Čovjek nije savršen, a svjedočanstvo komunizma XX. stoljeća pokazuje da će oni koji vjeruju da mogu stvoriti raj na zemlji zapravo stvoriti pakao
“Sjedinjene Države mogle bi biti najradikalnija nacija u povijesti. Nikada ne razmišljamo o svojoj prošlosti i rijetko razmišljamo o našoj budućnosti”, kaže Rod Dreher iz američkog konzervativca u ovom nedavnom razgovoru.
- Rođeni ste i živite u Louisiani, dijelu južnih Sjedinjenih Država. Zapravo, u Mađarskoj su neki znanstvenici pronašli zanimljive sličnosti između ‘južnih agrara’ i pokreta ranog mađarskog seljaka. Je li takav agrarizam još uvijek informira južnjački konzervativizam?
– Rusko-Amerikanka koju poznajem preselila se iz New Jerseyja na američki jug nakon što joj je suprug, pravoslavni svećenik, umro. Htjela je studirati južnjačku književnost. Rekla mi je da je klasična književnost američkog juga slična ruskoj književnosti. To bez sumnje ima veze s agrarizmom, aristokratskim vrijednostima i hijerarhijskim društvenim sustavom, kao i činjenicom da je Jug snažnije kršćanski od ostatka SAD-a. Ali ti dani su davno prošli. Agrarizam je mrtav jer je način života koji ga je proizveo mrtav.
Godine 1900. 38 % američkih radnika radilo je na farmama ili drugdje u poljoprivrednom gospodarstvu. Danas je to manje od 2 %. Ruralni gradovi diljem Amerike umiru jer nema ekonomije koja bi ih podržala. Rođen sam 1967. godine i odrastao u ruralnom dijelu Louisiane. Već je tamošnja poljoprivredna ekonomija počela umirati. Danas je više nema. Mladi koji danas tamo odrastaju socijalizirani su prema vrijednostima interneta i masovnih medija.
Gdje god se internet nalazio, postoji modernost i nema sigurnog prostora. Prije nekoliko godina, nakon što mi je mlađa sestra umrla, supruga i ja preselili smo se s djecom u rodni grad. Moj grad se smatra idealnim mjestom za odgoj djece. Lijepo je, ljudi su ljubazni i gostoljubivi, a seoski zrak je čist.
Zabrinjava me što previše južnjačkih konzervativaca odbacuje konzervativizam
Moja žena i ja smo tih dana školovali djecu kod kuće, pa kad smo stigli u grad, moja žena je tražila ima li još roditelja koji se školuju kod kuće u gradu. Pronašla je jedan par i pitala ih zašto su odveli svoju djecu iz gradske javne škole. Smatra se da je to jedna od najboljih javnih škola u državi i u središtu je života zajednice. Majka tog para rekla je da se jednog dana njezin 12-godišnji sin vratio iz škole i rekao joj da njegovi prijatelji u školi gledaju hard-core pornografiju na svojim pametnim telefonima. Ona i njen muž su odlučili da moraju odvesti djecu iz te škole.
Da se razumijemo, za to nije kriva škola koja je zabranila pametne telefone u kampusu. Za to su krivi lokalni roditelji, koji svojoj maloj djeci kupuju pametne telefone i daju im potpunu slobodu. Ovo je mali grad na dubokom jugu, mjesto gdje bi se većina ljudi smatrala prilično konzervativnim. Nemaju svijest o tome kako potkopavaju vlastitu djecu, kao ni o stvarima za koje tvrde da ih cijene. Ovaj problem je danas svugdje u SAD-u.
Sve je to snažno utjecalo na južnjački konzervativizam. Jug je uporište Republikanske stranke, ali tamošnji konzervativizam postao je snažno nacionalistička, populistička vrsta. Kao što sam rekao, ovo nije uvijek loša stvar. Ono što me zabrinjava je da previše južnjačkih konzervativaca danas odbacuje konzervativizam koji karakterizira poštivanje tradicije, religije, hijerarhije i moralne suzdržanosti. Umjesto toga, odabrali su oblik desničarske politike koji ne obraća pažnju na tradiciju, koji prihvaća vulgaran oblik religije, koji odbacuje svu hijerarhiju i koji moralnu suzdržanost smatra beskorisnom.
