Wilkerson posjećuje Jasenovac, što je u redu. Ali nije u redu što nema pojma o logorima i stratištima u Srbiji (Banjica, Sajmište, Jajinci…)
Američki redatelj Travis Wilkerson (Denver, SAD, 1969.) započinje svoj film općim plakanjem za debelim jugodiktatorom. Ljudi su voljeli Mussolinija, Lenjina, Hitlera, careve, kraljeve, banove, Čaruge i Karagjorgjija, Pabla Escobara… I nije to samo štokholmski sindrom, kada se taoci vežu uz otimače slobode, ili žrtve za krvnike.
Pustimo naše drage i voljene Drakule da počivaju u miru i pozabavimo se Travisom Wilkersonom i njegovim uradkom o Splitu, Through the Graves the Wind is Blowing (Kroz grobove vjetar puše).
A od Tita i titoizma nije baš ostalo ništa; pardon, ostala je nesposobna i bezvjerna elita, i narod odvučen sa sela koji skapava u betonskim košnicama velegradova. I barbarski postupak nad splitskim grobljem sustipanskim. Pitat ćete što mi tako maleni i izmučeni od velikih sila, razdirani komunističkim i fašističkim manijacima, koji nismo imali kolonija da gulimo žute i crne ljude, niti smo imali “čast” da nam djedovi poput Wilkersonovoga budu članovi čuvenoga KKK (Ku Klux Klan, rasistička organizacija u SAD-u koja je progonila i linčovala crne ljude, katolike i Židove) što mi dakle imamo gledati i slušati uvrede o tome da je Split fašistički grad. Uza svu tragediju porasta ovisnosti i kriminala, neučinkovitost sudstva, nepristojnost i divljaštvo nogometnih navijača (pa i “našega” Hajduka!) Hrvatska je i danas mirna i gostoljubiva država pristojnih građana.
Wilkersonove historičke i logičke grješke
Kako se može kritizirati zaista odvratne scene iz splitske ULTRA-e, a istodobno braniti liberalizam i vrijednosti potrošačkog društva. Poznati novinar splitski koji piše o Wilkinsonu u Jutarnjem listu domoljub je, sudionik Domovinskoga rata, kulturan čovjek (koji nažalost čita Castanedu), dobar otac i suprug; ali i osoba koji poput svih vjernika liberalizma živi u političkom daltonizmu. Ipak i on uviđa grješke Wilkersonove, historičke i logičke, naziva njegov uradak lijenim i kolonijalnim, pa ide i dalje te tvrdi da se gospodin popišao na nas. Ali to nije istaknuto u naglašenim i središnjim dijelovima teksta.
Vjernik lijevo liberalne ideje, kao i većina američkih demokrata, ne vidi tragediju Palestine, ne vidi zločine Josipa Broza, ne zamjećuje čudne stvari u američkim izborima, ne užasava ga Korona ideologija, rodno spolne podvale, želja liberalnih krugova da ozakone lake droge… Floskule o antifašizmu i antifašističkoj regiji (kao da postoji katolički ili antifašistički ili liberalni DNK) nemaju pokriće.
Ne odričem se antifašizma Bogdana Radice, Ivana Gorana Kovačića, Petra Šegedina, Andrije Hebranga, Miroslava Krleže, dr. Franje Tuđmana, Marka Veselice – ali se odričem JNA, Staljina, ORJUNA-e i titoizma.
