Pravo značenje Bellarmineove Ipso Facto teorije gubitka ureda za heretičkog papu
[NAPOMENA UREDNIKA: Sljedeći je članak težak i zahtijevat će istinski napor za čitanje i probavu. Potičem vas da odvojite vrijeme i ustrajete, uvjereni da će diskurs koji će uslijediti, ako Bog da, pomoći svim iskrenim tragateljima da se približe istinski katoličkom razumijevanju trenutne crkvene krize i naših dužnosti u svjetlu nje. – LV]
U svjetlu aktualne krize u Crkvi i papinstva, mnogi katolici postavljaju pitanje je li glavni čovjek – papa Franjo – doista Papa i, ako jest, kako bi mogao biti smijenjen s dužnosti. Neki su, pa čak i otišli toliko daleko da su prihvatili pogrešku sedevacantizma, zaključivši da on mora biti lažni papa.[1] Oni koji pokušaju izlet u teologiju heretičkog pape uvijek se susreću s učenjima svetog Roberta Bellarminea, koji je naučavao da manifest heretik automatski prestaje biti papa, činjenicom (“ipso facto“) njegove hereze, prije bilo kakvog izopćenja ili presude sucu.
Mnogi su Bellarmine protumačili kao učenje da je papa koji padne u herezu nužno “ipso facto svrgnut” bez potrebe za bilo kakvim oblikom legitimne presude biskupa na vijeću kao uvjet za gubitak dužnosti. U njihovom umu, ovo tumačenje dodatno je potkrijepljeno kanonskim načelom: “Prima sedes a nemine judicator” (“Prvu stolicu nitko ne sudi”),[2] što, pretpostavljaju, dokazuje da je Crkva mogla donijeti pravnu presudu da je Papa heretik tek nakon što je pao s pontifikata. Štoviše, ističu da je sam Bellarmine rekao da “razlog” zbog kojeg heretičkog papu “Crkva može suditi i kazniti”, jer je već sam prestao biti papa (De Romano Pontifice, lib. ii cap. xxx). Iz tih razloga zaključuju da je Bellarmine morao značiti da je heretički Papa potajno svrgnut od Boga prije bilo kakve intervencije ili suda Crkve (npr. Biskupi na saboru).
U našoj knjizi True or False Pope? (2015.), protumačili smo Bellarmine, na temelju ograničenog materijala koji je tada bio dostupan, kao učenje da Crkva može legitimno “utvrditi činjenicu” da je aktualni papa pao u herezu i tvrdili da je to ono što je Bellarmine vjerovao da je potrebno kao uvjet da bude ipso facto svrgnut, osim ako se Papa javno ne odvoji od Crkve. Nakon objavljivanja knjige, dodatni Bellarmineovi spisi koje smo otkrili, i doista, svesci njegovih spisa koji su nedavno prevedeni na engleski jezik, potvrđuju da je to doista upravo ono što je Bellarmine držao.
Iskoristit ćemo ovu priliku da predstavimo ovaj dodatni materijal iz Bellarmina koji baca dodatno svjetlo na njegovu pravu poziciju (ovaj članak je sažeta verzija dužeg članka koji se može naći na www.trueorfalsepope.com). Također ćemo se pozabaviti gorućim pitanjem kako Crkva (tj. vijeće) može pravno utvrditi činjenicu da je papa pao u herezu, dok ostaje papa, ne kršeći dvomilenijsko učenje, ukorijenjeno u božanskom zakonu, da “Prvoj stolici nitko ne sudi”. Na kraju, vidjet ćemo kako je sam Bellarmine opovrgnuo sedevacantiste svog vremena (rane protestante), koristeći argument koji jednako opovrgava sedevacanteste našeg vremena.
Pronicljiva zapažanja/prigovori biskupa Schneidera na koje sedevacantisti nisu adekvatno odgovorili
Ovo pitanje može li i kako Crkva suditi heretičkom papi bilo je predmet mnogih rasprava tijekom protekle godine. Dana 28. veljače 2020. LifeSiteNews.com objavio esej biskupa Schneidera, u kojem je ukazao na nekoliko problema s različitim teorijama o tome kako heretikalni papa gubi svoju dužnost. Biskup je ispravno primijetio da je mišljenje koje tvrdi da nesavršeno vijeće može osuditi Papu (npr. Azorious, Gerson) barem ublaženi oblik mirenja (hereza kojoj je vijeće superiornije i može autoritativno suditi papi). To je svakako točno, budući da je osuđujuća kazna kaznena mjera koja zahtijeva nadležnost i prisilnu ovlast nad osuđenom, dok samo deklaratorna kazna to ne čini. Zato teolozi i kanonisti kažu da se potonji može izdati u odnosu na Papu u slučaju hereze,[3] ali ne i prvi.
Biskup Schneider također je ukazao na nekoliko problema s dvjema ipso facto teorijama gubitka dužnosti (zapravo postoje četiri različite verzije[4]), koje navodno rješavaju poteškoće “osuđivanja Pape” pretpostavljajući da je heretički papa prvo potajno svrgnut od Boga, te da biskupi ili kardinali jednostavno izjavljuju da je bivši Papa već izgubio svoju dužnost. Problem s ovom teorijom je u tome što kardinal ili biskupi nisu mogli izjaviti da je papa izgubio dužnost zbog hereze, a da prethodno nije procijenio da je, zapravo, pao u herezu. Biskup Schneider shvaća da ako božanski zakon izričito spriječi da papi bude suđeno (“Prvu stolicu nitko ne sudi”), isti božanski zakon spriječio bi Crkvu da izjavi da je papa izgubio službu zbog hereze, budući da se potonje ne može dogoditi bez prethodnog donošenja presude koju božanski zakon zabranjuje. Stoga biskup Schneider s pravom odbacuje ove ipso facto teorije na temelju toga što sadrže inherentnu kontradikciju i impliciraju nagovještaj “kripto koncilizma”.