Južnjaci su nekada imali jake obitelji i vjerovali u obitelj kao instituciju. Danas, međutim, bijela radnička klasa – koja je dugo bila predziđe južnjačkog konzervativizma – trpi kolaps obiteljskog života. To je izvanredno. Odrastao sam u radničkoj klasi, i kažem vam, moralni kolaps kakav danas vidimo nije postojao prije pedeset godina. Iskreno, ne znam što slijedi. Tradicionalni konzervativizam – južnjački ili neki drugi – temelji se na zajedničkom osjećaju trajnog moralnog poretka. Brzo to gubimo.
Reagan je bio veliki čovjek za svoje vrijeme i čovjek kojeg je Amerika trebala
- R. R. Reno iz First Things jednom je rekao da glavna briga Amerikanaca nije sloboda, već sigurnost – i da to ide u središte američkog konzervativizma. Slažete li se s njim?
– Da, do određene točke. Popularni američki konzervativizam ne zna smisleno govoriti osim u smislu “slobode”. Ali to općenito vrijedi i za Ameriku, istinski liberalnu zemlju u smislu vjerovanja da je uzvišenje individualne slobode najveće dobro. Problem je u tome što je gubitak sigurnosti među ljudima povezan sa širenjem individualizma. Ljevica želi seksualnu slobodu, ali radije ne vidi razorene obitelji, djecu bez oca i siromaštvo koje dolazi sa samohranim roditeljstvom. Desnica želi ekonomsku slobodu, ali radije ne vidi društvene posljedice liberalizirane ekonomije.
Na desnici, čelnici Republikanske stranke, kao i desničarski intelektualci starijih generacija, bez vizije su. Sve što mogu misliti je oživjeti leš Ronalda Reagana. Reagan je bio veliki čovjek za svoje vrijeme, i upravo čovjek kojeg je Amerika trebala. Ali prošla je cijela generacija otkad je napustio Bijelu kuću. Uvjeti su se promijenili – ali američki konzervativizam se s njim nije promijenio. Britanski državnik iz XVIII. stoljeća Edmund Burke rekao je da država bez kapaciteta za promjene nema sposobnost očuvanja. Isto vrijedi i za političke stranke.
Zapadni liberalizam je radikalnija filozofija od sovjetskog komunizma
- Zalagali ste se za “zeleni konzervativizam”. Mnogi europski konzervativci suosjećaju s tim. Zapravo, neki čak gledaju na Republikansku stranku u SAD-u sa sumnjom – kao eksponente neoliberalizma. Zašto se ideja “zelenog konzervativizma” čini tako čudnom za tradicionalne američke konzervativce?
– Američki konzervativizam je zapravo neoliberalizam. Antiekološko raspoloženje unutar američkog konzervativizma gotovo je fanatično. Vjerujemo da bismo trebali imati pravo učiniti sve što želimo prirodnom svijetu. Bizarno je svakome tko zna bilo što o filozofskom konzervativizmu ili europskom konzervativizmu. Evo nešto još čudnije: općenito govoreći, američki liberali favoriziraju zaštitu okoliša, ali vjeruju da imaju pravo raditi sve što žele vlastitim tijelima. Američki konzervativci su suprotni. Ne mogu naći dobro objašnjenje za to, ali ako razgovarate sa svojim prosječnim američkim liberalom ili konzervativcem o tomu, oni ne razumiju o čemu govorite.
Nije uvijek bilo ovako. Pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je konzervativizam bio manjinski položaj u američkoj politici, postojale su dvije osnovne škole američkog konzervativizma. Tradicionaliste – ljude poput mene – više su zanimala pitanja kulture, društva i religije. Libertarijanci su bili više zainteresirani za zaštitu pojedinca od statizma. Shvatili smo da nam je uspon moćne središnje države zajednička prijetnja, kao i prisutnost svjetskog komunizma. Dakle, formirali smo praktični savez, nazvan “fuzijski” od strane njegovih zagovornika na desnici. Međutim, s vremenom je slobodarstvo temeljito dominiralo i slomilo tradicionalizam. Veliki razlog zbog kojeg se to dogodilo bio je taj što su frakcijom koja je trebala biti zagovornici tradicionalizma – odnosno kršćanima – uvelike dominirali evanđeoski protestanti, koji su vjerovali da je kapitalizam u svim njegovim oblicima u potpunosti u skladu s Božjom voljom.
