Prilog poviesti hrvatskog novinstva u našim krajevima
„Osvit“, Sarajevo (broj/stranica): Mihra Mandžuka: „Đulistan“, jedan prilog poviesti hrvatskog novinstva u našim krajevima (42/43-13)
„ĐULISTAN“
Jedan prilog poviesti hrvatskog novinstva u našim krajevima
Mihra Mandžuka, „Osvit“, Sarajevo, broj 42-43, 18. prosinca 1942.
Početkom godine 1926. u Sarajevu je počeo izlaziti mjesečni časopis „Đulistan“ pod uredničtvom Ahmeda Ljubunčića.
Časopis je bio namienjen u prvom redu muslimanskoj ženi, te je radi toga i glavni dio njegovog sadržaja bio posvećen problemu naše žene, žene-majke i žene-djevojke, koja je upravo počela živjeti suvremenim životom, polaziti škole i izabirati javne pozive i službe nešto iz materialnih razloga, a nešto opet iz razloga psihološke prirode. Naravna je pojava da je i tada, kao što ima slučajeva i danas, bilo protivnika ovog naglog preokreta u životu muslimanke, jer naši stari, konzervativni po naravi, težko su mogli zamisliti da im djeca idu u škole, oblače europsku nošnju i da se slobodno i bez nadzora kreću u suvremenom družtvu.
„Đulistan“ se pojavio s namjerom da podpomogne pozitivnu emancipaciju muslimanke, koja je osjećala da se i naša žena mora prilagoditi diktatu vremena i osposobiti se za težku borbu protiv svib nevolja, koje je donosilo novo doba.
Pokretanje „Đulistana“ bilo je oduševljeno primljeno od ciele muslimanske mladeži, te je glavni urednik dobivao oduševljene izraze priznanja da samo uztraje i da će ga u tome svi podpomagati. Zahvalnice i razna slična pisma stizala su sa svih strana većinom od seoskih učiteljica, kojima je „Đulistan“ bio dobro došao, da ih oslobodi samotinje, da ih izviesti o prilikama među nama, da ih pouči i na koncu razonodi.
Jer u „Đulistanu“ je bilo ne samo veoma zanimljivih razprava, nego i veselih novela i anegdota, pjesama i šala za djecu. Zato i nije čudo što su uredničtvu stizala i ovakva pisma:
„Vaš mi je pokret zaista simpatičan i držim uobće, da je bila prieka potreba i zdrava ideja, kada ste pokušali pružiti ruku našoj ženi i pomoći joj… Pružam vam ruku. Poći ćemo uzporedo, smiono, odvažno i nepokolebljivo, da ostvarimo zajednički nam uzvišeni ideal. Neumorno ćemo raditi, da našoj ženi probudimo i ojačamo sviest, sviest kako je ona kao majka odlučujući faktor naše družtvene sreće i blagostanja.
Mislim, da je dužnost cjelokupne muslimanske inteligencije, da i materialno i moramo doprinese ovom pokretu.“
Slična pisma iz svih krajeva bivše države, gdje god je bilo muslimana, stizala su uredničtvu, kojemu je na taj način odavano priznanje za njegovu zamisao, požrtvovnost i djelatnost. Videći toliko oduševljenje među mladeži, uredničtvo se trudilo, da učini sve kako bi omogućilo redovito izlaženje časopisa, koji je imao zadaću, „da se najenergičnije bori za sreću i blagostanje naše muslimanske obitelji i za obću jednakost između mužkarca i žene v muslimanskom družtvu“.
Osim dra Safvetbega Bašagića, koji je svojom razpravom „Žene su ures svojih muževa“ na osnovu historijskih podataka dokazivao važnost žene, osobito inteligentne žene u prošlosti i sadašnjosti, navevši nekoliko primjera hrabrosti, ponosa i nježnosti muslimanke kod raznih nareda. Bašagić citira Kremera, poznatog njemačkog pisca, koji je mnogo proučavao islam i koji među ostalim kaže:
„Često se čovjek kad prosuđuje iztočne prilike dade zavesti od utiska sadašnjosti, pa zaboravi na vremena, kada su isti islamski narodi, o čijoj se budućnosti mnogo nepovoljnih sudova izriče, bili nosioci prosvjete, napredka i — udivljenja vriedne duševne snage.“
Zanimljivo je kako Bašagić smatra i kako ga se doima europeizacija muslimana iztaknuvši, da se na nama može upoznati mrak i zima surove i svietle Europe.
Pokraj Bašagića, tu su bili okupljeni i Bjelevac, Šemsudin Sarajlić, Salih Ljubunčić, S.A. Burina, pa Asija Kavazović, Nura Filipović, Umija Muftić i mnogi drugi.
Svi su oni svojim raznovrstnim radovima vršili svoju dužnost prema drugovima i drugaricama, kojima je trebalo otvoriti oči i ukazati pravi put. Jer svrha „Đulistana“ i nije bila druga.
Kako je list podržavao i donašao stanovite vjerske članke među ostalim i reisova propovied, nije bilo dakle nikakvog razloga, da ga i naši stari zabranjuju mladeži i da se bune protiv njega. Očekivalo se da će „Đulistan“ polučiti puni uspjeh.
Ali nažalost, poput luči, koja je ili nedovoljno suha ili sadrži premalo smole, pa zasvietli samo tri četiri puta, tako je bilo i s „Đulistanom“. Bio je to slom svih težnja i nada, poleta i oduševljenja mladeži i onih odraslijih, koji su s toliko vedrine, s toliko duha i ideala počeli sijati i drugima omogućivati da beru iz ovoga cvietnjaka.
Cvieće se veoma brzo osušilo, iako je počelo u početku divno bujati.
Uzroci su svakako bili materiamog karaktera. Predplata je bila 50 dinara godišnje, dok je pojedini broj stajao 10 dinara. Ali iako je postojalo veliko oduševljenje među muslimanskim intelektualcima, ipak se iz samog obustavljanja „Đulistana“ vidi, da njihov broj nije bio toliki, koliki je trebao, a da bi njihovi skučeni prilozi održali časopis. Oduševljenje s kojim je primljeno osnivanje i izdavanje „Đulistana“ naglo je jenjalo.
Nastalo je razočaranje.
Malodušnost je zahvatila čak i one, koji su vjerovali u bolju i sretniju budućnost lista, jer već na prvom koraku su osjetili jak udarac, koji je zadao težku neprebolnu ranu. Tako je „Đulistan“ samo četiri ili pet puta ugledao svietlo, nestavši brzo poput meteora, koji samo trenutno zasvietli veliki dio neba, da iza sebe ostavi još veći mrak.
„Đulistan“ je i pored svih napora morao likvidirati.
Tek kasnije, pojavili su se medu muslimanskom mladeži pojedini listovi i časopisi, koji su bili organi pojedinih stranki i glasovi pojedinih družtava. I oni su imati poslužiti u prvom redu muslimanskoj mladeži, ali su žalibože uslied čestog sudjelovanja i nepoželjnih elemenata stvarali razdor, koji je među braćom i sestrama dovodio do sukoba.
Zato i nisu igrali onu uzgojnu i plemenitu ulogu, kakva je bila namienjena „Đulistanu“, zato i nisu bili primljeni s tolikim uzhitom.