Kako su nekada veliki komunist (ili njihovi potomci) sada liberali ili tajkuni? Kako ne vide grješke “demokratskih” intervencija Zapada u Aziji i Africi? Kako danas vide ruski imperijalizam, a prije ga nisu znali zamijetiti? Puno toga nije dobro, ali ovi vide trunak u našem oku, a brvno u svojemu ne zamjećuju. Smatra li Wilkerson da poklič Rade Končara “Milosti ne tražim niti bih vam je dao” totalitarizmom? Zna li on da se to odnosi ne samo na fašiste nego i na nacionaliste, liberale, kapitalističke i imperijalističke “svinje”? Zašto se ne sjetiti što je Tito napravio antifašistima i liberalima, anglofilima Ivi Tartagliji, Stijepi Hagjiji, Dušanu Šeparoviću? Ili svojim ratnim drugovima Jelaski, Hebrangu, Arsi Jovanoviću, Milovanu Đilasu, Žiki Pavloviću… Bio bi zanimljiv film o očevima i sinovima gdje bi protagonisti bili Špiljak, Hebrang, Končar i dr. socijalisti, ili još bolje o podrijetlu hrvatske političke i tajkunske kreme.
Kao dokaz fašizma u centru grada T. W. nalazi 200 grafita, pa tko je tu u Splitu i u Hrvatskoj fašist? Splitski političari Puljak, Baldasar, Opara, Slapničar, don Grubišić ili hrvatski Pupovac, Milanović, Manolić, Mesić, Tuđman, Kosor, T. Tomašević, Grbin?
Srbijanski političari bez savjesti
Inzistirati na proslavi oslobođenja Knina i na obljetnici tragedije Vukovara čin je patriotizma, ali i posljedica činjenice da na srbijanskoj strani nemamo objektivnoga i dobronamjernog sugovornika, niti ćemo ga imati u smislu priznanja odgovornosti i krivnje i činjenica o ratu. Da o nekim realnim odštetama i ne govorimo. Čak ako umjesto Vulina i Vučića dođe i Vuk Drašković kako mu vjerovati kada je u životu bio kameleon i prošao faze od komunista preko velikosrbina do novodemokrata. A “dobronamjerne” strance u obliku Vancea i Owena, de Michelisa, Mitteranda i sl. imali smo prilike upoznati i “uživati” posljedice njihovih činova.
Wilkerson posjećuje Jasenovac, što je u redu. Ali nije u redu što nema pojma o logorima i stratištima u Srbiji (Banjica, Sajmište, Jajinci), niti zna išta o četničkom pokretu. Ili o partizanskim zločinima. Wilkersonov djed Nijemac borio se kod Staljingrada, a i suprugin djed je Nijemac. Stvarno peh, dođe mi žao Wilkersona. Nema antifašistički DNK.
Citirajmo samog autora teksta o Wilkersonovoj denacifikaciji Splita. Baš kao i oni, došao je ovdje, popišao se na nas, pa otišao. Nije mi bio simpatičan taj patronizirajući stav. Barem ne kao gard nekog tko je ovdje prošao uzgred, između Amerike i Kine, kao da je viktorijanski džentlmen na »world touru«. No – čak i ako jest tako, dobro je da je »Through the Graves the Wind is Blowing« snimljen, a bilo bi još bolje kad bi ga što više ljudi u Hrvatskoj vidjelo. Jer, Wilkersonov film nas podsjeća koliko je nekom sa strane (ili – nekom imalo normalnom) šokantno ono na što smo mi ovdje napola navikli. U Hrvatskoj, a pogotovo u Splitu, navikli smo hodati ulicama i gledati po zidovima desetke fašističkih insignija, znakova rasizma, mržnje i povijesnog gnoja. Pomirili smo se s tim bespomoćno, navikli na njih kao netko tko je svikao živjeti s herpesom. Otupio nam je osjećaj koliko je to skandalozno i skaredno. »Through the Graves the Wind is Blowing« je film koji nas – kroz oči »furešta« – podsjeća da je tako. I da bi se netko tog problema trebao latiti. Za početak – kistom i bojom. A potom i trajnije, dugoročnije.
Začinimo ovaj tekst sentencijom engleskoga državnika Davida Lloyda Georgea (1863. – 1945.): “Mladi čovjek koji nije socijalist nema srca, stariji čovjek koji je socijalist nema glavu!”