Ipak, dublje, mislim da to ima veze s načinom na koji se američka kultura promijenila od 1960-ih. Postali smo daleko veći konzumeristi i individualisti nego ikada prije. Godine 1966., veliki kulturni kritičar, Philip Rieff, napisao je proročansku knjigu pod nazivom The Triumph of The Therapeutic. Rieff je bio sekularni Židov koji je imao dubok uvid u zapadnu kulturu. Rekao je da se Zapad odsjekao od vlastitih tradicija i nesposoban nositi se sa smrću Boga, okrenuo se “terapeutskom” lijeku za svoju tjeskobu. Odnosno, Zapad više nije težio živjeti prema nikakvim višim vrijednostima, već je odlučio da bi najbolji način da se nosi sa svojim tjeskobama bio pronalaženje načina da se osjeća bolje sam sa sobom, kroz udobnost ili druge oblike distrakcije.
Rieff je rekao da je ovaj narcisoidni način života dugoročno osuđen na propast. Zanimljivo je da je rekao da je zapadni liberalizam na ovaj način radikalnija filozofija od sovjetskog komunizma, jer je raskinuo sav moral, tradiciju i vrijednosti koje su stajale na putu služenju Jastvu. U tom smislu, Sjedinjene Države mogu biti najradikalnija nacija u povijesti. Nikada ne razmišljamo o svojoj prošlosti i rijetko razmišljamo o našoj budućnosti. Živimo u vječnosti sada, ne obazirući se na uništenje koje nanosimo našim obiteljima, našim zajednicama, svijetu koji nam je Bog dao, našim tradicijama i tako dalje.
Volim europsku različitost
- U svojoj Zelenoj filozofiji Roger Scruton je rekao da konzervativci trebaju povući “zelene” teme. Napisao je: “Ne možete globalizirati staru ruralnu ekonomiju. Po svojoj prirodi, to je lokalna stvar.” Slažete li se s njim?
– Postoji američki pisac po imenu Wendell Berry, sada prilično star čovjek, koji je tvrdio istu stvar cijeli svoj život. Berry sebe smatra čovjekom ljevice – u smislu ljevice Franklina Delana Roosevelta – i ne može shvatiti zašto su mlađi konzervativci poput mene otkrili njegov rad i zagovarali ga. To činimo jer prepoznajemo, kao i Scruton, da pravi konzervativizam mora sačuvati ono što je lokalno. Ne možeš to učiniti, a da to prvo ne naučiš voljeti. To je veliki razlog zašto toliko volim Europu: oduševljava me raznolikost lokalnih kultura, posebno prehrambenih kultura. Odrastao sam u zemlji u kojoj lokalne kulture nisu bile jako duboke – naša je ipak mlada zemlja – i uništavala me masovna kultura propagirana masovnim medijima.
Prije nekoliko godina pokušavao sam shvatiti zašto je moja majka, rođena 1943. u ruralnom siromaštvu, mrzila kuhati sa stvarima iz vrta i s lokalnim mesom. Meni to nije imalo smisla. Majka moje žene, u Teksasu, je ista. Tada sam otkrio da je u poslijeratnom razdoblju prehrambena industrija pokrenula propagandnu kampanju kako bi uvjerila Amerikanke da je domaća hrana na neki način “prljava”, i da će, ako vole svoje obitelji, vjerovati industrijskoj hrani, jer je higijenskija. Bilo je suludo, ali imalo je ogroman utjecaj na generaciju moje majke. Kad smo supruga i ja dobili prvo dijete, pripremali smo mu dječju hranu kod kuće, koristeći sastojke s tržnice. Majka moje supruge izrazila je veliku zabrinutost da hrana neće biti zdrava ili sigurna za bebu, jer je nismo kupili već pripremljenu, u staklenci, u supermarketu.
Usput, moja majka i majka moje žene su oboje konzervativci, ili bi se barem nazvali konzervativcima. Tu je i čudan klasni sukob ovdje. Vrste Amerikanaca koji su prihvatili tržnice, lokalne prehrambene tradicije i meso uzgojeno na lokalnim farmama, obično su određena vrsta urbane osobe srednje klase … Ljudi poput mene, zapravo.
