Mir nad slavonskim poljima, živote više ne gase puške.
Ti svejedno nemaš koga podojiti, a leđa ti pate pod težinom grudi punih gorka mlijeka,
svijena kao grana neobrane kruške.
Pred kućom na cesti sve češće viđaš djecu s kovčezima punim znanja u nevinim, prebijelim rukama i plačeš, znaš, vratit se ne će, i nemaš melema da rane zavidaš, a boli te presječen korijen i tvrdoća njihovih još nestečenih žulja, daleka slutnja ljubavnog šapta na neznanu jeziku i zaborav u šuštave novčanice uvijen.
Muk nad slavonskim poljima, svrću oči suncokreti. U tebi kuca toplo srce, a nema nas.
Zaludne su suze nad mrtvim snovima, nad odbrojanim otkosima trava i zaboravljenim riječima žetvene pjesme. Jučer je budućnost pripala grobljima.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više