Drugi problem koji spominje je “neizbježna mogućnost neslaganja među članovima Kardinalskog zbora ili episkopa oko toga je li papa kriv za herezu ili ne”, što bi prirodno rezultiralo sumnjama u to je li došlo do automatskog gubitka dužnosti ili ne. Nema sumnje da će taj problem postojati sa svakim teološkim mišljenjem o tome kako heretikalni Papa gubi svoju dužnost ako mišljenje ne zahtijeva prethodnu prosudbu (osudu krivovjerja) od strane tijela biskupa koji predstavljaju opću Crkvu kao uvjet za gubitak dužnosti (ipso facto ili na neki drugi način).
Zbog problema koje biskup Schneider vidi s različitim teorijama gubitka ureda, on se pridržava onoga što Bellarmine navodi kao Treće mišljenje u De Romano Pontifice (lib. II, kapa xxx) – naime, ako papa padne u herezu, on nije ipso facto svrgnut, niti ga Crkva može neizravno svrgnuti, već će ostati papa unatoč svojoj herezi. Ovo mišljenje imaju i Dominique Bouix, Raphael de Pornaxio, Giovanni kardinal Casanova i Alberto Pasquali.
Pokušaj Novus Ordo Watcha da odgovori na prigovor biskupa Schneidera
Sada, budući da se problemi koje je biskup Schneider spomenuo izravno odnose na ipso facto teoriju gubitka ureda koju su sedevacantisti desetljećima promovirali (što, kao što ćemo vidjeti, nije mišljenje Bellarminea), sedevacantistički apologet Mario Derkson, iz Novus Ordo Watcha, odmah je reagirao objavivši članak u kojem je pokušao odgovoriti na prigovore biskupa Schneidera, ali u potpunosti nije uspio u tome. Kao odgovor na prvi prigovor, Derksen je napisao:
U ovom ‘mišljenju’ nema proturječja – stav kanoniziranog crkvenog liječnika, možemo dodati – niti postoji bilo kakav ‘kripto-koncilizam’. Jednostavna činjenica je samo da Schneider to ne shvaća: kardinali ili biskupi morali bi izdati izjavu Pape koji je prestao biti papa samo za dobrobit Crkve kako bi postojao službeni zapis i Crkva je slobodna nastaviti s novom konklavom. … Deklaracija kardinala ili biskupa nije potrebna da papa-koji je-postao-heretik prestane biti papa … Dakle, ni ovdje nema traga koncilizmu, herezi da je vijeće iznad Pape. Misli li Schneider doista da netko tako briljantan i ortodoksni sveti Robert Bellarmine ne bi primijetio takvu kontradikciju u svom razmišljanju ili bi se pretplatio na ‘kripto-conciliarizam’?” (Derksen, “Sat komedije s Athanasiusom Schneiderom”)
Nakon što je optužio biskupa Schneidera da ga “ne shvaća”, Derksen je nastavio ponavljati sedevacantističku govornu točku da se ne radi o “osuđivanju Pape”, već o “razlučivanju” činjenice da on nije Papa. Ali ovaj izbjegavajući odgovor ne uspijeva riješiti logičnu nedosljednost koju je biskup Schneider pronicljivo percipirao i primijetio, a koja se odnosi na ipso facto gubitak same teorije dužnosti (ne nužno je li netko papa ili ne) – verziju ipso facto gubitka teorije ureda koju su sedevacantisti koristili desetljećima u nastojanju da nagovore katolike da odbace legitimitet nedavnih papa. Niti ad hominem napadi gospodina Derksena, ismijavanje i ismijavanje dobrog biskupa (u koje se uključio u cijelom članku) – ili fotošopirana slika biskupa Schneidera s klaunovskim nosom koji je Derksen postavio u najviši centar – nisu riješili inherentne probleme s verzijom sedevacantista o ipso facto gubitku teorije o gubitku dužnosti koju je biskup Schneider istaknuo.
Bilješke:
1. Ipak, drugi pronalaze svoje “rješenje” u tvrdnji da je Benedikt XVI. još uvijek papa (koji se ponekad nazivaju “benevacantisti” ili “beneplenisti”).
2. To je načelo kodificirano i u Zakoniku iz 1917. (k. 1556.) i u Kodeksu iz 1983. godine (usp. 1404) kanonskog prava, ali ga Crkva nikada nije definirala kao dogmu vjere. Ovaj se članak prvenstveno usredotočuje na učenje svetog Bellarminea jer se odnosi na ovo načelo. U našoj knjizi True or False Pope?, ispitujemo povijesnu evoluciju drugih mišljenja koja se bave konceptom papinskog imuniteta od osude, koja ovdje nisu obrađena.
3. Salaverri, Sacrae Theologiae Summa, IB, 2015., Keep the Faith, str. F.X. Wernz, Jus Decretalium, II, Rim, 1899., tit. xxx, n. 615.
[4] 1) Okultni heretik je ipso facto svrgnut (Huguccio/Torquemada). 2) Zloglasni heretik po činjenicama (tj. manifest heretik) je ipso facto svrgnut (Bellarmine). 3) Zloglasni heretički kvazi po zakonu (tj. manifest heretik) je ipso facto svrgnut (Suarez/St. Alphonsus/Palamieri/Salaverri/Ghirland). 4) Papa za kojeg pripadnici laika osobno vjeruju da je “očitovao herezu” (glagol) je ipso facto svrgnut (sedevacantisti).