Sjećam se da sam se prije desetak godina posvađao sa sestrom u kuhinji. Živjela je na selu, gdje smo oboje odrasli, a ja sam u to vrijeme živio u Dallasu. Smatrala me velikim snobom jer sam kupio govedinu i piletinu od lokalnog teksaškog farmera, i kupovao voće i povrće na tržnici. Istina je da je ova vrsta hrane skuplja od one koju kupujete u supermarketu, ali moja supruga i ja uštedjeli smo novac ne kupujući nezdravu hranu. Mogli bismo si priuštiti kupnju kvalitetnijeg mesa i povrća zbog toga. Stvar je u tomu da nije bilo puno skuplje kupovati od farmera izravno, a svejedno, nije me bilo briga kako je moja sestra odlučila kupiti namirnice. Ali vidjela je naše navike kupovine hrane u smislu klasnog sukoba. Ako vam nema smisla da desničarska domaćica koja živi na selu smatra gradske ljude koji kupuju hranu izravno od seoskih poljoprivrednika snobovskim elitama, pa onda, dobrodošli u ludi mentalni svijet američkog konzervativizma.
Još jedna priča pomaže osvijetliti način razmišljanja Amerikanaca. Moji roditelji su bili ljudi iz radničke klase koji su živjeli na selu izvan najbližeg sela, u kojem je bilo manje od 2 ljudi. Kao dijete, odgajali su me da ne volim bogate starice u gradu koje su se zalagale za povijesno očuvanje, uključujući očuvanje starih zgrada. Naš grad je prekrasno selo dubokog juga, s pravim šarmom. Tek kad sam odrastao, shvatio sam koliko naš grad duguje tim bogatim staricama.
Da je prepušteno ljudima poput moje mame i tate, sve te stare zgrade bile bi srušene kako bi se izgradili trgovački centri, kako bi se povećala mogućnost kupovine. Da budem iskren, te starice nisu uvijek bile u pravu, ali vrlo sam zahvalan na njihovoj viziji i njihovom dubokom konzervativizmu. Spasili su toliko lijepih starih zgrada. U SAD-u, među većinom konzervativaca, posebno populističkih konzervativaca, postoji urođeno neprijateljstvo prema estetici. Walmart je voljen, a također vole da njihove crkve izgledaju kao Walmarts. To je radikalna razlika u odnosu na europski konzervativizam i zašto je u nekim aspektima moj konzervativizam mnogo više europski nego američki.
Nisam za kršćanski izolacionizam
- Nije li utopijski misliti da se kršćani mogu odvojiti od ostatka društva, kao što se čini da tvrdite u Benediktovoj opciji?
– Ja sam protiv utopije. Čovjek nije savršen, a svjedočanstvo komunizma XX. stoljeća pokazuje da će oni koji vjeruju da mogu stvoriti raj na zemlji zapravo stvoriti pakao. Ne vjerujem da je moguće stvoriti savršeno kršćansko društvo, čak ni u mikrokozmosu. Također ne vjerujem da većina kršćana može ili treba odabrati živjeti poput Amiša, živeći u radikalnom odvajanju od ostatka društva. U SAD-u me neki od mojih kršćanskih kritičara lažno optužuju da zagovaram taj izolacionizam, iako je stvarni tekst moje knjige vrlo jasan po tom pitanju.
- Ali ne bi li kršćani trebali živjeti u društvu kao “sol zemlje”?
– Pa, da, ali kao što je naš Gospodin također rekao, ako sol izgubi okus, onda je beskorisna i treba je izbaciti. Problem s kršćanima danas je u tome što se previše nas asimiliralo u postkršćansku modernost. Toliko se trudimo da postanemo prihvatljivi sekularnom svijetu da gubimo ono što nas razlikuje. S druge strane, predajemo stvari koje mi, kao sljedbenici Isusa Krista, moramo dati svijetu. Benediktova opcija je poziv da se vratimo svojim korijenima, da budemo autentično i izrazito kršćanski, čak i ako nas svijet mrzi zbog toga. Nemamo izbora nego biti u svijetu, ali ako želimo biti u njemu kao vjerni kršćani, moramo posvetiti više vremena i strasti formiranju i učeništvu. Reći da je “ili/ili” znači predstaviti Benediktovu opciju kao pogrešan izbor. To je, naprotiv, “oboje/i”.
