Sarajevu, s lažnim podatkom da je dana 15. 12. 1965. i važi do 15. 12. 1968., i to kao profesionalnom vozaču, što ja zapravo nikad nisam bio.
Izjavljujem, da me je Marijan Brkić za čitavo vrijeme zaposlenja kod njega izrabljivao, davao mi jedino hranu i stan, dok mi za vrijeme od 20 novembra 1966. do 3 maja 1967. nije pružio nikakovu plaću, niti me je socijalno osigurao. Naprotiv, kada sam prije tri mjeseca imao jedan Aurounfalt, zatražio je od mene naplatu od DM 2,500 – za nastalu štetu, koja je zapravo iznašala svega DM 300. – Ja sam mu izjavio neka se namiri od moje zarade, koju mi je čitavo vrijeme mojeg rada uskraćivao, zbog ćega su nastale svadje i nesuglasice, tako, da sam konačno bio prisiljen napustiti posao kod njega.
Dok sam još boravio kod Brkića, bio sam 25. 3. 1967. telefonski nazvan po nepoznatom licu pod lozinkom “PRIJATELJ I VAREŠA” i pozvan sam na sastanak u Oberhause. Izjavio sam, da nemam novca za put, pa mi je odgovoreno, da ću biti ponovno nazvan, što je međutim izostalo. Pričinilo mi se, da sam prepoznao glas agenta SUP-a iz Sarajeva druga HAMDIJE, koji vodi pro forma neko zastupstvo u Hamburgu.
Napominjem, da sam u BRD doputovao s gdjicom Verom RANDJELOVIĆ, koja je na radu u “Marein Hospitalu” u Hagenu, Berstrasse 56. s kojom stojim u vezi i koja mi je na pomoći, vjerojatno po nalogu SUP-a. Tamo sam se i privremeno i nastanio. radi daljnjeg zaposlenja obratio sam se na firmu “Maschinenfabrik Heinz Gunther Kurrek” u 5802 u Wetter-u/Ruhr, koja mi je izdala Bescheingung od 19. 5. 1967. da me može uposliti kao Hilfschlosera i osigurati stanovanje, o čemu prilažem dokazalo. To je medjutim otežano, budući sam svojedobno upućen po Bundesanmtu u Wanne-Eickel na posao, pa moram isposlovati Befreiungschein za novo odredište.
Budući želim iseliti u Australiju do brata Radoslava DŽIDA, vlasnika “Adriatic Caffee Lounge” u Wollogongu, N.S. W, 165 Keine St., podnio sam početkom ožujka 1967. molbu (Antarg) na Australische Botschaft, Auswanderungsbuto, 5 Koln, Hohenzollerring 193, za izdanje potrebne dozvole. Prilažem dopis navedenog ureda od 3. 3. 1967/ Referenz K 67 14 II, na uvid. Za 14. 3. 1967. bio sam pozvan na navedeni ured radi uredjenja iseljenja, ali mi je moj tadanji poslodavac Brkić spriječio odlazak, tako da sam prisiljen zamoliti novi termin za razgovor.
Moj brat Radoslav DŽIDA pripravan mi je platiti put i osigurati uzdržavanje u Australiji, do dana mojeg zaposlenja, što mogu dokazati njegovim dopisima. Potrebni Affidavit bit će službeno priposlan.
Kako sam osobno ugrožen od osvete SUP-a i budući mi prijeti opasnost po moj život, budući nisam izvršio izdani mi zadatak i budući sam se okrenuo na drugu stranu, molim da mi se pruži odgovarajuća zaštita i pomoć kako bih mogao što prije iseliti u Australiju.
Za sve gore navedene izjave jamčim moralno i materijalno, mojim potpisom i naročito potvrdjujem, da sam pripravan svakodobno pod prisegom potvrditi sve navedeno kod suda ili ostalih nadležnih njemačkih vlasti.
Dusseldorf, dne 24. maja 1967.
(DŽIDA Mirko, Autoelektričar) 58 hagen, bergstrasse 56 (c/o Frl. Vera Randjelović
(Je li ovo OČITOVANJE iz osvete Udbi, ili je grižnja savjesti, svakako je interesantno kako znati kako se je sve ovo odigravalo. To je upravo sada, ovih dana, što se dešava u Njemačkoj koja sudbenim putem želi razotkriti zločinačku mrežu UDBE u Njemačkoj. Otporaš.)
Na slici: Ilija Stanić, udbaški ubojica Vjekoslava Luburića