Papa Franjo stvara previše zbunjenosti i previše je nezainteresiran za tradiciju i katoličko pravovjerje
- Što mislite o papi Franji?
– Želim pažljivo odgovoriti na ovo, jer više nisam katolik. Napustio sam Katoličku crkvu zbog pravoslavlja baš kad je počelo papinstvo Benedikta XVI. Dugo sam bio obožavatelj Ratzingera i bilo mi je slomljeno srce kad sam ga vidio kako abdicira. Što se tiče Francisca, skeptičan sam prema njemu. Čini mi se da stvara previše zbunjenosti i previše je nezainteresiran za tradiciju i katoličko pravovjerje.
U svakom slučaju, jasno je što papa Franjo misli o meni. Njegov bliski savjetnik, isusovački otac Antonio Spadaro, održao je govor na Sveučilištu Notre Dame u listopadu, rekavši da je Benediktova opcija protivna Franjinim načelima. Spadaro je pogrešno opisao Benediktovu opciju kao ništa drugo nego strategiju povlačenja, a to je stavio u suprotnost Franjinoj poruci, a to je slanje katolika u svijet. Pa, osim što je to pogrešna karakterizacija, moram tražiti od oca Spadara (i Pape): poslati ih da učine što? U SAD-u vrlo malo mladih katolika zna nešto bitno o katoličanstvu. Bojim se da Papa propovijeda emocionalni oblik katoličanstva kojem nedostaje težine i strogosti.
Žalosti me kad vidim da su mnogi katolici koji su najvjerniji naučavanjima Crkve i koji će ostati u Crkvi bez obzira što se dogodilo, oni prema kojima se odnosi najlošije. Osim toga – i znam da je ovo vitalno važno pitanje za Mađare – mislim da Papa katastrofalno griješi u vezi s migracijama u Europu. Njegova je vrsta sentimentalnosti koja će rezultirati uništenjem europskog kršćanstva, ili onoga što je od njega ostalo.
Francuski intelektualci su očajni zbog porasta islamizma
- Kakvo je vaše mišljenje o Viktoru Orbánu?
– Ne znam za Orbánovu politiku dovoljno dobro da komentiram detalje. Na temelju onoga što on kaže, rekao bih da je on proročki, vrlo vjerojatno herojski vođa. Ima više vizije od većine svojih zapadnoeuropskih vršnjaka. Općenito, smatram da je politika višegradskih zemalja fascinantna i znak onoga što se mora dogoditi drugdje na Zapadu. Liberalizam umire – to je jasno.
U jesen sam posjetio Pariz i popio kavu s jednim od najboljih intelektualaca u zemlji. Bio je u očaju zbog tamošnje situacije u vezi s usponom islamizma i nemogućnošću sekularnog francuskog društva da pronađe razlog za postojanje. Pitao sam ga gdje je našao nadu. “Nemam nade”, rekao mi je. Rekao sam mu da je moja nada u Isusa Krista. Rekao mi je da ta nada nije moguća za Francuze, “jer smo odlučili da Bog ne postoji”.
Taj čovjek vidi budućnost bezbožne Europe. Istina je da je Mađarska, poput Češke i Slovačke, bezbožna poput zapadne Europe. Također je istina da ne možete vratiti kršćansku vjeru narodu glasajući za određene političare. Ipak, političari mogu stvoriti okruženje u kojem se vjera može vratiti i rasti. Čini mi se izvana da je to ono što premijer Orbán pokušava učiniti, kako obranom zemlje od imigracijske plime, tako i odupiranjem strategijama Georgea Sorosa, birokrata Europske unije i europskih medijskih elita. Možda neće uspjeti, a u svakom slučaju, mnogo toga ovisi o mađarskom narodu i njihovoj sposobnosti da obnove civilno društvo i povrate izgubljenu vjeru.
Nije dovoljno reći “ne” Bruxellesu, Sorosu i sadašnjim europskim elitama. Također se mora reći “da” pozitivnoj viziji. Premijer Orbán je potpuno u pravu da će liberalizam zapadnog stila značiti smrt kršćanstva i da mu se mora oduprijeti. Ali on to ne može učiniti sam; Politika je nužna, ali nedovoljna.
Ako se ne promijenimo i ne vratimo u snažnom smislu našim tradicijama, bit ćemo raspušteni u tekućoj modernosti
- Postoje i drugi poput nas – konzervativni kolumnisti i novinari – koji pokušavaju utjecati na društvo. Ali zar se ne samo ‘naginjemo vjetrenjačama’?
– Vjerojatno, ali što još možemo učiniti? Moramo biti iskreni koliko možemo, i sa svojim čitateljima i sa sobom. Propovijedamo kontrakulturnu poruku. U mom slučaju, pokušavam razgovarati s kršćanima desnog centra – vlastitim plemenom – i reći im da ako se ne promijenimo i ne vratimo u snažnom smislu našim tradicijama, bit ćemo raspušteni u tekućoj modernosti. To se događa svaki dan! Ali malo ljudi to želi čuti jer ne žele promijeniti sebe ili svoj život.
Ovo je previše ljudski. Neki će, međutim, čuti i djelovati na njega, a upravo za njih pišemo. To je i za našu djecu. Imam troje djece i nadam se da ću jednog dana imati unuke. Želim da znaju da se njihov otac borio najjače što je mogao, na najbolji način koji je znao, da bude bolji svijet za njih. Ne mirniji svijet, sigurniji svijet, ili bogatiji svijet – iako su mir, sigurnost i blagostanje dobre stvari – već prije svega svijet u kojem bi mogli živjeti kao vjerni kršćani.
LGBT aktivisti imaju potpunu potporu medija
- Kako je gay i transrodni aktivizam postao tako utjecajan?
– Postoji nekoliko čimbenika. Prvi je kolaps tradicionalnog seksualnog morala među heteroseksualcima nakon seksualne revolucije, koja je započela 1960-ih. Seksualna revolucija promijenila je brak iz saveza vezanog za rađanje i učinila ga pukim ugovorom. Stoga je gay aktivistima bilo lako uvjeriti heteroseksualce da se njihovo protivljenje gay brakovima temelji samo na tabuu.
Drugo, seksualna revolucija također je naučila Zapad da vjeruje da je seksualna želja u srži onoga što znači biti ljudsko biće. Stoga je mnogima postalo nezamislivo da je poricanje seksualne želje moguće ili čak dobro.
Treće, LGBT aktivisti imaju potpune simpatije prema medijima. U 2015. godini ugledna anketa pokazala je da većina Amerikanaca vjeruje da je broj homoseksualaca u zemlji znatno veći od 20 posto stanovništva. Pravi broj je nešto manji od četiri posto, ali suluda pretjerana procjena me nije iznenadila. Mediji su opsjednuti homoseksualcima, lezbijkama i transrodnim osobama. Teško je odoljeti propagandnoj paljbi. Sve se to savršeno uklapa u napredni liberalizam.
Godine 1992., Anthony Kennedy, jedan od naših sudaca Vrhovnog suda, napisao je u odluci kojom potvrđuje ustavno pravo na pobačaj: “U središtu slobode je pravo definirati vlastiti koncept postojanja, smisla i misterija ljudskog života.” Kennedyja je, inače, imenovao Ronald Reagan! Ono što on kaže je nihilistički, u konačnici, ali siguran sam da bi se 10 od više Amerikanaca složilo s tim. LGBT aktivisti to znaju i znaju da im nema što stajati na putu. Mi koji se pokušavamo oduprijeti prokazani smo kao zadrti i mrzitelji – i zato što je ljudima teško objasniti se, čini se da njihovi stavovi nisu ništa drugo nego slijepe predrasude.
Mislim da je brzi rast LGBT prava – štoviše, LGBT privilegija – simptom neke dublje neskladnosti u američkom društvu, i doista u zapadnom liberalizmu. Zato vjerujem da živimo u onome što bi vi mogli nazvati Weimarskom Amerikom. Svoju zadaću vidim kao pomaganje svojim kolegama konzervativnim kršćanima da se pripreme za teška vremena koja su pred nama.
